Reformirana crkva – pravni status i nazivi od Austro – Ugarske do danas

Reformirana crkva na prostoru današnje Republike Hrvatske djeluje od 16. stoljeća. No, pravni status iste možemo pratiti od vremena Habsburške, odnosno Austro-Ugarske monarhije.

Od toga vremena do vremena SFRJ pa sve do 1999. godine, na prostoru današnje Republike Hrvatske djelovala je samo jedna Reformirana crkva koja je tijekom navedenog perioda koristila različite nazive, što danas ponekad stvara poteškoće u pravnom smislu.

U Republici Hrvatskoj danas postoje tri reformirane denominacije, no samo je jedna pravni slijednik Reformirane kršćanske crkve Jugoslavije (Reformatske hrišćanske crkve Jugoslavije): Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj.

Osim navedene djeluje i Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj kao i Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj. Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj priznala je zakonitim osamostaljenje hrvatskih župa u Protestantsku reformiranu kršćansku crkvu u Republici Hrvatskoj kao i njihovu pravnu slijednost. Najstarija župa ove crkve jest hrvatska župa u Tordincima – Protestantska reformirana crkvena općina Tordinci.

Reformirana crkva u Habsburškoj monarhiji

“Uoči 1848. živjelo je u Habsburškoj monarhiji oko tri i pol milijuna protestanata, i to izvan ugarskog dijela svega oko 300. 000. Dvije trećine protestanata pripadale su kalvinističkoj (helvetskoj) konfesiji a trećina luteranskoj (augsburškoj) konfesiji. U Ugarskoj luterani su Nijemci i Slovaci, a pretežna većina mađarskih protestanata je kalvinistička. Kako je na čelu revolucije 1848. stajalo mađarsko kalvinističko plemstvo, vojna uprava, a zatim strana birokracija u Ugarskoj, nastojala je podvrgnuti evangeličku crkvu strogom nadzoru. Propisi za njezinu organizaciju izdani su protestantskim patentom od 1. rujna 1859, dakle tek nakon sloma apsolutizma ljeti 1859.” [M. GROSS, Počeci moderne Hrvatske, str. 325.]

Značajne promjene za protestante u hrvatskim krajevima događaju se nakon Carskoga patenta iz 1859. god.,[u: Zemaljsko-vladni list za kraljevine Hervatsku i Slavoniju, god. 1859. kom. XIX., br. 159., str. 441-454.] kojim je car Franjo Josip I. proglasio slobodu evangelicima augsburške i helvetske vjeroispovijesti, da mogu osnivati crkvene općine i škole, da se mogu naseljavati u hrvatske krajeve i sl.

I Hrvatski sabor svojim odlukama ohrabruje Evangelike augsburške i helvetske vjeroispovijesti da organiziraju svoj vjerski život:

” 1. Evangjelikom helvetskoga i augsburškoga ispovijedanja podjeljuje se potpuna sloboda vjere u trojedinoj kraljevini pod tim uvjetom, da se sljedbenici istoga vjerozakona ustroje kano samostalna crkva u trojedinoj kraljevini, te se kano takova podvrgnu domaćemu poglavarstvu crkvenomu, 2. Pravo vrhovnog nadzora nad crkvom evangjeličkom u trojedinoj kraljevini, izvršuju jedino domaće oblasti političke. 3. Glede školarstva valjaju za evangelike obćenite zemaljske ustanove.”[ Dnevnik Sabora 1865-1867, Zagreb 1867, str. 497-499.]

Cesarski patent-zakon iz 1859. godine

Naziv Reformirane crkve u Habsburškoj monarhiji bio je Evangelička crkva helvetske vjeroispovijesti (H.V)

Cesarski patent od prvoga rujna 1859. godine (u literaturi se naziva i carski patent, protestantski patent i sl.), garantira slobodu djelovanja i osnivanja crkvenih općina evangeličkih crkava A.V i H.V. Patent sadrži 58 članaka u kojima se definira  organizacija crkava na tri razine: Crkvena općina, seniorat i superintendencija ili biskupija.

