O istočnom grijehu (Augsburška konfesija, čl. 2)

Saznajte što 2. članak Augsburške konfesije uči o istočnom grijehu – dubinsko tumačenje ljudske grešne naravi, posljedica pada i potrebe za Kristovim otkupljenjem. Klasična reformacijska antropologija ukorijenjena u Pismu.

Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu. Više vidi ovdje.

Članak 2 – O Istočnom grijehu

Također učimo da su nakon Adamova pada svi ljudi koji su rođeni prirodnim putem začeti i rođeni u grijehu – to jest, svi su oni, već od majčine utrobe, ispunjeni zlom požudom, te po naravi nesposobni imati istinski strah Božji ili pravo pouzdanje u Boga. Nadalje učimo da je ta urođena bolest i naslijeđeni grijeh doista grijeh, koji osuđuje sve koji nisu nanovorođeni po krštenju i Duhu Svetome na vječnu Božju srdžbu.

Osuđujemo i Pelagijance te sve slične njima, koji ne smatraju istočni grijeh pravim grijehom, već tvrde da se čovjekova narav može sama po sebi, vlastitim silama, uzdići do pobožnosti. Takvo učenje vrijeđa Kristovu patnju i zasluge.

Komentar

Istočni grijeh, temeljni je pojam kršćanske antropologije. Prvi ga je u teološkom smislu upotrijebio sveti Augustin. Prema ovom učenju, grijeh praroditelja – Adama i Eve – prenosi se na sve njihove potomke. Svi ljudi, po naravnom rođenju, nasljeđuju njihovu krivnju i sudjeluju u njihovu neposluhu prema Bogu. Čovjek se stoga rađa kao grešnik – s urođenim prvotnim grijehom.

Članak 2 Augsburške vjeroispovijedi jasno i sažeto iznosi reformacijsko učenje o stanju čovjekove naravi nakon pada: „Svi ljudi koji su prirodnim načinom rođeni, rađaju se s grijehom, to jest bez straha Božjega, bez pouzdanja u Boga i s požudom, te je ta istočna bolest, grijeh, istinska krivnja koja osuđuje na vječnu smrt…“ Taj nauk odražava duboko uvjerenje Reformacije da je ljudska narav, nakon pada Adama i Eve, temeljno iskvarena – da nije samo ranjena, nego duhovno mrtva bez Božje milosti.

Ova tvrdnja naravno ne obuhvaća Isusa Krista, koji je začet po Duhu Svetomu i rođen od djevice Marije (Luka 1,26–38), bez grijeha (Hebrejima 4,15; Ivan 8,46). Krist je jedini potpuno pravedan čovjek, bez mrlje istočnog grijeha, i kao takav jedini može otkupiti grešne ljude.

Rimokatolički Katekizam Katoličke Crkve (1997) naučava da istočni grijeh nije osobna krivnja svakog čovjeka, već „lišenost izvorne svetosti i pravednosti“. Iako se ljudska narav smatra ranjenom, nije „potpuno iskvarena“ – ostaje sposobna za dobro, iako podložna neznanju, patnji i smrti, te sklona grijehu (lat. concupiscentia). Po tom učenju, krštenjem se briše istočni grijeh i čovjek se vraća Bogu, no sklonost grijehu ostaje, ali sama po sebi ne predstavlja grijeh u strogom smislu (KKC 405).

Nasuprot tome, Reformacija – osobito u učenju Ivana Calvina – naglašava da je čovjekova narav potpuno iskvarena (total depravity). To znači da nijedan dio ljudskog bića – razum, volja, osjećaji, tijelo – nije ostao netaknut grijehom. Deveti članak Trideset i devet članaka vjere to sažima ovako:

„Čovjek je vrlo udaljen od svoje izvorne pravednosti te je po svojoj naravi sklon zlu i da tjelesno uvijek žudi protiv Duha, što onda u svakom čovjeku rođenom u ovome svijetu zaslužuje Božju srdžbu i osudu.“

U ovom svjetlu, požuda (concupiscentia) nije samo sklonost tjelesnim grijesima, nego sveukupna pobuna protiv Boga, koja uključuje svaku grešnu želju. Ona nije samo posljedica grijeha, nego istinski grijeh – korijen iz kojega izviru svi drugi grijesi.

Augsburška vjeroispovijed oštro osuđuje pelagijansku herezu. Pelagije, britanski monah iz 5. stoljeća, naučavao je da čovjek nije iskvaren padom, već ima urođenu sposobnost živjeti pravedno i postići spasenje vlastitim naporima. Po njemu, milost i Kristovo djelo nisu nužni, već samo korisni.

Taj nauk izravno suprotstavlja temeljnim tvrdnjama Svetoga pisma o čovjekovoj nemoći pred Bogom (Rimljanima 3,10–12; Ef 2,1–5). Augustin je bio Pelagijev najoštriji protivnik, naglašavajući da čovjek može biti spašen samo po Božjoj milosti, koja prethodi svakoj dobroj nakani ili djelu.

U 16. stoljeću Reformatori su prepoznali da se u rimokatoličkoj teologiji ponovno javljaju pelagijanske tendencije, u obliku tzv. polupelagijanizma, koji priznaje milost, ali ostavlja prvi korak prema Bogu čovjekovoj volji. Augsburg odlučno odbacuje takav pogled.

Augsburško vjeroispovijedanje uči da grešna narav – ne samo pojedinačni grijesi – već sama sklonost i buntovnost protiv Boga, zaslužuje vječnu osudu. Grijeh nije samo ono što činimo, nego ono što jesmo u svojoj naravi – ako se ne nanovorodimo po Duhu Svetome i ne budemo oprani krštenjem, ostajemo pod Božjom osudom.

Ovdje se vidi i razlika između protestantskog i rimokatoličkog pogleda na krštenje: iako oba naučavaju da se po krštenju događa novo rođenje, Reformacija ističe da krštenje bez vjere i stvarnog djelovanja Duha Svetoga ne spašava, niti potpuno uklanja učinke grijeha. Spasenje dolazi samo po Kristovoj pravednosti, koja se vjerom pripisuje grešniku.

Drugi članak Augsburške vjeroispovijedi poziva nas na ozbiljnost u razumijevanju stanja ljudske naravi. Grijeh nije nešto izvanjsko, nego duboka pokvarenost naše volje i srca. Samo u Kristu – koji nije bio ukaljan grijehom – nalazimo lijek za tu smrtonosnu bolest. Ova istina nas priprema za treći članak, koji govori o Spasitelju koji nas jedini može izbaviti.

„Krist nas svojom žrtvom na križu izbavlja od grijeha i smrti…“ – i u njemu jedinom je naša pravednost, život i mir.

Više o ovoj temi u kontekstu 39. članaka vjere vidi u članku O istočnom ili urođenom grijehu

Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić

Ostale članke i komentare Augsburške konfesije vidi ovdje.

Izvor: redbrickparsonage

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.