Zašto je bogataš završio u paklu – Prispodoba o bogatašu i Lazaru

Prispodoba o bogatašu i Lazaru.

»Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’« Luka 16, 19-30

Zašto je bogataš završio u paklu – Prispodoba o bogatašu i Lazaru

Današnje Evanđelje počinje opisom bogataša. Njegovo ime se ne spominje. Govori se o njegovoj odjeći koja je zapravo bila statusni simbol; oblačio se u grimiz i tanani lan. Grimizna odjeća bila je obojena skupocjenom ljubičastom bojom, koja se dobivala od određene školjke. Ljubičasta je kraljevska boja i govorila je o posebnom položaju onih koji su je nosili. Obično se za gornju haljinu koristila grimizna odjeća, a za donju tanani lan. Bogataš je svaki dan organizirao gozbe na koje je vjerojatno pozivao svoje prijatelje i s njima se zabavljao. Kad si bogat i moćan, lako je imati prijatelje u blizini.

Pred vratima mu je ležao siromah. Za razliku od bogataša, znamo njegovo ime. Ime mu je bilo Lazar, od hebrejskog El Azar, što znači Bog pomaže. Društvo su mu pravili psi koji su mu lizali rane od čireva. Bio je toliko gladan da je htio pojesti barem mrvice koje su padale s bogataševa stola. Međutim, bogataš nije imao samilosti prema njemu; bio je usredotočen na sebe i svoje užitke. Siromaha je vjerojatno prezirao.

U Svetom pismu odnos prema siromasima pokazatelj je odnosa prema Bogu. U Ponovljenom zakonu 15,7 čitamo: “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu.” Krist nas uči da ga trebamo prepoznati u siromasima. Oni koji iskazuju milosrđe siromasima čine to samome Kristu.

„“Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.`”Tada će mu pravednici odgovoriti: `Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?` A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,34-40).

Stoga nas Krist uči da je naš odnos prema ljudima u nevolji naš odnos prema Njemu. Grijeh bogatih bio je odnos prema siromašnima, jer, prezirućući njega, prezirao je Boga.

Dok je bogataš uživao u životu, okružen svojim prijateljima, koje je, zahvaljujući svome statusu, mogao „kupiti“, Lazar je bio usamljen, odbačen od svih i ostavljen da umre. Ali smrt dolazi svima, i bogatašima i siromasima. Umro je siromah Lazar i „odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo“, ali je umro i bogataš i bi „pokopan“. Zastanimo na trenutak kod opisa njihove smrti. Dok je Lazar bio živ, rekli smo da je zbog svoga siromaštva i svoje bolesti bio usamljen. Gladan je promatrao one koji su uživali za bogatim stolom. Ali, nakon smrti Lazara anđeli ga odnose u „krilo Abrahamovo“. Krilo Abrahamovo je mesto utjehe i odmora. Lazar više nije sam, Lazar je u prisutnosti Božjoj.

Bogataš je u svom zemaljskom životu imao mnogo prijatelja, koji su mu vjerojatno bili na sprovodu. Prijatelji ga ispraćaju, ali on s ovog svijeta odlazi sam. Ništa od svog bogatstva ne odnosi u grob. I njegovi će se prijatelji uskoro okrenuti životu i brzo ga zaboraviti, Lazarov sprovod se ne spominje. Nebitno je, jer za njega grob nije kraj. Bitno je gdje je njegova duša otišla neposredno nakon smrti. Spominje se bogatašev sprovod. Živio je samo za svjetovne užitke ne razmišljajući o životu poslije smrti. Za njega je grob kraj. On je slika svih onih koji vjeruju da nakon smrti nema ničega; žive samo za ovaj život, za prolaznost.

Nije pitanje hoćemo li umrijeti. Sigurno ćemo umrijeti. Ne znamo ni kada ćemo umrijeti. Smrt obično dolazi nenajavljena. Pravo je pitanje kako ćemo umrijeti. Zato nas sveti oci pozivaju na „sjećanje na smrt“. Sjećanje na smrt nije mazohistička želja za smrću. Život i smrt su u Božjim rukama, a ne u našim. Ali sjećanje na smrt pomaže nam svakodnevno umirati – umrijeti grijehu, umrijeti lažnim vrijednostima ovoga svijeta i živjeti puninu života u Kristu. Svakodnevno sjećanje na smrt navodi nas na pokajanje, na preispitivanje vlastitog života, na ozbiljno razmišljanje o tome kako ćemo stati pred Bogom.