Crkvene općine, sukladno patentu, upravna su tijela, koja imaju pravo posjedovanja pokretne i nepokretne imovine, pravo izbora svoga vlastitoga župnika, te izbora ostalih dužnosnika crkvene općine, u prvome redu staratelja i članove župnoga vijeća (crkvenog odbora).

Pored patenta, koji je u biti Ustav ili Statut Evangeličke i Reformirane crkve, ministar za bogoštovlje i nastavu donosi  Naredbu ministra za bogoštovlje i nastavu od 2. rujna 1859. godine,[u: Zemaljsko-Vladni list za kraljevine Hervatsku i Slavoniu, godina 1859.] koji je svojevrstan pravilnik o uređenju crkvenih općina, seniorata, superintendencija, izboru crkvenih dužnosnika (župnika, seniora, superintendenta, odbornika i sl.). Naredba ima 147. paragrafa.

Reformirana odnosno Reformatska crkva u Austro-ugarskoj monarhiji

U Austro-ugarskoj monarhiji naziv Reformirane crkve je Evangelička reformirana ugarska crkva helvetske vjeroispovijesti.

Zakon o ustavnom ustrojstvu Ugarske evangeličke reformirane crkve iz 1899. godine.

Za razliku od patenta iz 1859. godine koji je u zajedničkom pravnom aktu definirao uređenje evangelika A.V. i H.V., Zakon iz 1893. koji je objavljen 1899. godine, posebno definira uređenje Evangeličke reformirane kršćanske ugarske crkve helvetske vjeroispovijesti. Dana 7. svibnja 1898. godine objavljen je Zakon o uređenju izvanjskih pravnih odnošaja evangeličkih crkava augsburške i helvetske vjeroizpovjesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.[u: Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, god. 1898. Kom. V, br. 30, str. 222-223.] Ovaj Zakon od svega 5 paragrafa odnosi se na crkvene općine augsburške i helvetske vjeroispovijesti koje se nalaze u Hrvatskoj i Slavoniji, a sastavni su dio jedinstvenih crkava augsburške i helvetske vjeroispovijesti “u zemljama krune sv. Stjepana” (Paragraf 1). Sve Zakone koje će sinode obje vjeroispovijesti usvojiti, bit će valjani pravni akti u njihovu pravnom djelovanju, ukoliko su od strane Cara potvrđeni (paragraf 2), a koji ima pravo vrhovnoga nadzora nad evangeličkim općinama obje vjeroispovijesti (paragraf 3).

Zakon o vjeroispovjednim odnosima iz 1906. godine.

Ovdje također treba spomenuti Zakon o vjeroizpovjednim odnosima [u: Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, godina 1906., komad III, broj 8, str. 138-144.], koji se odnosio na sve priznate vjeroispovijesti, a kojim se uređuje pitanje statusa priznatih vjeroispovijesti, zatim prijelazi iz jedne vjeroispovijesti u drugu te pitanje vjeroispovijesti djece.

Reformirana crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca

Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koristi se naziv Reformatska hrišćanska crkva.

Neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata, stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, reformirana je vjerska zajednica djelovala po crkvenim općinama bez jedinstvene samostalne crkve u novim granicama. Stoga Povjerenstvo za prosvjetu i vjeru u Hrvatskoj i Slavoniji, upućuje dopis reformiranim župama kojim ih obavještava kako je nužno da se osnuje zajednička organizacija reformiranih crkvenih općina na podrućju Hrvatske i Slavonije. U istome se dopisu navodi da su crkvene općine „javno pravne korporacije“ (pravne osobe).[ Usp. Državni arhiv u Osijeku, Dopis povjereništva za prosvjetu i vjere u Hrvatskoj i Slavoniji br. 4610 od 19. veljače 1920., RŽUT, spisi za 1920. godinu.] Pokušaj da se 1920. godine organizira Reformirana crkva u novim granicama, propao je. No slijedeće, 1921. godine, osniva se Sinoda Reformiranih crkava. Budući da su Reformirane crkvene općine pretrpjele znatne štete tijekom Prvoga svjetskoga rata kao i nakon njega (oduzimanje crkvene imovine, uskraćivanje prava na reformirani vjeronauk, protjerivanje svećenika i sl.) sa Sabora reformatskih crkava, održanog u Somboru 30. kolovoza 1921. upućen je Memorandum Kraljevskoj Vladi kojim se ukazuje na poteškoće s kojima se reformirane crkvene općine susreću. U potpisu ovoga Memoranduma stoji: Predsjedništvo reformatskog sabora reformatskih crkava na zemljištu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.  Godine 1922. ustrojen je, na sastanku u Somboru, Seniorat Reformatske kršćanske crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u kojem se objedinjuju sve reformirane crkvene općine na teritoriju nove države.[15]

Reformirana crkva u Kraljevini Jugoslaviji

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije koristio se naziv Reformirana i Reformovana crkva.

„Zakon o evangeličko-hrišćanskim crkvama i o reformiranoj hrišćanskoj crkvi Kraljevine Jugoslavije“ iz 1930.[u: Zbornik Zakona i uredbi Kraljevine Jugoslavije, Svezak V,VII, 1930.]

Godine 1930. usvojen je Zakon o evangeličko-hrišćanskim crkvama i o reformiranoj hrišćanskoj crkvi Kraljevine Jugoslavije kojim je uređeno ustrojstvo navedenih crkava. Poput ranijih Zakona iz vremena Austro-ugarske, i ovim se zakonom uređuju odnosi i Evangelika i Reformiranih (Evangelika augsburške i helvetske vjeroispovijesti). Evangelici su, ovim zakonom imali dvije zasebne crkve: slovačku i njemačku koje su bile neovisne jedna o drugoj (čl.1.). Reformirani (odnosno kako ih se u ovome zakonu naziva reformovani odnosno kalvini), činili su jednu crkvu na prostoru Kraljevine Jugoslavije. Zakonom se uređuje i pravna osobnost kako vjerske zajednice tako i njihovih crkveno autonomnih tijela (čl. 4.).

Ovim će se zakonom zapravo omogućiti stvaranje Ustava Reformirane crkve u Kraljevini Jugoslaviji.

„Uredba o stalnoj godišnjoj državnoj pomoći Evangeličko-hrišćanskim crkvama i Reformovanoj hrišćanskoj crkvi Kraljevine Jugoslavije“ .[u: Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, br 134-XLIII, str. 949-950.]

U ovoj odredbi koristi se naziv Reformovana crkva.

Na temelju paragrafa 6 Zakona o Evangeličko – hrišćanskim crkvama i o Reformovanoj hrišćanskoj crkvi Kraljevine Jugoslavije  31. ožujka 1931. godine donijeta je Uredba o financiranju navedenih crkava od strane Države. Uredba sadrži 6 paragrafa kojima se uređuje godišnji iznos za obje crkve (1.444.000 dinara), način određivanja podjele pomoći između navedenih crkava (temeljem broja vjernika unutar crkvenih općina a što se utvrđuje statističkim podacima koje su crkve dužne dostaviti Ministarstvu pravde prije početka proračunske godine). Crkvene vlasti su dužne dostavljati izvješće Ministarstvu o utrođenim sredstvima.

„Ustav Reformovane hrišćanske crkve Kraljevine Jugoslavije“ iz 1933. godine.[u: Zbirka Zakona i uredaba Kraljevine Jugoslavije, svezak V., 1933.]

U navedenom Ustavu koristi se naziv Reformovana.

