Ozdravljenje zgrbljene žene u subotu (Lk 13,10-17)
Ozdravljenje zgrbljene žene u subotu govori nam o tjelesnoj patnji i ozdravljenju od iste, ali i o duhovnom stanju mnogih koji su duhovno zgrbljeni, čiji je pogled usmjeren na dolje.
Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.
Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio. Lk 13, 10-17
Ozdravljenje zgrbljene žene u subotu
Krist je Bogočovjek, dakle pravi Bog i pravi čovjek. Kao pravi čovjek, dao nam je, između ostalog, primjer revnog odlaska na bogoslužje. Evanđelist Luka nam na drugom mjestu govori da je Krist odlazio subotom, po svome običaju u sinagogu (Lk 4,16). Krist se često povlačio na molitvu, ali je išao i na zajednička bogoslužja. Stoga nam je Krist uzor i u privatnoj i u zajedničkoj molitvi. Ako tvrdimo da smo kršćani to znači da smo Kristovi sljedbenici. Ako nemamo naviku redovitog odlaska u crkvu, trebamo se zapitati živimo li kršćanski, slijedimo li doista Krista.
Oni koji ne prihvaćaju Kristovo božanstvo pitaju se: “Ako je Krist Bog, kome se molio?”. Rekli smo da je Krist pravi Bog i pravi čovjek. Kao čovjek, poistovjetio se s nama u svemu osim u grijehu (Heb 4,15). On se kao čovjek molio svome Ocu, dajući nam primjer u poniznosti i molitvi. Subota je bila dan odmora za starozavjetni Božji narod. Kršćani svake nedjelje slave dan Kristova uskrsnuća. To je dan “što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!” (Ps 118,24). Kršćani trebaju s radošću iščekivati nedjeljni dan i radosni odlaziti u Dom Gospodnji (Ps 122,1).
U sinagogi je svaki odrasli muškarac mogao čitati sveti tekst. Naravno, to se nije događalo bez dogovora s nadstojnikom sinagoge. Činjenica da je Krist poučavao u sinagogi govori nam da su starješine ili priznavale Krista kao učitelja i ukazali mu povjerenje da poučava u njihovim sinagogama ili su ga željele iskušati. Ne znamo gdje je bila ta sinagoga. Nadstojnik koji mu je dopustio da poučava narod kasnije će negodovati zbog njegovog djela. Možda mu je zato dao priliku da govori, da bi ga iskušao, prozvao zbog nečeg i pokušao okrenuti narod protiv Njega.
U sinagogi je bila žena “koja je osamnaest godina imala duha bolesti“. Evanđelist Luka opisuje njezinu bolest na način da je “bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti“. Medicinski bismo ovu bolest mogli opisati na način da su joj kosti kralježnice bile srasle u nepomičnu cjelinu i zbog toga je bila pogrbljena. Iako bi se moglo reći da je riječ o tjelesnoj bolesti, evanđelist Luka daje i duhovnu dimenziju stanju ove žene te nam govori da je zapravo 18 godina bila vezana od sotone, odnosno da je imala “duha bolesti”. Ova žena nije bila opsjednuta demonima. Bila je bolesna. Ali svaka je bolest posljedica grijeha. Bog nas nije stvorio za bolest, patnju ili smrt. Bog nas je stvorio za vječnost, za zajedništvo s njim. Međutim, padom u grijeh, čovjek je raskinuo to zajedništvo i odvojio se od Izvora zdravlja, sreće, blagoslova i života. Posljedica tog odvajanja je bolest, patnja, nesreća, prokletstvo, smrt. Krist je došao među nas kako bi nas oslobodio sotonskih okova i omogućio nam ponovno zajedništvo s Bogom. Njegova djela nad bolesnima koje liječi, opsjednutima koje oslobađa od demona i mrtvima koje uskrisava u život, govore nam o njegovom Božanstvu i naravi budućeg vijeka gdje “smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” (Otk 21,4). A predokus tog budućeg vremena ostvaruje se i danas u zajedništvu s Kristom.
Vidi i ovo: Nije li ovu kćer Abrahamovu trebalo odriješiti od spona u dan subotni?
