Thomas Cranmer: Propovijed o važnosti čitanja i poznavanja Svetog pisma
Nadbiskup Thomas Cranmer (2. srpnja 1489. – 21. ožujak 1556.) je bio vođa engleske reformacije i nadbiskup Canterburyja. Ovdje donosimo njegovu propovijed o važnosti čitanja i poznavanja Svetog pisma.
Thomas Cranmer: Propovijed o važnosti čitanja i poznavanja Svetog pisma
Za kršćanina ne može biti ničega potrebnijega ni korisnijega od poznavanja Svetoga pisma, jer se u njemu nalazi istinita Božja riječ, koja otkriva Njegovu slavu i čovjekove dužnosti. Nema istine ni nauka potrebnoga za naše opravdanje i vječno spasenje koji ne bi bio izvučen iz tog vrela istine.
Stoga, svi koji žele poći pravim i savršenim putem k Bogu, moraju usmjeriti svoj um na poznavanje Svetoga pisma, bez kojega ne mogu dovoljno upoznati ni Boga i Njegovu volju, niti svoju službu i dužnost. Kao što je piće ugodno žednima i jelo gladnima, tako je čitanje, slušanje, istraživanje i proučavanje Svetoga pisma onima koji žele upoznati Boga ili same sebe i vršiti Njegovu volju.
Samo oni prezru i odbace nebesko znanje i hranu Božje riječi koji su toliko ogrezli u svjetovne taštine da više ne mare ni za Boga ni za pobožnost. Jer upravo zato više žele taštine nego istinsko znanje o Bogu. Kao što onima koji boluju od groznice sve što jedu i piju, ma koliko bilo slasno, ima okus gorčine ne zbog jela, nego zbog gorčine u njihovim ustima, tako je i Božja riječ gorka ne po sebi, nego samo onima čiji je um pokvaren dugim navikama grijeha i ljubavi prema ovome svijetu.
Zato, odbacimo pokvareni sud tjelesnih ljudi koji brinu samo za svoje tijelo, i s poštovanjem slušajmo i čitajmo Sveto pismo koje je hrana duše (Matej 4,4). Marljivo tražimo izvor života u knjigama Starog i Novog zavjeta i ne trčimo prema smrdljivim lokvama ljudskih predaja i izmišljotina za svoje opravdanje i spasenje. Jer u Svetome pismu potpuno je sadržano što trebamo činiti, što izbjegavati, u što vjerovati, što ljubiti i čemu se nadati od Boga. U tim knjigama nalazimo Oca od kojega, Sina po kojemu i Duha Svetoga u kojemu sva bića imaju postojanje, a te tri Osobe jesu jedan Bog i jedna bit.
Nužnost i korist za sve ljude
U tim knjigama možemo upoznati sami sebe – koliko smo bijedni i ništavni, i upoznati Boga – koliko je On sam po sebi dobar i kako nas i sva stvorenja čini dionicima svoje dobrote. U njima možemo spoznati Božju volju i naklonost, koliko je prikladno za nas u ovom vremenu.
I kao što sveti učitelj i propovjednik sv. Ivan Zlatousti kaže:
Što god je potrebno za spasenje čovjeka, u potpunosti je sadržano u Svetom pismu Božjem. Tko je neuk, može u njemu učiti; tko je tvrdokoran grešnik, naći će u njemu kazne vječne da se uplaši i omekša; tko je pritisnut nevoljama, naći će u njemu utjehu u obećanjima vječnoga života; tko je ranjen od đavla do smrti, naći će u njemu lijek za ozdravljenje.
Ako treba poučiti u istini, prekoriti krivu nauku, ukoriti grijeh, pohvaliti krepost, dati dobar savjet, utješiti, potaknuti ili učiniti bilo što za spasenje, sve to – veli Zlatousti – obilno se nalazi u Svetome pismu.
Fulgencije kaže: “U njemu ima dovoljno i za odrasle da se hrane i za djecu da sišu.” U njemu se nalazi sve što je potrebno za sve uzraste i sve staleže ljudi.
