Evanđelje o bogatom mladiću

O bremenu bogatstva govori nam evanđelje o bogatom mladiću

I gle, pristupi mu netko i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.« Upita ga: »Koje?« A Isus reče:
»Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Poštuj oca i majku!
I ljubi svoga bližnjega
kao sebe samoga!«

Kaže mu mladić: »Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?«  Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« ²² Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

A Isus reče svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
 Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?«  A Isus upre u njih pogled pa im reče: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«

Tada Petar prihvati pa upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?«  Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.« »A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi.« (Matej 19, 16-30)

Evanđelje o bogatom mladiću

Jednom je prilikom jedan mladić prišao Kristu s pitanjem: “Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” Taj se susret spominje u drugim sinoptičkim evanđeljima, pa je važno vidjeti kako ga drugi evanđelisti opisuju. Evanđelist Marko nam govori kako je ovaj mladić potrčao Kristu u susret i kleknuo pred Njim (Mk 10,17). Klečeći pred Gospodinom iskazuje mu poštovanje na način kako su to Židovi iskazivali samo Bogu. Bilo bi pretjerano reći da je ovaj mladić u Kristu prepoznao Boga, ali sigurno je u Njemu prepoznao više od običnog učitelja. U Kristu je vidio onoga koji mu može dati odgovor na najvažnije životno pitanje, pitanje vječnog života.

Taj je mladić, kako nam govori evanđelist Luka, bio uglednik (Lk 18,18). Teško je točno reći na što se ovaj naziv odnosi. Izvorni naziv može se i prevesti kao starješina ili upravitelj. Isti izraz se koristi za Nikodema. Budući da je bio mlad, možemo pretpostaviti da nije bio voditelj sinagoge ili rabin. Vjerojatno je bio član Velikog vijeća – Sinedrija.

Riječ je, dakle, o mladom i uglednom čovjeku za kojeg kažu da je bio bogat. Teško je zamisliti da se nekim svojim radom za kratko vrijeme obogatio. Vjerojatno je naslijedio većinu svog bogatstva, što mu je omogućilo određeni ugled u društvu. Sa sigurnošću možemo reći da svoj društveni položaj nije koristio, poput carinika Zakeja, da se obogati, jer će kasnije potvrditi da se držao Božje zapovijedi: “Ne ukradi”. Da je bio nepošten, korumpiran čovjek na položaju, Krist bi ga sigurno suočio s tim.

Uz sve navedeno ovaj je mladić bio i pobožan. Iz njegovih odgovora o ispunjavanju zapovijedi vidimo da nastoji živjeti moralno, sukladno Božjim zapovijedima. Također, želi baštiniti život vječni i zato postavlja gornje pitanje Kristu.

Krist će ga najprije upitati: “Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! “Taj je mladić, kako kažu neki drugi prijevodi, Krista oslovio s “dobri učitelju”, a Krist mu je, da parafraziramo, odgovorio: “Zašto me nazivaš dobrim kad je samo Bog dobar?” Ovim pitanjem Krist nije zanijekao da je dobar, niti je ukorio mladića što ga je nazvao dobrim. Židovski starješine nikada nisu čovjeka oslovljavali s “dobri” nego samo Boga. Krist želi da ovaj mladić dobro razmisli o dubini svojih izgovorenih riječi i o tome kome se obraća. Ovim laksanjem, mladić je zapravo izrekao veliku istinu o Kristu. Da, Krist je dobar jer je Bog. Kao i time što je kleknuo pred Krista na početku, i ovim obraćanjem mladić, iako nesvjesno, potvrđuje istinu o Kristovu božanstvu.