Krist je opazio bolesnu ženu, poziva je i govori joj “… oslobođena si svoje bolesti”. Iako u evanđeljima često vidimo one koji mole Krista za ozdravljenje, ova žena to nije tražila. Mnogi su dolazili Kristu zbog čuda. Ova žena nije radi toga došla u sinagogu, nego je došla na bogoslužje, slušati Božju riječ, moliti, slaviti Boga. Ali bogoslužje je mjesto gdje Bog djeluje. Bogoslužje je susret sa živim Bogom. A u susretu s Bogom događaju se čuda. Ako tražimo samo čuda, često ćemo se razočarati. Ako tražimo Boga, doživjet ćemo i čuda. Zato ne bismo smjeli zanemariti bogoslužje. Svatko tko dolazi na bogoslužje otvorena srca, bez obzira na teret koji nosi, svatko tko traži Krista bit će od njega primijećen i oslobođen svih okova kojima ga sotona veže.
Krist je položio ruku na ovu ženu. Time joj je pokazao blizinu, prihvaćenost i ljubav. Njegova je riječ bila dovoljna za ozdravljenje. Kristova riječ liječi, oslobađa, vraća život umrlima. Krist je Logos, stvaralačka riječ Božja. Zato je važno slušati Njegovu riječ i živjeti je jer ona nema samo poučni nego i stvaralački karakter. Stvara novu osobu u nama, stvara mir usred nemira, nadu u beznađu, zdravlje u bolesti. Stvara novi život u nama. I kada naša tijela jednom budu vraćena u prah, po njegovoj će riječi ponovno ustati u život na dan uskrsnuća. Krist je ovoj ženi rekao da je oslobođena od bolesti. I ona je u tom trenutku bila istinski oslobođena. Ali i dalje gledajući dolje, još uvijek zgrbljena. Zato Krist stavlja ruke na nju kako bi je fizičkim dodirom ohrabrio da ustane. I tada ova žena prihvaća čudo koje joj se dogodilo. Uspravlja se i slavi Boga. Ona u Kristovu djelovanju prepoznaje Božje djelovanje. Slaveći Boga, zahvaljuje Kristu.
Nadstojnik sinagoge negoduje. Propis mu je važniji od čuda koje se dogodilo pred njegovim očima. Vjerojatno je poznavao tu ženu i često ju je viđao u sinagogi i izvan nje. Punih 18 godina ova je žena gledala dolje. Nije mogla stajati uspravno, nije mogla podići pogled. I umjesto da i on, zajedno s ovom ženom, slavi Boga zbog čuda koje se dogodilo, on negoduje zbog dana u kojem je ta žena ozdravila. Prisutnima se obraća sljedećim riječima: „Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!” Iako se ne obraća izravno Kristu nego narodu, starješina je zapravo bio ogorčen na čuda koja je Krist činio.
Subota je bila dan odmora u koji se nije smjelo ništa raditi. Nadstojnik vjeruje da je Krist prekršio Zakon jer je i liječenje rad. Ali ne može osporiti činjenicu da je Krist učinio čudo. Nema hrabrosti prigovoriti Njemu, nego prigovara narodu. Zato ga Krist naziva licemjerom. Ali ne samo njega. Krist kaže “licemjeri”. Jer Krist zna da ima onih koji se slažu s nadstojnikom. Licemjerje je zapravo pretvaranje ili drugačije predstavljanje od onoga što stvarno jesmo. Ako govorimo jedno, a radimo drugo, licemjeri smo. To se posebno odnosi na vjerska i moralna načela. Dok nadstojnik nema hrabrosti izravno prigovoriti Kristu, Krist se vidno ljut obraća svima onima koji dobro poznaju Zakon a ne vide pred sobom čovjeka u nevolji. Nadstojnik se poziva na Zakon, zaboravljajući da on propisuje ljubav i brigu za bližnjega. Ozdravljenje bližnjeg, u ovom slučaju žene koja pati već 18 godina, ispunjenje je duha i svrhe Zakona. Licemjer je onaj kome je važniji oblik pobožnosti od ljubavi prema bližnjemu.