Te knjige, dakle, trebale bi biti često u našim rukama, očima, ušima, na našim usnama, ali nadasve – u našim srcima. Jer Sveto pismo Božje jest nebeska hrana duše; slušanje i držanje iste čini nas blaženima, posvećuje nas i čini svetima. Ono preobražava naše duše, svjetiljka je našim nogama. Pouzdano je, trajno i vječno oruđe za spasenje. Ono daje mudrost poniznima, tješi, veseli i krijepi našu savjest. Ono je dragocjenije od zlata i dragog kamenja. Slasnije je od meda i saća. To je onaj najbolji dio koji je Marija izabrala jer u sebi nosi vječnu utjehu.
Riječi Svetoga pisma zovu se riječima vječnoga života, jer su Božje oruđe određeno za tu svrhu. Imaju moć preobraziti po Božjem obećanju i djeluju po Božjoj pomoći. Kad se prime u vjerničko srce, uvijek imaju nebesko i duhovno djelovanje. One su žive, djelotvorne, snažne i oštrije od svakoga dvosjekloga mača te prodiru do razdvajanja duše i duha, zglobova i moždine.
Krist naziva mudrim graditeljem onoga koji gradi na Njegovoj riječi, na čvrstom i postojanom temelju. Po toj riječi bit ćemo suđeni: “riječ koju sam zborio –ona će mu suditi u posljednji dan.” (Ivan 12,48). Onome koji drži Kristovu riječ obećana je Božja ljubav i naklonost, i da će on biti prebivalište, odnosno hram, Presvetoga Trojstva.
Onaj koji marljivo čita ovu riječ i u svoje srce utiskuje ono što čita, u njemu će se umanjiti ljubav prema prolaznim stvarima ovoga svijeta, a povećati čežnja za nebeskima koje Bog obećava. I ništa toliko ne jača našu vjeru i pouzdanje u Boga, ne čuva nevinost i čistoću srca te bogougodan život, kao neprestano čitanje i promišljanje Božje riječi. Jer ono što se stalnim čitanjem i marljivim istraživanjem Svetoga pisma duboko utisne i ureže u srce, naposljetku postaje gotovo kao narav.
Naša dužnost prema Bogu i bližnjemu
Štoviše, učinak i snaga Božje riječi jest prosvijetliti neznalice i dati više svjetla onima koji ju vjerno i marljivo čitaju, uskladiti njihova srca i potaknuti ih da izvrše što je Bog zapovjedio. Ona uči strpljenju u svakoj nevolji, u blagostanju poniznosti. Uči koja je čast dužna Bogu, koja milosrđe i ljubav prema bližnjemu. Daje dobar savjet u svakoj dvojbi; pokazuje od koga tražiti pomoć u svakoj pogibelji, i da je Bog jedini Davatelj pobjede u svim borbama i kušnjama – tjelesnim i duhovnim (1 Sam 14, 2 Ljet 20, 1 Iv 5,4).
A u čitanju Božje riječi, najviše ne koristi onaj koji najbrže lista knjigu ili koji je zna napamet, nego onaj koji je najviše u nju pretvoren, koji je najviše nadahnut Duhom Svetim, kojemu je srce i život preobražen u ono što čita. Onaj koji je iz dana u dan sve manje ohol, manje srdit, manje pohlepan i manje žudan za ispraznim užicima svijeta. Onaj koji se, svaki dan sve više odričući staroga grešnoga života, sve više usavršava u kreposti.
Ukratko, nema ništa što više podupire pobožnost duha i odbacuje bezbožnost kao neprestano čitanje i slušanje Božje riječi, ako je sjedinjeno s pobožnim srcem i iskrenom željom da se upozna i slijedi Božja volja. Jer bez čista pogleda, iskrene nakane i dobre volje ništa nije Bogu ugodno. I nasuprot tome, ništa više ne zamračuje Krista i Božju slavu, niti više unosi sljepoću i svaku vrstu grijeha, kao neznanje Božje riječi (Izaija 5,13; Matej 22,29; 1 Korinćanima 14).
