Ekumenizam po mjeri Biskupske komisije HBK-a
Kako javlja IKA, U prostorima Biskupskog ordinarijata u Šibeniku održana je u petak 27. listopada sjednica Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam, izvijestili su iz Biskupske komisije HBK za ekumenizam.
Uz predsjednika Komisije požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, na sjednici su sudjelovali bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, šibenski biskup Tomislav Rogić te stručnjak za ekumenizam fra Ivan Macut, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Na dnevnom redu bila su tri ekumenska pitanja: Odnos HBK prema Hrvatskoj Starokatoličkoj Crkvi, ekumensko značenje škola koje pohađaju katolički učenici, a osnivači su im Savez Baptističkih Crkava u Republici Hrvatskoj i Kršćanska Adventistička Crkva u Republici Hrvatskoj te načelni stav Katoličke Crkve s obzirom na inicijativu osnutka Hrvatske Pravoslavne Crkve.
U razmatranju pitanja odnosa Katoličke Crkve u Hrvatskoj prema Hrvatskoj Starokatoličkoj Crkvi, koje je dobilo na aktualnosti proslavom 100. obljetnice njezina priznanja u rujnu ove godine, članovi Komisije su istaknuli kako u tom pogledu valja postupati načelno i s velikom osjetljivošću za vjernike Katoličke Crkve. Naime, osnovno je ekumensko načelo II. vatikanskog sabora da sadašnji vjernici određene kršćanske zajednice nemaju krivnje za nastale podjele u prošlosti te da na temelju primljenog krštenja valja s njima njegovati povezanost i iskazivati im poštovanje, kako tvrdi Dekret o ekumenizmu „Unitatis redintegratio“ (br. 3).
Među hrvatskim starokatolicima malo je onih koji potječu iz obitelji čiji su preci bili pripadnici spomenute Crkve. To još više vrijedi za svećenike koji su zbog ženidbe ili nekih drugih moralnih razloga prešli iz Rimokatoličke Crkve u starokatolike. Slično je s određenim brojem vjernika koji je pristupio Starokatoličkoj Crkvi zbog ponovne ženidbe koju ne može ostvariti u Rimokatoličkoj Crkvi ili su se na to odlučili privučeni pristupom navedene Crkve prema nekim nacionalnim pitanjima. Ekumenizam je nastojanje oko odnosa prema nekoj Crkvi ili crkvenoj zajednici, ali se on odvija preko određenih osoba te se stoga postavlja osnovno načelno pitanje: je li moguć stvarni ekumenizam s onima koji su do nedavno pripadali Rimokatoličkoj Crkvi.
Članovi Komisije složili su se kako je Katolička Crkva u Hrvatskoj, vjerna ekumenskim načelima II. vatikanskog sabora, dužna u izgradnji svojih odnosa prema drugim kršćanskim zajednicama imati osjetljivost za katoličke vjernike, koje ne smije staviti u sumnju s obzirom na cjelovit sadržaj vjere i morala niti ih povrijediti na način da s nekadašnjim njihovim župnicima, koji su prešli u Starokatoličku Crkvu nastupaju u javnosti kao da se ništa nije dogodilo.
Zaključili su kako polazeći od svetog krštenja valja prema njima iskazivati poštovanje, a glede javnih nastupa s njima biti suzdržan ondje gdje ekumenska načela to traže. Po tom načelu Jugoslavenska se biskupska konferencija ravnala prema starokatolicima, a nastavila ga je Hrvatska biskupska konferencija.
Komentar urednika:
Ovakvim stavom Hrvatska biskupska konferencija zapravo odbija svaki dijalog, odnosno svaki javni ekumenski susret sa Starokatoličkom crkvom i to iz razloga što su pojedini svećenici i vjernici ranije pripadali Rimokatoličkoj crkvi. Mediji su 2011. godine pisali o incidentu u Osijeku kada je biskup Đuro Hranić s ekumenskog bogoslužja udaljio starokatoličkog đakona (vidi više ovdje).
No, može li činjenica da je netko, temeljem vlastitog uvjerenja prešao iz rimokatoličke u starokatoličku ili bilo koju drugu crkvu, biti mjerilo ekumenskog dijaloga, suradnje i javnog ekumenskog susreta? Zar nije elementarno ljudsko pravo da pripada onoj vjerskoj zajednici kojoj pristupa svojom slobodnom voljom?
“Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti irituala.” (Europska konvencija o ljudskim pravima, čl. 9).
