10 razloga zašto treba ići u crkvu

Bogoštovlje je i osobno i javno – a Biblija daleko više govori o ovom drugom. U ovom članku donosimo 10 razloga zašto treba ići u crkvu.

U posljednje vrijeme često čujemo rečenicu: „Mi ne idemo u crkvu, mi smo Crkva.“

S drugom polovicom te izjave se u potpunosti slažem. Naravno da mi jesmo Crkva. Crkva su ljudi. Uvijek su to bili, i uvijek će biti.

Crkva – to smo mi.

Ali s prvom polovicom te tvrdnje se ne slažem, koliko god se slagao s drugom.

Crkva je također nešto kamo idem. Ne samo u smislu fizičkog mjesta već i u smislu kao okupljanja. Nešto što oblikuje, pa čak i usmjerava prioritete i ritam mog života.

Vidi i ovo: 10 sotonskih laži o crkvi

„Ići u crkvu“ jednako je važno kao i „biti crkva“. Zapravo, jedno pomaže drugom. Ne mogu zamisliti da moj identitet kao dio Crkve ostane snažan ako prestanem dolaziti. A ni odlazak ne bi imao smisla ako mi ne pomaže živjeti tu stvarnost. Jedno podržava drugo.

„Biti“ i „ići“ nisu u sukobu – suprotstavljanje toga dvoje štetno je i zbunjujuće.

---

Biti Crkva zahtijeva ići u crkvu

Ako ozbiljno želimo „biti“ Crkva, to bi nas trebalo potaknuti na gorljivost za „ići“ u Crkvu. Zanemarivanje jednog, umanjuje ozbiljnost drugoga.

• Ići u crkvu bez da jesmo Crkva? To je u najboljem slučaju isprazno, a često i licemjerno.
• Biti Crkva bez da idemo u crkvu? Odsustvo zajedništva slabi i obesmišljava naš identitet.

To vrijedi bez obzira na to koliko vam je vjera zrela:

• Tražitelji istine trebaju doći kako bi mogli postavljati pitanja i primati pouku.
• Nezreli vjernici trebaju zajednicu kako bi rasli u vjeri.
• Zreli vjernici trebaju dolaziti jer vođenje i potpora drugima dio je njihove duhovne zrelosti.

10 razloga zašto treba ići u crkvu

Kao (relativno) zreo vjernik, više nego ikada prije znam da trebam ići u crkvu. Evo 10 razloga koji mi ovih dana posebno odzvanjaju:

---

1. Da poslušam Božju zapovijed o zajedničkom okupljanju

Mnoge Isusove zapovijedi Crkvi ne mogu se ispuniti ako se ne okupljamo. Od pričesti i krštenja, do zajedničke molitve – okupljanje je ključno.

2. Da usmjerim svoje srce na Boga u slavlju

Nešto izvanredno događa se kad se vjernici okupe kako bi slavili Krista.
Mogu i trebam slaviti Isusa u svakodnevici, ali zajedničko slavljenje pomaže mi da se manje usredotočim na sebe, a više na Njega.

3. Da se povežem s lokalnim Tijelom Kristovim

Zajedničko pjevanje, molitva, služenje, učenje, razgovor i sanjanje – sve to ima neprocjenjivu vrijednost.

4. Da služim Tijelu Kristovu

Ljubav i služenje zahtijevaju blizinu. Da, zahvalan sam na online mogućnostima kad fizičko okupljanje nije moguće.
Ali neka djela ljubavi ne mogu se dogoditi ako nismo zajedno, licem u lice.

5. Da učim i rastem u vjeri

Zajednica me izaziva. Ponekad me iritira. Ali i izgrađuje.
Tjera me da surađujem s ljudima koje bih inače izbjegavao – i to mi je potrebno. Potrebno je svima nama.

6. Da mi život poprimi zdravi ritam

Kad preskočim crkvu, cijeli tjedan mi bude poremećen. Utječe negativno na moje tijelo, um i duh.
Zajedništvo barem jednom tjedno pruža ritam koji mi pomaže živjeti usklađeno.

7. Da poštujem Dan Gospodnji

Dan Gospodnji ima dva ključna elementa. Zapravo tri: odmor i štovanje – bez štovanja to je samo slobodan dan; bez odmora brzo postane naporno i legalistički.
Treći element je dosljednost – tjedna praksa okupljanja koja objedinjuje slavljenje i odmor.

8. Da ostanem duhovno prizemljen

Da sam prepušten sebi, dane bih provodio čitajući, pišući i gledajući u ekran – sam.
Završio bih u vlastitom duhovnom mjehuriću, odvojen od stvarnog života i ljudi.
Biti s Božjim narodom vraća me na zemlju, u stvarnost i potrebe zajednice.

9. Da vjera ne postane previše individualna

Štovanje je i osobno i zajedničko. No Biblija daleko više govori o zajedničkom slavljenju.
To ne znači da zajedničko uvijek nadilazi osobno, ali pokazuje da su odnosi i zajedništvo središnji za vjeru – ne rubni.

Na Zapadu smo vjeru previše individualizirali. Vrijeme je da se vratimo od „ja“ prema „mi“.

10. Da iskažem čast progonjenoj Crkvi

Kroz dvije tisuće godina, kršćani su bili i ostali progonjeni. Lako je to zaboraviti ako živimo (kao ja) u mjestu gdje ne samo da možemo slobodno prakticirati vjeru, već je kršćanstvo i dalje dominantna religija.

Većina progona nije bila zbog onoga što kršćani vjeruju – to se ionako teško nadzire.
Progon se gotovo uvijek temeljio na zabrani dvije stvari: okupljanja i dijeljenja vjere.

VIDI OVO: CRKVA – DUHOVNA GRAĐEVINA I VIDLJIVA ZAJEDNICA

Mnogi bi kršćani mogli „biti“ vjernici bez posljedica – samo da to drže za sebe.
Ali oni se okupljaju – čak i po cijenu progona ili smrti – jer znaju da kršćani moraju biti zajedno.

Vidi i ovo: Zašto danas biti u crkvi?

Kad idem u crkvu, iskazujem čast onima koji su položili život za to pravo – i onima koji ga i danas riskiraju.

Izvor: karlvaters.com (Karl Vaters)

Naslovna foto: Pexels

BONUS VIDEO (ZAPRATI YOUTUBE KANAL HORIZONTI VJERE):