Nacionalna pripadnost Matije Vlačića Ilirika
Članak dr.sc. Ive Banca Nacionalna pripadnost Matije Vlačića Ilirika, prvi je puta objavljen na engleskom jeziku u časopisu Slovene Studies 6/1-2 (1984), 93-100. Prijevod se objavljuje s dozvolom izdavača.
Predgovor
Profesor Ivo Banac (Dubrovnik, 1. ožujka 1947. – Zagreb, 30. lipnja 2020.) je kao hrvatski povjesničar imao dugogodišnju adresu u Sjedinjenim američkim državama. Ovdje je dobio iznimnu priliku djelovati slobodan od kontrole kojoj su društveno-humanistički znanstvenici u njegovoj postojbini bili izloženi do samog kraja osamdesetih godina.
Rezultati korištenja te znanstvene slobode kao i ustrajnog rada te intelektualnog kapaciteta Ive Banca očitovali su se u njegovim djelima; knjigama, člancima i predavanjima. Ona su bila odraz dubokih istraživanja, kritičke prosudbe i detaljnog poznavanja historijske građe i konteksta. Premda je kao ekspert napisao svoja najznačajnija i nagrađivana djela u području moderne i suvremene povijesti, Banac se u svojem interesu za cjelovitu povijest hrvatskog naroda pokazao i kao kompletan povjesničar.
Jedno od područja izrazitog interesa profesora Banca bila je i povijest kršćanstva na našim prostorima. Zato je svom kasnijem i post političkom razdoblju objavio niz pitkim rječnikom napisanih članaka koji su zatim bili uobličeni u knjigu: Hrvati i crkva, kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti.
Ivo Banac je pokazivao zanimanje i za hrvatski protestantizam, koji kod nas nažalost nije dobio svoju povijesnu priliku koju je dobio u sjeverozapadnoj Europi i osobito u Bančevoj drugoj domovini Americi. Banac je znao da su sveučilište na kojem je predavao i oblikovao svoju znanstvenu karijeru pokrenuli upravo protestantski tragači za „Svjetlom istine“ kako je to navedeno i u samom geslu Yale-a. Bio je i svjestan činjenica da je jedan od najznačajnijih protestantskih teologa bio i njegove gore list : Matija Vlačić-Ilirik, koji je i sam bio historiograf i danas važi za jednog od glavnih preteča znanstvene hermeneutike. Potaknut impresivnim Vlačićevim opusom ali i tada aktualnim historiografskim zaboravom na njegovo djelo i porijeklo, Banac je u američkom časopisu „Slovene Studies“ 1984. godine objavio svoj članak: The National Notation of Matthias Flacius Illyricus. U ovom relativno kratkom članku Banac je znalački uspio ukazati na povijesni kontekst, crkvene tradicije te teološke sukobe i kulturološke osobitosti vremena i podneblja koje je iznjedrilo Vlačića. U članku dobivamo mali uvid i na povijesni razvoj protestantske ortodoksije, povijesne znanosti i nacionalne samosvjesnosti nakon Vlačića. Banac je svojim člankom ukazao na važna pitanja, među ostalom i to: kako to da je u svjetskoj humanistici ovakav velikan iz naše Istre mogao stoljećima ostati „Terra incognita“? Zato se Bančev članak može promatrati i kao svojevrsni pokušaj bacanja svjetla na jednoga od zanemarenog hrvatskog velikana, i to u razdoblju dok je još i cjelokupno „Hrvatsko pitanje“ stajalo u sjeni hladnoratovskih zavjesa.
U međuvremenu pojavili su se dragocjeni međunarodni i opsežni radovi koji su obuhvatili Vlačićevu biografiju, teologiju i znanost. Knjiga također američkog profesora Olivera K. Olsona: Matthias Flacius and the Survival of Luther’s Reform iz 2002 godine naglašava Vlačićevu iznimnu ulogu u opstanku protestantizma u kriznom razdoblju nakon Lutherove smrti, a noviji znanstveni opus Karlovčana s njemačkom adresom Luke Ilića obrađuju teološke preobrazbe i razvoj misli Vlačića -Flaciusa kao beskompromisnog reformatora.