Rimokatolička crkva u svoje redove prima bivše klerike drugih crkava, a za anglikance je osnovala poseban ordinarijat u koji prihvaća bivše svećenike i biskupe. Zašto je u redu da netko iz druge crkve pristupi rimokatoličkoj, dok se u isto vrijeme od rimokatoličke crkve osuđuju oni koji su pristupili drugoj crkvi. Pravi naziv za ovakav stav je licemjerstvo.
Zašto bi to bila prepreka ekumenskom dijalogu i zajedništvu? Ako neki rimokatolički svećenik iz uvjerenja pristupa Starokatoličkoj crkvi, to ne znači da on nije ekumenski otvoren. Pa čak ako i zbog ženidbe želi nastaviti svoju službu u crkvi gdje to nije prepreka za svećeništvo, i to je pitanje vlastitog uvjerenja i razumijevanje svećeničke službe.
Među čelnicima i klericima drugih crkava ima i bivših rimokatolika koji su, slijedeći svoje uvjerenje pristupili određenoj kršćanskoj crkvi. Rimokatolička crkva to ne preispituje kada se radi o evangelicima, baptistima i sl., no zanimljivo je da su im starokatolici poseban “trn u oku”.
Ako Rimokatolička crkva želi iskreni dijalog s drugim crkvama, nije na njoj da preispituje tko je nekada bio pripadnih njezine crkve. Dijalog pretpostavlja iskrenu spremnost za razumijevanjem, pomirenjem i međusobnim usaglašavanjem određenih tema. U tome smislu vjerske zajednice trebaju autonomno odrediti tko će ih predstavljati a ne da jedna drugoj spočitava ili uvjetuje tko će koga predstavljati.
Netočna je izjava da je među današnjim hrvatskim starokatolicima malo je onih koji potječu iz obitelji čiji su preci bili pripadnici spomenute Crkve. Najveća i u pravom smislu starokatolička župa nalazi se u mjestu Šaptinovci, nedaleko od Našica. Ova starokatolička župa, posvećena sv. Vidu djeluje već 96 godina i njezini vjernici su već generacijama pripadnici starokatoličke crkve.
Umjesto neumjesnog analiziranja tko je tko među starokatolicima, bilo bi prikladnije da je HBK javno čestitala starokatolicima 100-godišnji jubilej.
Potom su članovi Komisije raspravili pitanje ekumenskog značenja Srednje škole Čakovec, čiji je osnivač Savez Baptističkih Crkava u RH i Srednje škole u Maruševcu, čiji je osnivač Kršćanska Adventistička Crkva u Hrvatskoj kao i Učeničkog doma Srednje škole u Maruševcu. Naime, većina učenika u tim školama katolički su vjernici te između ostalog određenu poteškoću stvara činjenica što spomenute dvije Crkve ne priznaju krštenje u Katoličkoj Crkvi, a Adventistička Crkva ne sudjeluje u ekumenizmu.
Spomenute Crkve omogućile su da u njihovim školama predaju katolički vjeronauk vjeroučitelji koje je postavila Varaždinska biskupija. No, članovi Komisije smatraju da to nije dovoljno za učenike koji ne pripadaju Crkvama osnivača tih škola. Zaključili su kako je potrebno razgovarati s vodstvom spomenutih Crkava i nastojati doći do dogovora da se katoličkim vjernicima u navedenim školama uz vjeronauk omogući i izgradnju u vjeri sudjelovanjem na programima katoličke vjerske kulture i uvođenja u život po vjeri, o čemu trebaju dati svoje mišljenje i roditelji.
Komentar urednika:
Ovo je zapravo prozivanje baptista i adventista i suptilno upozorenje roditeljima da ne šalju svoju djecu u navedene škole. I Rimokatolička je crkva osnivač mnogih škola, vrtića i sl. pa je pitanje je li ona omogućila drugima upis u te odgojne i obrazovne ustanove i ako je, a vjerujemo da je, je li im omogućila sve ono što Hrvatska biskupska konferencija traži od navedenih škola.
Ove škole, bez obzira na to tko im je osnivač, djeluje kao sve druge srednje škole s pravom javnosti i pripadnicima svih vjerskih zajednica je omogućeno pravo na vjeronauk. Sve drugo polaznici ovih škola, pripadnici rimokatoličke crkve mogu dobiti u okviru svoje vjerske zajednice kao i polaznici drugih vjerskih zajednica pa čak i osnivača ovih škola.