Zakon iz 1930. godine omogućio je donošenje samostalnoga Ustava Reformirane kršćanske crkve kraljevine Jugoslavije iz 1933. godine. Ustav je usvojen dana 10. srpnja 1933. godine na sinodi u Kneževim Vinogradima. Ovaj će ustav na određeni način, biti temelj svim daljnjim ustavima odnosno statutima u daljnjem razvoju  reformiranih crkava na ovim prostorima. Navedenim zakonom definira se položaj Reformirane (Reformovane) crkve u Kraljevini Jugoslaviji (koja je ravnopravna sa svim ostalim priznatim vjerama, čl. 3.).

Reformirana crkva u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata

U NDH nije bilo posebnoga Zakona koji bi definirao djelovanje Reformirane crkve. Crkva je djelovala pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj te su unutar iste bila organizirana dva seniorata: Mađarski i Njemački. Bilo je pokušaja da se ustroji i Hrvatski seniorat, no do realizacije istoga nikada nije došlo.

Pravni položaj Reformirane crkve nakon Drugoga svjetskoga rata

Posebnih Zakona od strane komunističkih struktura tijekom Drugoga svjetskoga rata a koje su se odnosile na položaj vjerskih zajednica nije bilo, već su se ustrojavala određena tijela koja su bila zadužena za vjerska pitanja:

“Nakon privremenog osnutka vodećega jugoslavenskog tijela, Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), u studenome 1942. – kaoprovizorna ‘vlada’ vodi se tek od sljedeće godine – pridodan mu je još krajem1942. Vjerski odsjek pri Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenjaJugoslavije (AVNOJ). On se osobito trebao baviti pitanjima vjeronauka i snjim vezanim aspektima, dok to nije bilo prepušteno Prosvjetnom odsjeku Izvršnog odbora AVNOJ-a, koji je pak od 3. prosinca 1943. vjerska pitanja predao Vjerskoj komisiji pri Predsjedništvu AVNOJ-a”.[ Ć. PETEŠIĆ, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941–1945, Zagreb:  OOUR Vjesnikova Press agencija 1982., str. 32.]

Prvim Ustavom Federativne narodne Republike Jugoslavije, usvojen 31. siječnja 1946. godine, u 25. članu definira slijedeće:

“Građanina je zajamčena sloboda savjesti i sloboda vjeroispovijesti. Crkva je odvojena od države. Vjerske zajednice čije se učenje ne protivi ustavu, slobodne su u svojim vjerskim poslovima i u vršenju vjerskih obreda. Vjerske škole za spremanje svećenika slobodne su, a stoje pod općim nadzorom države. Zabranjena je zlouporaba Crkve i vjere u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na vjerskoj osnovi. Država može materijalno pomagati vjerske zajednice.”

Značajno za ovaj Ustav je činjenica da su sve vjerske zajednice izjednačene u svojim pravima i dužnostima, za razliku od ranijih Zakona koji nisu na jednak način tretirale različite vjerske zajednice.

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1953. godine.[u: “Službeni list Federativne narodne Republike Jugoslavije“ od 27.V.1953.] 

Sve do tada u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bilo Zakona već su se praktično provodili raniji Zakoni, što je vjerskim zajednicama omogućavalo provođenje vjeronauka u školama a i teološki su fakulteti još uvijek bili u sastavu sveučilišta. No, novim Zakonom iz 1953. godine, vjerske se škole stavljaju pod nadležnost vjerskih zajednica (čl. 18. zakona) a nastava vjeronauka se više ne može provoditi u školama, dok je za vjersku nastavu (u okviru vjerskih zajednica) potreban je pristanak oba roditelja odnosno staratelja, te samog maloljetnika (članak 19. zakona). Vjerske zajednice kao i njihovi organi (župe i sl.), sukladno i ranijim građansko-pravnim i vjersko-pravnim aktima, imaju svojstvo građanske pravne osobe (čl. 8. zakona). Zakon omogućava organiziranje svećenika u tzv „svećenička udruženja“ (čl. 9. zakona) čime vodstvo vjerskih zajednica nije bilo oduševljeno, budući su ta udruženja zapravo bila u službi i pod kontrolom komunističkih vlasti.