Hrvatska protestantska konferencija zahvalna je Ivi Bancu za njegove recenzije dviju novijih knjiga o protestantizmu na hrvatskom području: knjigu biskupa Jasmina Milića: Povijest reformirane crkve u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na reformiranu župu u Tordincima 1862-1952 te knjige: Potraga za domovinom. Mala povijest njemačkih evangelika na hrvatskom prostoru Seniora Vatroslav Župančića, nastale i kao prošireni magistarski rad pod mentorstvom upravo profesora Ive Banca.
Prijevod članka iz 1984. godine stoga je mali znak sjećanja i zahvalnosti na Ivu Banca, čovjeka i znanstvenika koji nas je prerano napustio prije šest godina.
Vatroslav Župančić, Predsjednik HPK
Nacionalna pripadnost Matije Vlačića Ilirika
Ugled Matije Vlačića iz Labina, na Zapadu poznatoga kao Matthias Flacius Illyricus (1520.–1575.), danas je uvelike zaboravljen. Već više od stoljeća izvan njegove rodne zemlje nije napisana nijedna veća studija o njegovu životu i djelu – i to unatoč činjenici da je u svoje vrijeme Vlačić uživao vrlo širok ugled.[1] Kao nositelj zastave gnezioluteranske stranke, koja je branila cjelovitost Lutherova nauka u nesigurnom razdoblju nakon reformatorove smrti, Vlačić je bio vodeći sudionik gotovo svih velikih rasprava rane reformacije, uključujući prijepore protiv sinergista, majorista, adijaforista i osijandrista.
Usprkos svemu tome, kada se Vlačić danas uopće spominje, to je najčešće zbog njegove tvrdokorne obrane supstancijalističke hereze – sumorne doktrine koja je istočni grijeh poistovjećivala sa samom biti, a ne samo slučajnim svojstvom ljudske naravi. Taj ga je stav učinio omraženim među ostalim protestantima. Ocrnjen i osuđen još za života, nauk toga „Božjeg prognanika“ gotovo je potpuno zaboravljen nakon njegove smrti. No, premda je snažna teološka oštrina flacijanizma u preobrazbama koje su glavni tok protestantizma dovele do statusa moralne znanosti doista izgubila svoju privlačnost, ipak je iznenađujuće da su golemi Vlačićevi intelektualni napori, koji se ubrajaju među najučenija ostvarenja reformacije, potisnuti na sporedno mjesto u protestantskoj znanstvenoj tradiciji.
Vlačić je u sebi sjedinio dvije donekle različite sastavnice intelektualnog okvira reformacije. Istodobno je bio bibličar i humanist, a poveznica tih dviju dimenzija bio je njegov naglašeni historicizam. Njegove biblijske studije, osobito hermeneutički spis Clavis scripturae sacrae (1567.), prvo djelo iz područja usporedne lingvistike koje je napisao jedan hrvatski autor, donijele su mu među suvremenim proučavateljima naslov „oca hermeneutike“. No njegov daleko veći povijesni opus, osobito Catalogus testium veritatis (1556.–1562.) i Centuriae Magdeburgenses (1559.–1574.), premda se smatraju prvim plodovima moderne crkvene historiografije (i temeljem komparativne povijesti religije), uglavnom su ocjenjivani kao manje vrijedni u usporedbi s djelima talijanskih humanističkih povjesničara.
