Zašto nam je tako teško priznati vlastite pogreške? | Svjetlo za novi dan
Zašto nam je teško priznati vlastite pogreške? Isusova prispodoba o farizeju i cariniku otkriva važnost poniznosti i Božje milosti. Često lakše primjećujemo tuđe slabosti nego vlastite. Sveti Augustin podsjeća nas da iskreno priznanje grijeha nije poniženje pred Bogom, nego početak duhovnog ozdravljenja.
Biblijsko čitanje: Luka 18,9–14
„Bože, milostiv budi meni grešniku!” (Lk 18,13)
Uvod
Postoje riječi koje nam je posebno teško izgovoriti: „Pogriješio sam.” Još je teže reći: „Ja sam kriv, oprosti mi.”
Često pronalazimo opravdanja za svoje postupke. Kada povrijedimo drugoga, podsjećamo se na ono što je ta osoba prethodno učinila nama. Kada zanemarimo svoje dužnosti, ističemo okolnosti koje su nas u tome spriječile. Kada učinimo nešto loše, uspoređujemo se s onima za koje smatramo da su još gori.
Tako postupno možemo izgubiti sposobnost iskrenog suočavanja sa samima sobom.
Isusova prispodoba o farizeju i cariniku otkriva nam koliko je takav stav opasan za naš duhovni život.
Poniznost otvara vrata Božjoj milosti
U Isusovoj prispodobi dvojica ljudi dolaze u Hram na molitvu. Obojica stoje pred istim Bogom, ali njihova su srca potpuno različita.
Farizej nabraja svoja dobra djela. Zahvaljuje Bogu što nije poput drugih ljudi. Posti, daje desetinu i smatra da je njegov život primjer vjernosti Božjem zakonu.
Carinik, naprotiv, stoji podalje. Ne usuđuje se ni podignuti oči prema nebu. Udara se u prsa i izgovara kratku molitvu: „Bože, milostiv budi meni grešniku!”
Isus zaključuje da je upravo carinik otišao kući opravdan.
Zašto?
Nije problem u tome što je farizej postio ili davao desetinu. To su bila dobra djela. Problem je bio u njegovu srcu. Njegova se pobožnost pretvorila u samodopadnost, a uspoređivanje s drugima u osjećaj vlastite nadmoći.
Carinik nije imao čime opravdati svoje grijehe. Ali je imao ono što farizeju nedostaje: iskreno priznanje vlastite potrebe za Božjim milosrđem.
Sveti Augustin u svojim razmišljanjima o poniznosti i milosti često naglašava da se čovjek ne može uzvisiti pred Bogom vlastitim zaslugama. Sve dobro što imamo u konačnici je dar Božje milosti.
To ne znači da dobra djela nisu važna. Naprotiv, ona su plod vjere i Božjega djelovanja u nama. Ali dobra djela ne smiju postati razlog zbog kojega ćemo druge promatrati s visine.
Upravo tu leži opasnost duhovne oholosti.
Možemo redovito dolaziti u crkvu, poznavati Sveto pismo, moliti i sudjelovati u životu zajednice, a ipak postupno razviti uvjerenje da smo bolji od drugih.
Možemo toliko pažnje posvetiti tuđim pogreškama da prestanemo primjećivati vlastite.
No kršćanska poniznost ne znači neprestano omalovažavanje samoga sebe. Ona znači istinito stajanje pred Bogom. Priznajemo svoje grijehe, ali i vjerujemo da nas Bog ljubi i poziva na novi početak.
Kada priznamo pogrešku, ne gubimo svoje dostojanstvo. Naprotiv, otvaramo prostor za djelovanje Božje milosti.
Čovjek koji smatra da mu oproštenje nije potrebno teško će ga i tražiti.
A onaj tko prepoznaje svoju slabost može s pouzdanjem pristupiti Kristu, koji nije došao pozvati pravednike, nego grešnike.
Misao za danas
Možda danas postoji osoba kojoj trebaš priznati da si pogriješio. Možda već dugo opravdavaš neki svoj postupak, iako u dubini srca znaš da nije bio ispravan.
Priznati vlastitu pogrešku nije znak slabosti, nego hrabrosti i duhovne zrelosti.
Zapitajmo se: Kada sam posljednji put iskreno priznao svoju pogrešku, bez opravdavanja i prebacivanja krivnje na druge?
Molitva
Gospodine Bože, Ti poznaješ moje srce bolje nego što ga poznajem ja sam.
Oprosti mi kada sam previše zaokupljen tuđim slabostima, a premalo svjestan vlastitih grijeha. Oslobodi me oholosti koja me udaljava od Tebe i od ljudi koje si stavio na moj životni put.
Daruj mi ponizno srce, spremno priznati pogrešku, zatražiti oproštenje i prihvatiti Tvoju milost.
Nauči me da svoju vrijednost ne tražim u uspoređivanju s drugima, nego u Tvojoj ljubavi.
Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Izvor i nadahnuće: Sveti Augustin, Sermo 115, o farizeju i cariniku (Lk 18,9–14). Tekst je samostalno razmišljanje nadahnuto Augustinovim tumačenjem poniznosti.