Krist nastavlja: “Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.” Mladić pita: “Koje?” Sigurno je poznavao Deset zapovijedi koje je Gospod objavio na Sinaju. To mu Krist poručuje u Lukinom evanđelju: „Zapovijedi znaš“ (Lk 18,20). Mladić svojim pitanjem: “Koje?” pokazuje i određeno duhovno samopouzdanje jer želi naglasiti, a kako ćemo vidjeti iz nastavka razgovora, da nema zapovijedi koje ne drži. Krist, iako ne redom, navodi pet zapovijedi iz Dekaloga, od pete do devete: „Ne ubij; ne čini preljube; ne ukradi; ne svjedoči lažno; Poštuj oca i majku” završavajući sažetkom svih ovih zapovijedi: “ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” Prve četiri zapovijedi iz Dekaloga odnose se na dužnosti prema Bogu, a ostalih šest na dužnosti prema bližnjemu. Sve zapovijedi koje je Krist naveo ovom mladiću odnose se na dužnosti, odnosno ljubav prema bližnjima. Mladić mu odgovori: „Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?” Nakon ovih riječi evanđelist Marko nam kaže je Krist zavolio mladića. Krist je pun ljubavi prema “izgubljenima”. Bog neće ostaviti bez odgovora one koji traže istinu.

Napomenimo da je Krist izostavio spomenuti još jednu zapovijed koja se odnosi na dužnosti prema bližnjima, desetu zapovijed koja počinje s “Ne poželi” i koja ističe želju za stalnim stjecanjem materijalnih dobara. Oni koji su bogati, koji imaju mnogo, često osjećaju da nemaju dovoljno i imaju stalnu želju za još većim bogatstvom. Možda je mladić primijetio da je Krist izostavio ovu zapovijed, pa ga je zato upitao: “Što mi još nedostaje?” Ako je njegovo pitanje išlo u tom smjeru, vjerojatno je mislio da je i po tom pitanju savršen. Možda je doista bio zadovoljan onim što je imao, možda u njemu nije bilo zavisti prema bližnjima i njihovim dobrima. Ako Gospodin spomene i ovu, desetu zapovijed, mladić će biti sasvim siguran da mu više ništa ne nedostaje u obdržavanju zapovijedi. On je dobar čovjek i stoga zaslužuje raj. Je li nam poznat ovaj stav?

I danas mnogi misle da izvršavaju sve Božje zapovijedi prema bližnjima i da će zbog toga, bez obzira na njihov odnos s Bogom, otići u raj. Koliko smo puta od takvih ljudi čuli: “Ne treba mi Crkva”. Nikoga nisam ubio, ne lažem, ne kradem” i uz sve dodaju: “Bolji sam od svih koji dolaze u crkvu”. Ljudi često površno gledaju na svoje postupke. Važno im je da svojom vanjštinom pokažu svoju religioznost i moral. Stoga je Krist u Govoru na gori objasnio što je bit zakona: „Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu.” (Mt. 5,21-22). Dakle, sama činjenica da nismo nikoga ubili nije dovoljna da kažemo kako ispunjavamo zapovijed “Ne ubij”. Naš odnos prema bližnjemu, naše riječi koje mu govorimo mogu biti kršenje ove Božje zapovijedi. U Govoru na gori Krist na sličan način objašnjava i neke druge zapovijedi kako bi objasnio da je stav srca mnogo važniji od vanjske pobožnosti.

Krist mu neće citirati desetu ili bilo koju drugu zapovijed, nego će reći: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.” Tim zahtjevom Krist ovog bogatog mladića suočava s njegovim pravim bogom. Iako se mladić želi prikazati kao pobožan čovjek koji drži sve zapovijedi, pokazat će se da ne drži prvu i najvažniju Božju zapovijed koja glasi: „Nemoj imati drugih bogova uz mene“ ( Postanak 20,3). Suočen s izborom između vječnog života i prolaznog bogatstva, mladić bira bogatstvo: „ Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.” Bogatstvo je bilo njegov bog. Pred njega je stavljen ozbiljan izbor koji je zapravo ispit povjerenja i pouzdanja u Boga. Bogati se mladić ražalostio. Jer, koliko god izvršavao zapovijedi, ipak mu Bog nije bio na prvom mjestu, nego njegovo blago. Njegovo bogatstvo mu je prioritet. Boji se kako će kroz život ako ostane bez svega što ima. Možda se boji da će izgubiti čast, prijatelje, ugled. Nema dovoljno povjerenja u Boga. Ima veće povjerenje u materijalno, prolazno.