Takvo gledište, kojega dijele i liberali i marksisti, marginalno je u odnosu na stvarne tehničke nedostatke istraživaća Vlačića. Štoviše, njegovi kritičari uglavnom potvrđuju metodološke vrijednosti njegova rada. Centuriae su osobito podvrgnule povijesne dokaze o legitimnosti Rimokatoličke Crkve strogoj dokumentarnoj kritici, čime su pridonijele razvoju povijesne svijesti na objema stranama velikoga vjerskog raskola. U provedbi svojega plana za Centuriae Vlačiću je pomagalo nekoliko suradnika koji su pretraživali zaboravljene njemačke arhive u potrazi za izvorima, čime je to djelo u trinaest svezaka postalo prva opsežna suradnička povijest. (Kardinal Baroniusovi Annales ecclesiastici [1588.–1607.], također višesveščano djelo nastalo suradnjom više autora, organizacijski su primijenili sličan model povijesnoga dokazivanja u obrani katolicizma.) Ipak, premda su sektarijanska pretjerivanja „Magdeburških centurija“ s pravom uočena, suvremeni kritičari veću zamjerku nalaze u Vlačićevoj nespremnosti da prihvaćanja modernog razlikovanja, karakterističnog za talijansku humanističku historiografiju, između sakralne i svjetovne povijesti. Njegovo odbijanje da povijest spasenja odvoji od same srži ljudske povijesti doista predstavlja njegov glavni prijestup prema osjetljivosti modernosti.[2]
Iako su luteranski povjesničari devetnaestoga stoljeća naglašavali doprinos Centuriae razvoju kritičke historiografije, Vlačić nije postao uzorom protestantskim povjesničarima. Ortodoksni luterani, koji su sve više padali pod utjecaj jednostranoga biblicizma, izbjegavali su Vlačića nakon što je njegov nauk o istočnome grijehu posmrtno osuđen u Formuli sloge (1577.). Umjesto njega oslanjali su se na Martina Chemnitza i njegovo djelo Examen concilii tridentini (1599.) za sva povijesna pobijanja Rima koja su smatrali potrebnima. Što se tiče kalvinista, premda su u dva navrata ponovno tiskali Catalogus i općenito bili skloniji Vlačićevoj historiografiji nego luterani, njihovi su se povijesni polemičari ipak radije služili izvornim izvorima nego suvremenim djelima.[3] Tim je stoga još značajnije što prvi povjesničari hrvatske historiografije, poput Ferde Šišića (1869.–1940.), nisu prihvatili Vlačića kao jednoga od svojih. Šišić je priznao da su „sukob i polemiziranje između katolika i protestanata bili od značenja ne samo za nastanak paleografije i diplomatike nego i za početke moderne historiografije uopće“[4], ali je propustio uvrstiti Vlačića među Marka Marulića i Dinka Zavorovića, začetnike moderne hrvatske historiografije u šesnaestom stoljeću.
Djelomično se zanemarivanje Vlačića mora pripisati stigmi protestantizma. Mijo Mirković je još 1938. godine istaknuo da je „hrvatski protestantizam nedovoljno istražen. Dosljedno pozitivno stajalište prema protestantizmu zauzimali su samo Hrvati i Slovenci koji su živjeli u inozemstvu ([Ivan] Kostrenčić, [Matija] Murko). Pozitivne prosudbe hrvatskoga protestantizma i dalje izazivaju reakcije protureformacije u domovini.“[5] No Vlačić se hrvatskom okruženju nije činio stranim samo zbog svojega dugotrajnog progonstva i protestantskoga djelovanja.
Juraj Križanić također je proveo veći dio svojega života izvan Hrvatske, no njegova nacionalna pripadnost, nakon što su njegovo djelo ponovno otkrili Ivan Kukuljević i Vatroslav Jagić, nikada nije bila dovedena u pitanje. Ostavimo li po strani Vlačićevu predanost poznatim evangelizacijskim pothvatima među Južnim Slavenima (primjerice nastojanju oko osnutka južnoslavenskoga protestantskog sveučilišta u Regensburgu ili Klagenfurtu), postoje li u Vlačića, odnosno preciznije u njegovim povijesnim djelima, dokazi hrvatske nacionalne svijesti ili pronacionalne ideologije? Ili je Vlačić bio njemački protestant „ilirskoga“ podrijetla?
Magdeburške centurije očito nisu bile nacionalna povijest, premda njihovo bavljenje hrvatskim i južnoslavenskim temama upućuje na Vlačićeve osobne interese. U šesnaestom stoljeću, kao ni danas, zapadni povijesni pregledi zapadnih autora gotovo da nisu sadržavali nikakve podatke o južnoslavenskim terrae incognitae, osim kada je neka opasnost ili prijetnja Zapadu dolazila iz toga područja. Uz iznimku prikaza svetoga Jeronima, kojemu je u Centurijama posvećena vrlo velika pozornost, mnogo poznatiji, ali manje proučavan Catalogus testium veritatis predstavlja sigurniji vodič za nacionalne teme koje zanimaju Vlačića.
Hrvatska je u srednjem vijeku i ranome novom vijeku zauzimala jedinstven položaj u Europi. Premda katolička (i stoga odvojena od pravoslavnoga slavenskog svijeta), Hrvatska je jedina bila izuzeta od opće uporabe latinskoga kao liturgijskog jezika Rimske Crkve te stoga nije bila tipičan predstavnik razvoja u katoličkim slavenskim zemljama. Srednjovjekovni Hrvati, osobito na sjeverozapadu, uključujući i Vlačićevu rodnu Istru, služili su se glagoljicom kao glavnim pismom. Njihovo književno stvaralaštvo temeljilo se na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika, koja se do razvijenoga srednjeg vijeka približila hrvatskom čakavskom narječju.
