Postoje li bezgrješni kršćani?

Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe… 1 Ivanova 2, 1-2a

Prije nekoliko godina nakon što sam vjenčao dvoje mladih ljudi, sudjelovao sam i na svadbenoj večeri. Pored mene je sjedio gospodin koji se svo vrijeme trudio da me fascinira svojim svetim, bezgrješnim životom, osuđujući sve one kršćane koji i dalje griješe. Upitao sam ga: „Vi doista nikada ne griješite?“ Odgovorio mi je samouvjereno: „Ne!“ Pored njega je sjedila njegova supruga. Upitao sam nju: „Govori li vaš suprug istinu?“ Ona se samo nasmiješila, odmahnula glavom i time zapravo rekla da joj suprug ne govori istinu.

Podsjetilo me to također na jedno moje sudjelovanje, zajedno s predstavnicima drugih kršćanskih crkava na tribini posvećenoj Uskrsu. Tu se našao mladić s Biblijom koji nas je svo vrijeme prekidao pitanjima koja nisu imala puno veze s temom o kojoj govorimo. Tvrdio je da mnogi kršćani ne drže svih deset Božjih zapovijedi. Upitao sam ga: „Držite li vi baš uvijek, svih Deset zapovijedi?“ Odgovorio mi je: „Da!“. „I nikada ne prekršite niti jednu?“  Opet mi je, s dozom ponosa i samopravednosti odgovorio „Ne!“. Ustao sam se i rekao: „Iskazujem vam najdublje poštovanje, jer osim vas poznajem samo jednoga koji je hodao ovom zemljom a da nikada nije učinio niti jedan grijeh. To je naš Gospod Isus Krist“.

Biti nanovorođen kršćanin ne znači da smo automatski postali bezgrješni. Vladavina grijeha jest uništena, zaslugama Kristovim ali grijeh u našoj griješnoj naravni ostaje sve do našeg proslavljenja u slavi nebeskoj. Kršćanin je pozvan živjeti sveto, dakle posvećenim životom, no posvećenje je proces borbe duha i tijela, kako to kaže Westminstersko vjeroispovijedanje: „Posvećenje djeluje na čitavog čovjeka; ono je, međutim, u ovom životu nesavršeno jer su ostaci grijeha prisutni u svakom dijelu čovjekova bića, a iz toga prolazi neprestana i nepomirljiva bitka; tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.” (Westminstersko vjeroispovijedanje, čl. 8).

No, to ne znači da je kršćanin gubitnik u ovoj bitci. No, da bi smo bili pobjednici, važno je Bogu priznati svoje slabosti i svoje grijehe. To se zove pokajanje, priznanje grijeha našem milosrdnom Ocu. A pred njim, kako nam to kaže Ivan „Imamo zagovornika…Isusa Krista pravednika“.  Svakodnevno pokajanje doprinosi da, kako to opet kaže Westminstersko vjeroispovijedanje: „… obnovljena strana u čovjeku pobjeđuje; a time sveti rastu u milosti, usavršujući se u svetosti u strahu Gospodnjem.” (Westminstersko vjeroispovijedanje, čl. 8).

Vratimo se na onoj dvojici bezgrješnih s početka ove kratke poruke. Već time što su izrekli da nikada ne griješe, zgriješili su. Ivan kaže: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine…. Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.“ (1 Ivanova 1, 8, 10.) No, utješna riječ je: „Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: Oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ (1 Ivanova 1, 9).

Težimo za posvećenjem, i ne prepuštajmo se grijehu. No, nemojmo ni umisliti da smo već postigli bezgrješnosti. Pobjeda je u pokajanju, iskrenom žaljenju nad počinjenim grijehom koji vrijeđa Božju svetost. Pokajanje je najljepši susret između Boga i čovjeka u kojem Bog odgovara svojim praštanjem i milosrdnim zagrljajem. Čin pokajanja jest pobjednički čin. 

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kor preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.

Naslovna fotografija: Pexels

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.