Kada kršćani postanu lovci na tuđe pogreške

Kako duh optuživanja, kritiziranja i ogovaranja razara crkvene zajednice – i zašto kršćanski odgovor treba biti molitva, ljubav i obnova.

 I začujem glas na nebu silan: “Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Otkrivenje 12,10

Neke zajednice bivaju uništene od „tužitelja braće“ i od njegova duha koji djeluje tako što pronalazi „tuđe pogreške“, zatim kroz nemoral ili kroz zloupotrebu crkvenih financija. Ovaj demonski utjecaj, između ostaloga, toliko je raširen u našem društvu da je pronalaženje „tuđih pogrešaka“ u Crkvi uzdignuto čak na razinu „svete službe“. Ali Gospodnja je volja da u Njegovu domu optuživanje bude zamijenjeno molitvom, a pronalaženje pogrešaka ljubavlju koja pokriva mnoštvo grijeha.

Sotona želi zaustaviti tvoj rast

Ova je propovijed napisana uglavnom radi razotkrivanja djelovanja tužitelja braće među nanovorođenim kršćanima. Moja je želja vidjeti Crkvu koja je živa i oslobođena od grijeha pronalaženja pogrešaka te, umjesto toga, vidjeti naša srca okrenuta molitvi za druge.

Kako bi usporio, ako ne i potpuno zaustavio daljnji Božji pokret i djelovanje, đavao je protiv Crkve poslao svoju vojsku demona sa zadaćom pronalaženja tuđih propusta i pogrešaka. Cilj je ove ofenzive odvući Kristovo Tijelo od Isusova savršenstva prema ljudskoj nesavršenosti.

Zadaća duha pronalaženja propusta jest napad na odnose na svim razinama. Napada obitelji, zajednice i udruženja koja povezuju crkve te usput pokušava unijeti nepopravljive raskole u naše jedinstvo. Prerušava se u rasuđivanje (ili razlučivanje) i pokušava se uvući u naša mišljenja o drugima navodeći nas da kritiziramo i prosuđujemo. Stoga trebamo ponovno procijeniti svoj odnos prema drugima. Ako se naše misli razlikuju od vjere koja djeluje kroz ljubav, trebamo shvatiti da smo možda pod ovim duhovnim napadom.

Ovaj demon pronalaženja pogrešaka poticat će pojedince da provode dane i tjedne pronalazeći i razotkrivajući stare propuste ili grijehe onih koji služe u zajednici. Ljudi koji su zarobljeni ovim duhom postaju „borci za ljudska prava“ ili nepomirljivi neprijatelji svojih prijašnjih zajednica koje su napustili. U većini slučajeva ono što smatraju nedostatcima zapravo su predmeti zagovorne molitve u koju ih Gospod želi uvesti. Ono što bi moglo postati mogućnost za prepoznavanje potrebe postaje prilika za sablazan i napuštanje. Zapravo, njihova je kritika izgovor za njihovu nespremnost da služe i za srce koje ne želi moliti.

Ako netko sazna za neko „nesavršenstvo“ svojega pastora ili zajednice, to još nije nikakav znak njegove duhovnosti. Zapravo, takve smo stvari mogli pronaći u Crkvi i prije nego što smo postali kršćani. Ali ono što ćemo učiniti s onime što vidimo mjerilo je naše zrelosti u Kristu. Zapamtimo: kada je Isus vidio u kakvom se stanju čovječanstvo nalazi, „oplijeni sam sebe uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7–8). Umro je kako bi odnio grijehe, a ne samo kako bi ih osudio.

Cilj neprijatelja u njegovoj borbi jest diskreditirati slugu kako bi zatim mogao diskreditirati i njegovu poruku. Osobno sam slušao o postignutim rezultatima pastora iz mnogih denominacijskih sredina i otkrio sam da je vrijeme napada ovoga duha na njih gotovo uvijek bilo neposredno prije ili nakon značajnog proboja. Ako se na napad ovoga demona nije reagiralo, uvijek je zaustavio napredak njihove zajednice.