Unatoč velikoj snazi hrvatskoga glagoljaštva i njegove bogate i raznolike kulture, slavenska liturgija nikada nije bila potpuno prihvaćena u Rimskom patrijarhatu, usprkos tradiciji papinskoga odobrenja. Budući da su sveti Ćiril i Metod, začetnici glagoljice i slavenske liturgije, bili Grci, njihovo je djelo nakon Cerkularijeva raskola na Zapadu postalo vrlo sumnjivo. Hrvati su, nastojeći dokazati kanonski status glagoljaštva, počeli njegovo podrijetlo pripisivati vlastitome sunarodnjaku iz Dalmacije, svetome Jeronimu, čija su pravovjernost i postignuća na području opće – i latinske – verzije Svetoga pisma bili izvan svake sumnje (unatoč činjenici da je otac Vulgate živio prije hrvatskih seoba na jadranski prostor). Kako su se Hrvati sve više počeli doživljavati kao autohton narod na područjima koja nastanjuju, izgubivši trag stvarnoga povijesnog slijeda događaja, tako je i predaja o ćirilometodskoj provenijenciji glagoljice postupno slabila, premda nikada nije potpuno nestala. Đakon Blaž, autor glagoljskog brevijara popa Mavra (1460.), pišući samo šezdesetak godina prije Vlačićeva rođenja, iskazivao je veliko poštovanje prema solunskoj braći, ali je njihovo rodno mjesto smjestio u Salonu (Solin), povezujući njihovo podrijetlo s carem Dioklecijanom i papom svetim Kajem.[6] Ukratko, Hrvati su održavali dvije kulturno-povijesne tradicije. Ćirilometodska tradicija težila je očuvanju određenih veza sa slavenskim Istokom. Jeronimovska tradicija predstavljala je stoljetnu – premda vrlo sporo razvijajuću – povezanost s latinskom klasičnom baštinom i zapadnim kršćanstvom.
Vlačić je jasno uočio da je liturgijski položaj Hrvatske bio jedinstven. Pišući o svjedočanstvu „ilirskih crkava“, zabilježio je:
„Ad haec publica Ecclesiarum testimonia adduntur & illud, quod Illyrica Ecclesiae ad huc hodierna die in publicis sacris vulgari utuntur lingua.“[7]
Pozivanje na uporabu narodnoga jezika u bogoslužju pokazuje koliko je hrvatski narodni govor u Vlačićevo vrijeme već bio prisutan. Hrvatska je postupno prilagodila glagoljično pismo, koje je tiho počelo prevladavati ne samo u neliturgijskim tekstovima nego i u svetim spisima. Propusnost hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika spriječila je da se među klerom razvije zatvoreni konzervativni stalež koji bi redovito osjećao dužnost čuvati nepovredivost „mrtvih“, ali svetih jezika, kao što se dogodilo u pravoslavnim slavenskim zemljama (Bugarskoj, Srbiji i Rusiji). Umjesto toga, hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga bila je prožeta živim govorom – uglavnom čakavskim – hrvatskim jezikom, što je dovelo do nastanka brojnih hibridnih tekstova koji su sve više pisani potpuno narodnim hrvatskim jezikom. Ipak, usprkos opažanjima o hrvatskoj liturgijskoj praksi, Vlačić je iznenađujuće slabo poznavao hrvatsko jezično pitanje.