Bogataš je završio u paklu, odnosno u Hadu, prebivalištu mrtvih. Bogataš nije završio u paklu zbog svog bogatstva i zbog uživanja u životu. Završio je u paklu, jer je živio samo za svjetovne vrijednosti i jer nije imao milosti prema siromahu, odnosno jer je bio ponosan na svoj materijalni status. Grijeh bogataša bio je više u nečinjenju nego u činjenju. Jednostavno nije učinio ono što je trebao, a imao je prilike činiti dobro. Dakle, nije grijeh samo kada činimo ono što ne bismo trebali, nego i kada ne činimo ono što bismo trebali. To je grijeh propusta.

Ugledavši Abrahama, bogataš mu se obraća: „Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.. Dok Lazar nalazi utjehu u Abrahamovim rukama, bogataš je u mukama. On Abrahama oslovljava s “oče”, što znači da je bogataš u ovoj priči pripadnik Božjeg izabranog naroda – naroda Izraela. Međutim, to mu sada ne pomaže. Pripadnost određenom narodu, čak ni formalna pripadnost Crkvi, neće nas spasiti. Oni koji ulažu u prolazno, koji ne vide dalje od groba, naći će se daleko od prisutnosti Božje. Oni koji su u Kristu i koji to potvrđuju svojim životom, koji ljube Boga i svoje bližnje, oni baštine Kraljevstvo nebesko.

Vidi i ovo: Je li biblijska priča o bogatašu i Lazaru parabola ili stvarni događaj?

Bogataš moli Abrahama da mu pošalje Lazara kako bi mu donio barem kap vode da se rashladi. Primijetimo da mu je poznato ime Lazarevo. Dakle, poznavao ga je, ali mu nije htio pomoći. On, koji za života nije htio dati siromašnom Lazaru ni mrvice sa svoga stola, sada od njega traži kap vode. Ali Abraham mu reče: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš«. Problem nije u tome što je bogataš tijekom života primio dobra, nego u tome što je bogataš samo ta dobra želio. Nije ulagao u vječnost. Krist nas sve upozorava: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi??“ (Mk 8,36).

Bogataš moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći da im “posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.” Jedna od najtežih muka u paklu bit će muka savjesti. Za života trebamo usmjeravati druge na pravi put, put spasenja. Bogataš je dao loš primjer svojoj braći svojim nemarnim životom prema Bogu i ljudima u potrebi – prema siromasima. Savjest mu je opterećena i zato želi da njegova braća ne dođu na ovo mjesto. Ako se to dogodi, bit će i on kriv. Kakav smo mi primjer svojim bližnjima? Prepoznaju li drugi u našim životima autentične kršćane ili smo im na sablazan? Učimo li svoju djecu putu Gospodnjem? Koje vrijednosti im ostavljamo u nasljeđe?

Abraham mu reče: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!“. Abraham se poziva na Zakon i Proroke, odnosno na Sveto pismo Staroga zavjeta. Bog je svoju Riječ, odnosno svoju volju objavio ljudima. Prorok Mihej kaže: “”Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mih 6,8). Jednog dana kad stanemo pred Gospodina, ništa nam neće pomoći osim našeg zajedništva s Bogom koji nam se objavio u Kristu. A kada smo u zajedništvu s Bogom, kada „smjerno s Bogom hodimo“, to se vidi na našim djelima. Naš zemaljski život svjedoči o tome jesmo li usmjereni na vječnost ili na prolaznost.

Bogataš odgovara: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se” A on mu reče: “Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.” Krist ovdje također predviđa što će njemu dogoditi. Propovijedao je, činio čuda, uskrisivao mrtve i nisu mu svi vjerovali. Pobijedio je smrt i grob, ali i nakon uskrsnuća uz njega je ostao mali krug učenika. Krist i danas čini čuda, ali oni koji samo traže čuda brzo će zaboraviti što je Bog učinio za njih, ako, kao što smo prošli tjedan rekli, sjeme Božje riječi nije ukorijenjeno u njihovu srcu.

Neka nam Bog pomogne živjeti takvim životom koji će slaviti Boga i biti na blagoslov bližnjima. Ne propustimo činiti dobro i u malenima prepoznati Krista. Dao Gospodin da se jednoga dana svi nađemo „u naručju Abrahamovom“ i gledamo lice Božje. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.