Kada se ovaj duh infiltrira u um pojedinca, njegove optužbe postaju toliko otrovne i zastrašujuće da čak i oni koji bi trebali biti razumniji ostaju zbunjeni i zavedeni njegovim utjecajem. Gotovo svi zainteresirani skreću pogled s Isusa na „probleme“ i za vrijeme nesloge zanemaruju činjenicu da se Isus moli za svoje Tijelo, Crkvu, da ona doista bude ono što jest. Očarani ovim demonom, optužbe i protuoptužbe lete kroz dušu zajednice, potičući sumnje i strah među ljudima. Ova pustoš uništava zajednicu koja je na meti, dok se osjećaj odbojnosti širi i pokušava uništiti pastora, njegovu obitelj ili druge Božje sluge u Crkvi.

Gotovo svaki sluga koji ovo čita susreo se, prije ili kasnije, s duhom pronalaženja pogrešaka. Svaki je doživio tu potištenost pokušavajući pronaći trag toga optužujućeg duha dok šapuće svoje tračeve kroz lokalnu zajednicu; bliski prijatelji postaju udaljeni, izgrađeni odnosi postaju uzdrmani, a vizija zajednice gubi se u prepucavanjima i neaktivnosti.

Ovaj neprijatelj nije ograničen samo na napade na lokalne zajednice. Napada i gradske i nacionalne zajednice. Ugledni izdavači zaradili su milijune dolara prodajom knjiga koje se prikriveno i domišljato bave tračevima, a koje zapravo nisu ništa ozbiljnije od tračeva u žutom tisku.

Vidi i ovo: Imena sotone koja nam otkrivaju njegov karakter

Oružje neprijatelja

Važno je napomenuti da, kako bi pronašao optužbu protiv Crkve, neprijatelj svoju tužbu mora izvući iz pakla. Ako smo se okrenuli od svojih grijeha, njihov popis više ne postoji na nebu, kao što je napisano: „Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava!“ (Rim 8,33). Isus nas ne osuđuje, nego sjedi zdesna Bogu i zagovara nas.

Zato razotkrijmo sredstva onoga koji pronalazi pogreške. Prvo su sredstvo naši stvarni grijesi. Naš propust da se pokajemo kada nas Duh Sveti potiče na ispravljanje otvara vrata tužitelju da nas osudi. Glas neprijatelja nikada ne daje nadu niti nudi milost za pokajanje. On se ponaša kao da je glas Božji, a mi kao da smo krivi zbog „neoprostivoga grijeha“. Način da porazimo neprijatelja na ovom području jest razoružati ga istinskim pokajanjem, gledajući na Isusovo otkupljenje koje je dostatno za opravdanje.

Ipak, Sotona nas ne želi optuživati samo kao pojedince, nego namjerava u naš um unijeti kriticizam i osudu drugih. Umjesto da molimo jedni za druge, na sablazan reagiramo tjelesno. Našim reakcijama koje nisu nalik Kristu tada lako može manipulirati duh pronalaženja pogrešaka. Zato utjecaj tužitelja braće pobjeđujemo tako što učimo moliti jedni za druge umjesto da se naslađujemo tuđim stvarima. Moramo naučiti opraštati onako kako je Isus nama oprostio. Ako se netko okrenuo od svojih grijeha, moramo se vježbati zauzeti isti stav „Božjega savršenog oproštenja“ koji postoji na nebu. Duha pronalaženja pogrešaka pobjeđujemo tako što se suobličujemo Isusovu karakteru Jaganjca: kao Jaganjac, Krist je umro za grešnike; kao Svećenik, On zagovara.

Drugo oružje ovoga demona naše su prijašnje pogreške i neslavne odluke. Svatko od nas ima urođenu sklonost neznanju. Čovjek ne mora dugo čitati povijest svetih kako bi shvatio da oni nisu bili pozvani zbog svoje mudrosti. Istina je da smo svi činili pogreške. Srećom, iz njih smo izvukli pouku i kroz njih naučili poslušnosti. Demon pronalaženja pogrešaka izvlači naše stare grijehe i izlaže ih našem sjećanju dok kritizira naše pokušaje da vršimo Božju volju, čime nas drži vezanima uz prošlost.