Reformirana crkva u SFRJ

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine [23]

Proglašen je Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je Sabor Socijalističke Republike Hrvatske donio na sjednici Društveno-političkog vijeća 23. ožujka 1978. godine koji je objavljen u Narodnim novinama 14/78.

Ovim zakonom je definirano da su vjerske zajednice kao i njihovi organizacijski oblici (u slučaju Reformirane crkve župe odnosno crkvene) općine pravne osobe (čl. 11).

Za vrijeme Jugoslavije nije postojao registar vjerskih zajednica.

U SFRJ se koristio naziv i Reformatska i Reformirana za crkvu (o tome više ovdje).

Reformirana crkva u samostalnoj Republici Hrvatskoj

Temeljem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine, u samostalnoj Republici Hrvatskoj osamostalila se Reformirana crkva od Reformirane crkve Jugoslavije, 30. siječnja 1993. godine nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj (vidi više ovdje).

Budući da nije postojao registar vjerskih zajednica, iste su se evidentirale samo pri Državnom zavodu za statistiku.

Nakon Sinode u Lugu, 1998. godine, nezadovoljni odlukama iste dio klerika i vjernika se 1999. godine odvaja od Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj i osniva novu vjersku zajednicu koja danas djeluje nazivom Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj.

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2003. godine

Prvi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u samostalnoj Republici Hrvatskoj donosi se 2003. godine. Temeljem istog Zakon po prvi puta se ustrojava, temeljem Pravilnika o obrascima i načinu vođenja Evidencije vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (NN 9/2003), ustrojava se Evidencija vjerskih zajednica 2003. godine.

Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj 1999. godine mijenja svoj naziv u Mađarska reformatska crkva u Hrvatskoj te ponovno 2003. godine u Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj. Radi se dakle o vjerskoj zajednici koja je pravna slijednica Reformirane crkve Jugoslavije a time i Reformirane crkve Habsburške monarhije, kao i Austro-ugarske monarhije.

U Evidenciju vjerskih zajednica upisuje se i Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj i Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj, kao već postojeće pravne osobe.

Međutim, novoosnovana Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj tvrdila je da je ona pravna slijednica Reformirane crkve Jugoslavije i često, zbog podrške tadašnjeg tajnika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, gospodina Franje Dubrovića, uspjevala uvjeriti državna tijela, sudove i sl. te se na taj način domogla i značajne imovine koja može pripadati samo crkvi slijednici odnosno njezinim župama.

Iz toga razloga, kako bi se konačno utvrdilo koja je od ove dvije reformirane ili reformatske crkve pravna sljednica Crkve Jugoslavije, Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj pokrenula je spor pred nadležnim, Trgovačkim sudom za utvrđenje pravnog sljedništva. Nadležni je sud pravomoćno utvrdio da je Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj pravna sljednica Reformirane kršćanske crkve Jugoslavije, odnosno Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj koja se u neovisnoj Hrvatskoj osamostalila 30. siječnja 1993. godine (O tome vidi više ovdje).

Zaključak

Reformirana crkva je kroz povijest djelovala dakle različitim nazivima: Reformirana, Reformatska, Reformovana, Evangelička crkva helvetske vjeroispovijesti, Evangelička reformirana crkva. Koristio se i kolokvijalni izraz kalvinska crkva, po reformatoru Jeanu Calvinu, no radi se o istoj crkvi koja već skoro pet stoljeća djeluje na prostoru današnje Republike Hrvatske. Jedina pravna slijednica ove crkve je Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj.

Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj je nova vjerska zajednica nastala 1999. godine odvajanjem od Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj.

Protestantska reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj je zajednica hrvatskih župa koje su se osamostalile 2001. godine od mađarskih župa u jedinstvenu zajednicu i čije je osamostaljenje priznala Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj.

Autor: Dr.sc. Jasmin Milić

Članak je temeljen na dijelu iz doktorske disertacije autora. Kod preuzimanja članka obavezno navesti izvor.