Bog nam daje bogatstvo kako bismo njime mudro upravljali. Mudro upravljanje uključuje razumijevanje da nam je ono što posjedujemo dao Bog da nam služi za naše vlastito dobro i dobro naših bližnjih. Nije grijeh imati, pa ni biti bogat, ako je bogatstvo stečeno poštenim radom i ako ga koristimo na slavu Božju i dobrobit bližnjih. Problem nastaje kada jedinu sigurnost nalazimo u onome što posjedujemo. Uvijek trebamo imati na umu da su zemaljska blaga prolazna. Kraljevstvo nebesko je neprolazno. A nažalost, mnogi se više trude i više žude za prolaznim nego za neprolaznim. Dakle, problem nije bio u bogatstvu mladića, nego u njegovom služenju bogatstvu. Bogatstvo je bilo njegov bog. Odbacio je prvu zapovijed i umjesto jedinog pravog Boga služio je svom posjedu.

Sveti Ivan Zlatousti kaže: “Međutim, ono što je ovdje nije naše i za vrijeme našeg života na zemlji odlazi od nas. Nama pripada samo ono što čini naše duhovne podvige: milostinja i čovjekoljublje. Pobrinimo se da ih steknemo, i da postanu naše unutarnje, duhovno vlasništvo.”

Bogatstvo doista može postati teret koji bogatima otežava odnosno onemogućuje ulazak u Kraljevstvo Božje. Na to misli Krist kad kaže: “Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” Postojala su jedna mala, bočna vrata prema Jeruzalemu koja su bila toliko uska da se kroz njih nije moglo proći ako su deve bile natovarene. Ta su se vrata zvala Iglene uši. Često smo opterećeni raznim stvarima, bilo materijalnim, brigama itd. koje nas spriječavaju da slijedimo Krista. Ovom mladom čovjeku teret je bilo materijalno bogatstvo. I zato Krist od njega traži da odbaci taj teret.

Svatko od nas ima teret, nešto što mu postaje prioritet i što ga sprječava da u potpunosti služi Bogu. Zato se u poznatoj liturgijskoj pjesmi kaže: „Mi koji kerubine otajstveno predstavljamo i životvornom Trojstvu trosvetu pjesmu pjevamo, ostavimo sada svaku životnu brigu.” Sve što stoji kao prepreka između nas i Boga treba odbaciti iz našeg života.

Mnogi, poput ovog mladića i onih koji su čuli njihov razgovor, misle da Bog previše traži od nas. “Tko se onda može spasiti?” – pitaju se. Naime, u Kristovo vrijeme bogatstvo se smatralo posebnim Božjim blagoslovom. Ako, dakle, mladić, koji je, sudeći po bogatstvu, ali i po ispunjavanju zapovijedi, na visokoj duhovnoj razini, teško može naslijediti vječni život, tko se onda može spasiti? Ali Krist odgovara: “Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.” Naši postupci često govore protiv nas, ali kada vjerujemo Bogu, kada mu se predamo, On će nemoguće učiniti mogućim. Spasenje je u konačnici dar Božji. Mi sa svoje strane činimo ono što Bog traži od nas, a Gospodin će učiniti svoj dio.

Na kraju, recimo da Krist nije obezvrijedio držanje zapovijedi. Svakako, svojim djelima trebamo potvrditi koliko poštujemo Boga i koliko smo mu poslušni. Naša dobra djela su važna, ali nisu dovoljna za ulazak u Kraljevstvo Božje. Spasenje nije stvar forme nego zajedništva s Bogom. Krist od nas traži da mu se potpuno predamo, da se u svemu oslanjamo na njega, da ga slijedimo i da nam ništa u životu ne bude važnije od Njega. Odbacimo svaki teret koji nas sprječava da u potpunosti služimo Bogu. Neka naše pravo bogatstvo, na što upućuje i naša riječ za bogatstvo, bude Bog. Tko ima Boga, bogat je. Neka nam je Bog u tome na pomoći. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzomanja ovoga članka obavezno navesti link.

BONUS VIDEO: (Zapratite YouTube kanal HORIZONTI VJERE)