Krist ih naziva licemjerima jer im je poznat propis o životinjama subotom. I subotom ih je trebalo nahraniti i napojiti. Vola, magarca ili neku drugu životinju odvezivali su iz staje i vodili na vodu. Ako je dopušteno odvezati vola i magarca i time pokazati brigu prema životinji, još veću brigu treba pokazati prema ženi koja je 18 godina bila u ropstvu Sotone. Prisjetimo se priče o Milosrdnom Samaritancu. Za svećenika i levita izvanjski oblik pobožnosti bio je važniji od ljubavi prema osobi u potrebi. Prava je pobožnost zapravo u ispunjavanju Zakona ljubavi, ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Blaženi Augustin kaže: “Nije dovoljno čuvati se zla, ako ne činiš i dobro.”
Nadstojnik i oni koji misle kao on su licemjeri jer dolaze slaviti Boga, a zapravo prigovaraju Bogu što je po Kristu ozdravio ovu ženu u subotu. Bogoslužje bi trebalo biti vrijeme ozdravljenja. Kada slavimo Boga, trebamo biti otvoreni Njegovom djelovanju. Čak i danas ima mnogo onih koji su duhovno zgrbljeni, oborenih pogleda. Sotona ih veže na razne načine i sprječava ih da podignu pogled. Takvi ljudi često dolaze u crkvu, noseći svoje terete i svoje “vezanosti”, dolaze zgrbljeni i odlaze zgrbljeni. Umjesto da povjeruju Kristovim riječima, da odbace svoje terete i ustanu, oni radije ostaju zgrbljeni, iako na bogoslužju, u susretu s Kristom, može doći do oslobađanja od svih sotonskih okova. Postoji li nešto što vas veže, što vas drži u ropstvu? Ako je naše srce otvoreno Kristu, ako smo došli na bogoslužje da ga slavimo, da od njega primimo stvarateljsku riječ života, oslobođeni smo svake sotonske spone. Podignimo pogled, uspravimo se. Osjetimo Kristov dodir na sebi. Nema potrebe hodati pognuto, gledati dolje. Mi smo slobodni u Kristu. Gledajmo gore. Sveti apostol Pavao kaže: “Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!.” (Gal 5,1). Dakle, nema boljeg mjesta od Crkve, nema boljeg vremena od bogoslužja da se uspravimo, podignemo, da se u nama dogodi čudo ozdravljenja. Nadstojnik i oni koji su ga podržavali to nisu razumjeli.
Vidi i ovo: “Nemam čovjeka” – Ozdravljenje uzetoga
Oni koji su se našli prozvani “postidješe se”. Možemo se postidjeti iz različitih razloga. Ovdje se dogodio stid, jer je Krist one koji su mu se protivili, suočio s njihovim licemjerjem. Shvatili su da su u svojoj revnosti za Zakon zapravo prekršili Zakon. Ne znamo je li ih je stid doveo do pokajanja. Kada se prepoznamo u Kristovim riječima, kada se postidimo svojih postupaka, odnosno doživimo sram pred Bogom, neka nas taj osjećaj dovede do pokajanja i promjene života.
Najgore što se može desiti religioznoj osobi je da zbog svoje revnosti za ispunjavanje svih vjerskih propisa ne vidi ni Boga ni svoje bližnje. Krist često upozorava na tu činjenicu. Takva religioznost udaljava od nas istinsku radost za djela Božja. Oni koji su u Kristu vidjeli Boga na djelu, radovali su se “zbog svega čime se on proslavio“. Ove riječi zapravo govore da su narodu bila poznata i druga Kristova čuda. Kristova djela prema drugima kod pravog vjernika ne izazivaju pritužbe i gunđanje nego radost.
Neka nam Bog pomogne da se oslobodimo svih okova i ropstva koje vuku naš pogled prema dolje. Podignimo svoje glave prema Kristu, prema Kraljevstvu Božjem. Na to nas pozivaju riječi bogoslužja: “Uzdignimo svoja srca”. Amen.
Naslovna foto: gospelimages.com
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link.
UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