Vlačić nije znao ništa o podrijetlu hrvatske liturgijsko-jezične posebnosti. Očito je vjerovao da su „Iliri“ održali vlastitu, apostolsku mjesnu Crkvu, koja je tijekom velikoga dijela svoje povijesti bila neovisna o papinstvu. (Vlačić izričito kaže da Iliri nisu bili podložni rimskom biskupu za vrijeme cara Teodozija Velikoga [379.–395.]).[8] Međutim, nije znao da je glagoljaštvo povezano s kršćanskim Istokom. Zapravo je vrlo malo znao o pravoslavnim Crkvama i njihovu nauku te je zanemario njihov utjecaj na hrvatske prilike. Na Balkanu je, osim grčke Crkve, poznavao makedonsku, mezijsku i vlašku pravoslavnu Crkvu, koje su vjerojatno odgovarale Ohridskoj arhiepiskopiji, obnovljenoj Srpskoj patrijaršiji (obnovljenoj upravo u Vlačićevo vrijeme) te Moldavsko-vlaškoj mitropoliji.[9] Premda je hvalio njihovo protivljenje papinskom prvenstvu, , nauku o čistilištu, privatnim misama i svećenički celibat, pogrešno je vjerovao da pravoslavni odbacuju pokoru koju nameću ispovjednici da su ukinuli molitve svecima i Bogorodici, postove, redovničke zavjete, štovanje križa i vjeru u čudesa svetaca. Vlačić je također otvoreno priznao da ne poznaje djela ni riječi Focija te je prikaz Focijeva raskola preuzeo od Platine.[10]
Ipak, u svjetlu hrvatske ćirilometodske tradicije, još više iznenađuje činjenica da Vlačić očito nije znao gotovo ništa o poslanju svetih Ćirila i Metoda, pa ni o njihovu grčkom podrijetlu. Istodobno se može zaključiti da je odbacivao i jeronimsku predaju o podrijetlu glagoljice. Njegov prikaz svetoga Jeronima temelji se na svjedočanstvu Sulpicija Severa, prema kojem Jeronim „nije bio upućen samo u latinski i grčki nego i u hebrejski jezik“[11]. Vlačić nije pokušao povećati Jeronimov ugled pripisujući dalmatinskom crkvenom naučitelju izum glagoljice, premda je teško zamisliti da nije poznavao tu raširenu predaju.
Vlačićevo poznavanje ćirilometodske misije bilo je, naravno, posredno i stečeno u Njemačkoj. Među svjedocima navodi „određenoga [quidam] Metodija Ilirika, učenoga čovjeka koji je djelovao oko 860. godine“, ali svoje poznavanje Metodija temelji na Bavarskim analima Aventina, koji piše da je Metod „izumio ilirsko pismo te svete spise i bogoslužje preveo na narodni jezik. Potaknuo je i Dalmatince i ostale Ilire da, nakon što su odbacili latinski jezik, u svetim otajstvima rabe narodni govor.“[12] Vlačić se pritom nije obvezao na prihvaćanje Aventinove tvrdnje. Ponovio je svoje ranije opažanje da su se crkvene službe u Iliriku služile na narodnom jeziku, ali nije bio siguran je li tu praksu uveo Metod ili je ona postojala „od samoga početka“.[13] Njegova žalost zbog nedostatka Metodijevih spisa bila je duboka i iskrena:
„Volio bih imati barem neke njegove spise kako bismo mogli bolje upoznati njegovu povijest. Ne govorim ništa o narodnome jeziku.“[14]
Vlačić je smatrao da je Metod bio rodom iz Ilirika, ali je istodobno zapisao da je slavenski misionar djelovao u Bavarskoj. Nakon što su tamošnji svećenici i biskupi potaknuli knezove i narod protiv njega, Metod je pobjegao u Moravsku, gdje je umro i bio pokopan u Olomoucu.[15] Poput Aventina, Vlačić nije bio siguran je li taj Metod ista osoba kao drugi Metod, moravski biskup, koji je, prema njegovoj anakronističkoj rekonstrukciji, primio pisanu poruku pape Eugena II. (824.–827.). Stoga ne čudi što Vlačić nije uočio nikakvu povezanost između Metodijeva utočišta i njegova poslanja u Moravskoj od strane nadbiskupa Ivana te biskupa Benedikta i Danijela, koje je, prema njegovu mišljenju, papa Ivan VIII. oko 880. godine poslao u Moravsku.