Svakako se treba razgovarati i iznalaziti odgovarajuće rješenje za sve, no teško se oteti dojmu da se ovdje radi, kako je navedeno o suptilnom upozorenju roditeljima da ne upisuju djecu u ove škole.
Predmet razmatranja na sjednici bio je i osnutak Hrvatske Pravoslavne Crkve, koji podržava i određeni broj katolika, među njima i neki zaređeni službenici. Članovi Komisije složili su se kako se to pitanje ne odnosi na Katoličku Crkvu, nego je unutarnja stvar Pravoslavne Crkve, njezina vodstva i vjernika, njezine organizacije i zakonitog djelovanja u Republici Hrvatskoj. Kao što načelno nije moguće prihvatiti da neka pitanja Katoličke Crkve i vjere rješavaju pripadnici drugih vjerskih zajednica ili političari, ne može se prihvatiti s naslova vjere da to rade katolički vjernici s obzirom na druge vjerske zajednice. Pored toga, nastojanjem oko osnutka Hrvatske Pravoslavne Crkve promiče se upravo ono što se prigovara Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi: njezin nacionalni predznak.
Članovi Komisije podsjetili su da hrvatstvo koje se hrani protusrpstvom nije evanđeosko domoljublje te stoga ono s naslova vjere nije prihvatljivo. Oni koji se zauzimaju za osnivanje Hrvatske Pravoslavne Crkve polazeći od protusrpskih stavova i isključivosti prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, svode pitanje vjerske eklezijalne naravi na političko-nacionalnu razinu.
Komentar urednika:
Iako se osuđuje etnofiletizam, HBK nije se izravno usprotivila osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, već se ogradila s izjavom da je to unutarnja stvar pravoslavnih crkava. Posebno je zanimljiva izjava:
“Kao što načelno nije moguće prihvatiti da neka pitanja Katoličke Crkve i vjere rješavaju pripadnici drugih vjerskih zajednica ili političari, ne može se prihvatiti s naslova vjere da to rade katolički vjernici s obzirom na druge vjerske zajednice”.
No, čelnici rimokatoličke crkve se često ponašaju suprotno ovoj izjavi. Npr. u sporu između dvije mađarske reformatske crkve (Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj i Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj glede pravnog sljedništva, aktivno se uključio nadbiskup đakovačko – osječki, mons. Đuro Hranić. On je sudu dao izjavu kako priznaje Reformiranu kršćansku kalvinsku crkvu u Hrvatskoj za pravnu slijednicu, koji je i ranije dao sličnu izjavu (Br. Praes. – 39/2015. od 19.ožujka 2015.) a zbog koje je biskup Reformatske kršćanske crkve Mađara, pokojni Janos Kopacsi Kettos podnio i kaznenu prijavu protiv nadbiskupa Hranića (44 K-106/2016-9).
Budući da se nadbiskup Hranić ispričao biskupu Kettosu na ročištu 16. prosinca 2020. biskup Kettos je povukao kaznenu prijavu. No, nakon toga, nadbiskup Hranić je iznova dao sličnu izjavu 6. listopada 2021. koja je trebala poslužiti također kao novi dokaz u ponavljanju postupka pravomoćno utvrđenog pravnog sljedništva.
Ovakav postupak nadbiskupa Hranića, nakon što se prvotno ispričao i nakon što je biskup Kettos povukao kaznenu prijavu protiv njega, govori da nadbiskup Hranić ne poštuje pravomoćne presude Republike Hrvatske, da se miješa u odnose drugih vjerskih zajednica te svakako i o njegovom karakteru jer se i nakon isprike i povlačenja kaznene prijave opet upustio u djelovanje protiv Reformatske kršćanske crkve Mađara, odnosno u odnose drugih crkava (vidi više ovdje).
Biskupi su izrazili uvjerenje kako je katoličkim vjernicima potrebno pomoći da usvoje jasna načela Katoličke Crkve s obzirom na navedeno pitanje i da izgrađuju pravilne vjerničke stavove prema drugim kršćanskim zajednicama. Predsjednik Komisije biskup Škvorčević na kraju je zahvalio napose domaćinu biskupu Rogiću, spomenuvši kako će zaključci ove sjednice biti podastrti hrvatskim biskupima na njihovu plenarnom zasjedanju u studenom ove godine, izvijestili su iz Biskupske komisije HBK za ekumenizam.
Naslovna fotografija: IKA
Autor komentara: Jasmin Milić