Kada nas neprijatelj postavi jednoga nasuprot drugomu, najprije nas izaziva ljubomorom ili strahom. Možda zato, kako bismo opravdali vlastite propuste i nedostatke, preuveličavamo prijašnje propuste drugih. Što više raste naša zavist, to više ovaj demon zloupotrebljava naš um, sve dok ne postigne da nam više ništa u vezi s tom osobom ili njezinom crkvom ne izgleda ispravno.

Nažalost, često su upravo vođe oni koji su otpali od snage svoje prve ljubavi i postali nemilosrdni progonitelji onih koji se kreću u Duhu Svetome. Kristovi će učenici biti progonjeni, ali nigdje u Bibliji nećemo pronaći dopuštenje kršćanima da progone druge. Progonstvo je djelo tijela. „Ali kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu, tako je i sada“ (Gal 4,29). Nevjerojatno je da oni koji progone druge misle kako time čine „službu“ Bogu (Iv 16,2), smatrajući sebe duhovnijima i ispravnijima pred Bogom.

Kako bismo se borili protiv ovoga neprijatelja, potrebno je među nama stvoriti ozračje milosti, kako među pojedincima tako i među zajednicama. Poput Oca koji nam je dao život, moramo nastojati da sve stvari služe na dobro. Ako netko posrne, moramo biti brzi pokriti njegovu sramotu bez licemjerja, „jer smo udovi jedni drugima“ (Ef 4,25). Kao što je zapisano: „Neka se nitko od vas ne približuje svojoj krvnoj rodbini da otkrije njezinu golotinju. Ja sam Gospodin“ (Lev 18,6). Mi smo obitelj koju je rodio jedan Otac. „Ne otkrivaj golotinje… jer to je tvoja golotinja“ (usp. Lev 18,10). Štoviše, u Starom zavjetu bilo je protivno Zakonu javno otkrivati nečiji nedostatak. Ljubav pronalazi otkupiteljski način da pokrije mnoge grijehe.

Gdje se okupljaju lešinari?

Tužitelj koristi i sljedeće oružje, i to vrlo promišljeno. Postoji vrijeme u našem hodu s Bogom kada nas naš nebeski Otac obrezuje kako bismo bili plodniji (vidi Iv 15). To je vrijeme pripreme, a Gospodnji je cilj svoje sluge uvesti u novu silu u službi. U tom vremenu Bog traži novu razinu poslušnosti, kao i ponovno umiranje tjelesnosti. Često je to vrijeme poniženja i kušnje, kada smo ispražnjeni i imamo osjećaj da smo neučinkoviti, dok Bog povećava našu ovisnost o Njemu. To može biti teško vrijeme kada se naša potreba potpuno razotkriva i postaje vidljiva. No, nažalost, ovo vrijeme slabosti nije otkriveno samo Božjem čovjeku; često se to događa pred Crkvom te pred poglavarstvima i vlastima. Duh pronalaženja pogrešaka i oni koji su počeli razmišljati poput toga duha pronaći će ranjivu metu i iskoristiti priliku da je unište.

I ponovno, ono što je trebalo biti inkubator života postaje mrtvački kovčeg. Oni koji su mogli izroniti s jasnom i snažnom proročkom vizijom bivaju dotučeni i napušteni, odsječeni od svakoga čovjeka koji je trebao moliti za njihovo uskrsnuće. U ovom je napadu pronalazač pogrešaka najdestruktivniji, jer upravo na ovom mjestu taj demon zaustavlja rađanje slugu, onih koji bi njihove crkve opremili za borbu i izgrađivali ih.

Oni koji pronalaze pogreške i ogovaraju druge nalaze se U CRKVI – i možda si i ti jedan ili jedna od njih?! Kada Bog čini da tvoj pastor postane ovisniji o Njemu, savitljiviji i spremniji da ga oblikuje za svoje ciljeve, kritiziraš li ga zbog očitoga nedostatka pomazanja? Iako on tebe nije napustio onda kada ti je bila potrebna pomoć, hoćeš li ti njega napustiti sada kada tvoja vjera može značiti ohrabrenje koje mu je potrebno kako bi se potpuno predao križu?