Štoviše, Vlačić je objavio pismo kojim se bavarski episkopat, predvođen salzburškim nadbiskupom Thotmarom i četvoricom sufragana, obraća papi prosvjedujući protiv te misije. Vlačić je to pismo smatrao još jednim povijesnim svjedočanstvom kršćanskoga otpora papinskoj tiraniji, premda je ono zapravo predstavljalo neevanđeoski i protuslavenski dokument kojim su bavarski crkveni i svjetovni poglavari zahtijevali jurisdikciju nad Slavenima na temelju prava osvajanja.[16] Ipak, premda je Vlačić, kao i svi luterani, nesumnjivo slavio primjere kraljevske i kneževske nadmoći nad papinstvom te je čak pohvalio papu Lava IV. zbog njegove poslušnosti caru,[17] ne treba zaključiti da je odobravao svako svjetovno upletanje u crkvene poslove. Unatoč svojoj ovisnosti o njemačkim izvorima, Vlačić je osudio njihovu ulogu u ratovima protiv husita, ističući da je i Njemačka pomagala Antikristu u progonu Češke Crkve.[18]
Još jedan – i prilično zagonetan – hrvatski svjedok pojavljuje se na samome kraju Catalogusa. Vlačić ga navodi kao Theodoricus, Episcopus Croatiae (Episcopus Croatus u frankfurtskom izdanju iz 1672.) te tvrdi da je taj biskup najprije bio franjevac i da je živio oko 1410. godine. Čini se da je Vlačiću bio dostupan tiskani primjerak njegovih rimovanih proročanstava u kojima se naviješta propast rimske stolice.[19] Međutim, teško je ustanoviti tko je zapravo bio taj hrvatski biskup. Nitko s tim imenom ne pojavljuje se u hrvatskim biskupskim kronologijama za navedeno razdoblje.
Naslov Episcopus Croatus bio je, međutim, povezan s Ninom, prvom biskupijom na području hrvatskih vladara. Teodozije, prvi ninski biskup (879.–886.) za kneza Branimira, bio je upravo onaj Episcopus Croatus koji je razočarao papu Ivana VIII. i papu Stjepana VI. svojom vjernošću akvilejskom metropolitu. Nadalje, doista je postojao franjevački biskup Nina oko 1410. godine, Trevižanin po imenu Nikola. Je li Vlačićev Theodoricus zapravo rezultat složene zabune u kojoj su spojeni elementi Teodozija i Nikole Trevižanina?
Pred kraj života Vlačić je u djelu Clavis ustvrdio da je neotkupljeni čovjek (homo vetus),
„koji nije ponovno rođen, djelo đavla te stvoren za djela koja mu je đavao pripravio; stoga mora biti vezan uz đavla i služiti mu protiv Boga, svake pobožnosti i svakoga poštenja.“[20]
To je u biti bilo pravovjerno učenje koje se ne može povezati s neomanihejskim herezama ni s njihovim bosanskim i drugim južnoslavenskim pojavnostima. Zapravo, premda u Catalogusu nema spomena bosanskih dualista ni njihovih istočnih ili zapadnih pandana (manihejaca, bogumila, pavlikijanaca, kataara, patarena ili albigenza), Vlačić je u Clavisu izričito odbacio manihejska zastranjenja.[21] Matthias Flacius Illyricus svim je silama nastojao ostati vjeran teološkom pravovjerju Martina Luthera. Premda je bio duboko originalan mislilac, nikada nije želio biti originalan pod svaku cijenu.
Praznine u Vlačićevu poznavanju južnoslavenskih prilika jednako su očite kao i njegova želja da „Ilire“ uključi u glavnu struju crkvene povijesti i protestantskoga otpora Rimu. Premda je bio svjestan svoje patriae u renesansnom značenju toga pojma, prije svega je bio protestantski borac. Osim zalaganja za uporabu narodnoga jezika u bogoslužju, nijedan dio njegova povijesnog sustava ne može se povezati s nekim posebno hrvatskim nacionalnim predajama. Premda je posjedovao nacionalnu svijest, Vlačić nije razvio nikakvu vrstu hrvatske pronacionalne ideologije, pa ni u njezinu najrudimentarnijem obliku.
Njegov slučaj – a vjerojatno nije bio usamljen – pokazuje da reformacija, barem među Hrvatima, nije pružila nikakvu prednost ideolozima nacionalne svijesti. Štoviše, barokni hrvatsko-slavizam bio je proizvod protureformacije. Osim toga, idejni svijet glagoljaštva, osobito u njegovu zlatnom razdoblju koje je prethodilo reformaciji, bio je manje univerzalan, a time i više nacionalan od najboljih ostvarenja hrvatskih reformatora, među kojima je bio i sam Vlačić.
Dr.sc. Ivo Banac (Yale University)
[1] Jedina značajnija biografija Vlačića iz dvadesetoga stoljeća jest djelo Mije Mirkovića Matija Vlačić Ilirik (Zagreb: 1960). Mirković, Istranin i bivši katolik, bio je veliki poštovatelj Vlačića, premda kao ekonomist nije bio posve spreman suočiti se sa složenostima Vlačićeve misli.
[2] Prema mišljenju jednoga povjesničara, Vlačićevo je djelo „bilo nijekanje teze talijanskih humanista da svjetski pokreti proizlaze iz ljudskih izvora. Nauk Centurija u cijelosti je teološki te svjetovnu povijest promatra kao borbu između Boga i đavla. Nije čovjek, nego Bog pokretač povijesti; svjetski događaji rezultat su božanskoga, a ne ljudskoga djelovanja. Povijest je stoga zapis Božje volje.“ James Westfall Thompson, A History of Historical Writing, Vol. 1 (New York: 1942), 530.
[3] Pontien Polman, „Flacius Illyricus, historien de l’Église,“ Revue d’histoire ecclésiastique (Louvain), 27:1 (1931), 66–73. Drugo kalvinističko izdanje Catalogusa (Geneva, 1608.) nalazilo se u izvornoj zbirci Knjižnice Sveučilišta Yale već 1724. godine, što ga čini jednim od prvih djela hrvatskih autora koja su dospjela u Sjevernu Ameriku.
[4] Ferdo Šišić, „Hrvatska historiografija od XVI do XX stoljeća,“ Jugoslovenski istorijski časopis (Ljubljana, Zagreb, Belgrade), 1:1–4 (1935), 24.
[5] Mijo Mirković, Flacius (Zagreb: 1938), xvi.
[6] Marija Pantelić, „Glagoljski brevijar popa Mavra iz godine 1460.,“ Slovo (Zagreb), 15–16 (1965), 133.
[7] Nadalje piše: „Vnde colligitur, non rectè Antichristum, eiusque mancipia facere, qui omnes ad Latinium sermonem cogere volunt.“ Matthias Flacius Illyricus, Catalogus testium veritatis (Strasbourg: 1562), 16.
[8] Isto djelo (Ibid.), 134.
[9] „Ecclesia Graeca, eique coniunctae, . . . Macedonica, Moesica, Valachica . . .“ Ibid., 5.
[10] Isto djelo (Ibid.), 145.
[11] Vlačić navodi prema Platini. Ibid., 137.
[12] Isto djelo (Ibid.), 78.
[13] „Est uero ad huc in Ecclesiasticis actionibus, seu sacris usitata vulgaris lingua in Illyria, siue ea res ab hoc Methodio initium instaurationenque sumpserit, siue sic semper inde ab initio in usu fuerit.“ Ibid., 78.
[14] Isto djelo (Ibid.).
[15] „Eo opere perfecto, dicut illum etiam in Bauariam peruenisse, idem & ibitentur. sed sacerdotes ac Episcopos concitasse in eum Principes ac populos, ita ut in Morauiam bonus ille homo aufugeret, ubi mortuus, as Olmutiae sepultus sit.“ Ibid.
[16] Ibid., 156–158. Izvorno je pismo bilo upućeno papi Ivanu IX. 900. godine. Za komentar ovoga iznimno važnog dokumenta vidi Francis Dvornik, Byzantine Missions among the Slavs: SS. Constantine-Cyril and Methodius (New Brunswick, N.J.: 1970), 196–197. Bavarsko pismo ne spominje Metoda, ali navodi Wichinga, nitranskoga biskupa i Metodijeva njemačkog protivnika. Također se uopće ne spominju slavenska liturgija ni književna djelatnost.
[17] Flacius, Catalogus, 82.
[18] „Sequuta sunt ob istam iniustam caedem, & quia Papa uolebat ui retrahere Bohemos ad suas impietatas, ingentia, ac Germaniae, quae se Antichristi ministram in persecutione Bohemicae Ecclesiae praebuit, funesta bella.“ Ibid., 495.
[19] . „Theodoricus primum Minorita, postea Episcopus Croatiae, vixit anno 1410. In fine suae prophetiae, unà cum aliijs Rhythmicis prophetijs impressae, praedixit fore, ut Romana sedes, quae simonia & libidinibus esset contaminatissima, corruat.“ Ibid., 541.
[20] Matthias Flacius Illyricus, Clavis scripturae seu de sermone sacrarum literarum altera pars (Basel: 1607), col. 659.
[21] Isto djelo (Ibid.), col. 660.
Više članaka na temu Matije Vlačića Ilirika vidi ovdje.