I premda je mnogo toga u Svetome pismu teško za razumjeti, ipak ono što je potrebno za naše spasenje u njemu je jasno i pouzdano izloženo, tako da ni prosti i neuki ljudi, ako budu čitali s poniznim duhom, sa željom da nauče i s vjerom, ne mogu zastraniti niti ostati uskraćeni za ono što im je nužno.
A oni koji odbijaju čitati Pismo pod izlikom da je teško ili nerazumljivo, sliče lijenim slugama koji ne žele orati jer se boje mraza. Prava ljubav prema Bogu neće prezreti Njegovu Riječ zbog teškoća u razumijevanju, nego će se radije truditi više da bi bolje shvatila. Jer kao što u tijelu ne živimo samo kruhom nego svakom riječju koja izlazi iz Božjih usta, tako i duhovno ne možemo živjeti bez te nebeske hrane.
Ne treba se obeshrabriti ako ne razumijemo sve odmah. Kao što mališan u školi ne razumije sve u prvome danu, ali strpljivo uči dok napreduje, tako i mi moramo s vremenom i molitvom rasti u razumijevanju Pisma. Duh Sveti, koji je nadahnuo Sveto pismo, dat će razum onome koji ga traži ponizno i iskreno.
Pogrešno je zabranjivati ili obeshrabrivati čitanje Pisma.
Zato je velika šteta, sramota i opasnost reći ili misliti da laici ne bi trebali čitati Sveto pismo, kao da je ono samo za učene ljude ili svećenike. Jer tako se Božja riječ uskraćuje narodu, koji ima pravo čuti glas svoga Pastira. Krist nije umro samo za učene, nego za sve ljude; i Pismo je dano svima, da bi svi mogli naučiti istinu i živjeti po njoj.
Zabranjivati čitanje Pisma iz straha da će netko pogrešno shvatiti jednako je kao kad bismo zabranili piti vodu jer se netko može utopiti. Bolje je poučavati kako pravilno čitati, nego zabranjivati čitanje. Tko ne želi da drugi čitaju Božju riječ, ne želi da drugi spoznaju Boga, jer je On sam po svojoj Riječi poznat.
Sveto pismo kao oružje protiv zabluda i grijeha.
Sveto pismo je kao svjetiljka u tami, kao mač protiv đavla i kao lijek za dušu. Po njemu možemo razlikovati istinu od zablude, nauk Božji od ljudskih izmišljotina, i ono što vodi u život od onoga što vodi u smrt. Zato su svi Božji proroci, apostoli i sam Krist uvijek upućivali na Pisma kao na posljednji autoritet.
A Crkva, koja je stup i podupirač istine, nikada ne bi smjela braniti Pismo vjernicima, nego ih poticati da ga čitaju, slušaju i vrše, jer po njemu Crkva raste u vjeri, ljubavi i svetosti. Kao što tijelo bez duše umire, tako i Crkva bez Božje riječi postaje beživotna i slaba.
Zaključak: poziv na revno čitanje i življenje po Riječi.
Zaključno, neka svaki vjernik s ljubavlju i revnošću čita Sveto pismo, razmatra ga danju i noću, moli za razumijevanje, i nastoji živjeti po onome što nauči. Neka se ne zadovolji samo da čuje riječ, nego neka je i vršitelj iste, jer će samo tada imati istinski blagoslov.
I kadgod čitamo Pismo, neka to bude s molitvom i poniznošću, ne tražeći da Pismo potvrdi naše želje, nego da oblikuje naš život po Božjoj volji. Tako ćemo, po milosti Božjoj, rasti u vjeri, biti utvrđeni u nadi, i usavršeni u ljubavi, do dana kada ćemo licem u lice gledati Onoga čija nas je riječ vodila kroz ovaj svijet u vječni život.
Soli Deo gloria.
Vidi i ovo: Ulrich Zwingli – SNAGA BOŽJE RIJEČI
Henrik VIII ili Thomas Cranmer? Deset činjenica o reformaciji Crkve Engleske