Na one koji su simpatizeri tužitelja braće odnosi se ono što piše u Mateju 24,28: „Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi.“ Ogovaranja ovih lešinarskih pojedinaca hrane njihovu zemaljsku narav jer traže ono što je mrtvo u Crkvi; privlači ih ono što umire.

Na kraju će ti lovci na grijeh instinktivno otići u potragu za problemima druge zajednice. „Oni su nezadovoljnici, pronalazači pogrešaka… oni koji izazivaju razdore“ (usp. Jd 1,16–19). Iza sebe ostavljaju svoju bivšu braću teško ranjenu i u razdoru, a pastora u tjeskobi. Ubrzo se priključuju drugoj zajednici, a kada dođe vrijeme, Bog će raditi na njihovu novom pastoru. Ponovno će se kroz njih očitovati duh pronalaženja pogrešaka, na strateški odabranom mjestu, s ciljem da uništi još jednu zajednicu. Danas Bog očekuje da Njegove sluge ustanu s većom snagom i autoritetom. U ograničenom stanju njihova rasta, hoćemo li ih zalijevati molitvom ili ćemo biti lešinari koji će doletjeti proždirati njihovo umiruće tijelo?

Kako ispraviti pogrešku?

Ispravljanje će stoga biti praćeno poštovanjem, a ne osvetom. Doista, nisu li oni koje želimo ispraviti prije svega Kristove sluge? Nisu li oni Njegovo vlasništvo? Je li moguće da su djela zbog kojih smo ljubomorni i zbog toga kritički raspoloženi zapravo Kristova djela? Također, postavimo sebi pitanje: zašto je Bog izabrao upravo nas da donesemo Njegov ukor? Činimo li to po uzoru na Krista?

Ovo su važna pitanja. Jer da bismo bili pomazani Kristovim autoritetom za opominjanje, moramo biti predani ljudima u Kristovoj ljubavi. Ali ako smo ljutiti, puni gorčine ili zavisti jedni prema drugima, nismo u stanju ni moliti na ispravan način za tu osobu, a kamoli je opomenuti. Isus, veliki Lav iz Judina plemena, proglašen je dostojnim izvršiti sud zbog vrline svojega karaktera: On je Jaganjac zaklan zbog ljudskih grijeha. Ako nismo odlučni umrijeti za čovjeka, nemamo ga pravo ni suditi.

Oni koji pokušavaju opravdati odlazak iz zajednice ne mogu to činiti bez pronalaženja pogrešaka. Umjesto toga trebali bi otvoreno razgovarati s timom koji služi. Njihov stav treba biti stav molitve i ljubavi, ostavljajući blagoslov zbog onoga što su u toj zajednici primili dok su bili u njoj. Ako se u službi pojavio neki grijeh, trebali bi kontaktirati autoritete u zajednici i prepustiti njima da to riješe.

Naposljetku, službenici u lokalnoj zajednici trebali bi međusobno komunicirati i svoja mišljenja o drugim zajednicama ne temeljiti na iskazu jednoga čovjeka koji je upravo odande otišao. Ako ljudi uđu u tvoju zajednicu noseći sa sobom korijen gorčine prema prethodnoj zajednici, taj će korijen izrasti i u tvojoj crkvi te će mnogi biti zavedeni. Zato, bez obzira na to koliko su ti potrebni novi članovi, nikada ne gradi svoju zajednicu od pojedinaca koji nisu bili priznati u svojoj prethodnoj crkvi.

Zapravo, riječ Gospodnja za nas jest da u Gospodnjem domu kritika treba ustupiti mjesto molitvi, a pronalaženje pogrešaka treba biti uklonjeno ljubavlju koja pokriva grijehe. Tamo gdje postoji pogreška moramo pristupiti s namjerom obnove. Gdje postoje pogrešni nauci, sačuvajmo uljudnost dok pokušavamo ispraviti one koji se protive.

Gospodine, oprosti nam nedostatak molitve i slabost naše ljubavi. Želimo biti poput Tebe. Kada vidimo potrebu, daj da umjesto kritiziranja polažemo svoje živote. Gospodine, oslobodi svoju Crkvu od demonskoga duha koji pronalazi „tuđe pogreške“! U Isusovo ime. Amen!

Autor: Francis Frangipane

Izvor: Sionska truba

Bonus video: