Što je prava vjera i kako ona mijenja čovjekov život?
Vjera je temelj kršćanskog života, ali što zapravo znači vjerovati, odnosno prava vjera? Je li dovoljno prihvatiti određene vjerske istine ili istinska vjera nužno mijenja čovjekovo srce i njegov način života? O tim pitanjima govori poznati reformirani propovjednik i teolog D. James Kennedy u sedmom poglavlju svoje knjige Truths That Transform (Istine koje preobražavaju), naslovljenom „Faith” (Vjera). Donosimo pregled njegovih glavnih misli o naravi vjere, njezinu predmetu i njezinu božanskom podrijetlu.
Spasenje po milosti kroz vjeru
Polazište Kennedyjeva razmišljanja nalazimo u riječima apostola Pavla:
„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” (Efežanima 2,8–9)
Ove riječi izražavaju jednu od središnjih istina evanđeoskoga kršćanstva: čovjek se ne spašava vlastitim zaslugama, moralnim postignućima ili religioznim djelima, nego Božjom milošću koju prima vjerom.
Kennedy naglašava da vjera nije tek jedan od mnogih elemenata kršćanskoga života. Ona je sredstvo kojim čovjek prima ono što mu je Bog darovao u Isusu Kristu. Vjera otvara vrata kršćanskoga života, ali je istodobno i ono što taj život neprestano obilježava.
Da bi objasnio njezinu važnost, autor na početku poglavlja donosi priču smještenu u vrijeme komunističkih progona kršćana u istočnoj Europi. Tijekom jednog bogoslužja u crkvu su upala dvojica naoružanih vojnika i zaprijetila okupljenima smrću. Ponudili su mogućnost odlaska onima koji su spremni odreći se Krista. Dio prisutnih napustio je crkvu, dok su ostali nepomično sjedili. Tada su vojnici, prema toj priči, otkrili da su i sami kršćani te da su željeli bogoslužje nastaviti samo s onima koji su spremni ostati vjerni Kristu.
Ovu priču Kennedy koristi kao ilustraciju razlike između površnog ispovijedanja vjere i uvjerenja koje određuje čovjekove postupke. Njezina je poruka da se stvarna vjera očituje osobito onda kada je stavljena na kušnju.
Što zapravo znači vjerovati?
Kennedy primjećuje kako ljudi u svakodnevnom životu vrlo dobro razumiju što znači vjerovati nečemu. Ako netko sazna da mu kuća gori, neće se zadovoljiti time da tu informaciju smatra točnom. Odmah će djelovati. Ako liječnik ustanovi ozbiljnu bolest, pacijent koji vjeruje njegovoj dijagnozi poduzet će potrebne korake za liječenje.
Međutim, kada je riječ o duhovnim istinama, ljudi često odvajaju ono što ispovijedaju od onoga što čine.
Mnogi priznaju da je Bog svet, da je grijeh ozbiljan problem i da je Isus Krist Spasitelj, ali te istine ne utječu na njihov život. Kennedy zato postavlja pitanje može li se takvo intelektualno prihvaćanje vjerskih tvrdnji uopće nazvati istinskom vjerom.
Prema njegovu razumijevanju, vjerovati znači prihvatiti Božju riječ kao istinitu i pouzdati se u njezina obećanja. Vjera nije samo poznavanje određenih činjenica, nego osobno pouzdanje koje zahvaća čitav čovjekov život.
Kršćanska vjera ne može ostati ograničena na nedjeljno bogoslužje ili povremeno izgovaranje vjeroispovijesti. Ona oblikuje čovjekov odnos prema Bogu, bližnjima, vlastitim grijesima i svakodnevnim odgovornostima.
Vjera koja ne donosi plodove nije živa vjera
Jedno od važnih pitanja kojima se Kennedy bavi jest odnos između vjere i dobrih djela.
Reformacijsko načelo opravdanja samo vjerom (sola fide) ne znači da kršćanin može živjeti bez poslušnosti Bogu. Naprotiv, istinska vjera donosi promjenu života.
Autor se pritom poziva na riječi apostola Jakova:
„Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.” (Jakovljeva 2,26)
Dobra djela nisu temelj našega opravdanja pred Bogom. Ona su plod vjere koja nas povezuje s Kristom.
Kennedy se oslanja i na reformacijsko razumijevanje vjere, osobito na učenje Martina Luthera. Luther je naglašavao da je prava vjera Božje djelovanje u čovjekovu srcu, koje ga obnavlja i potiče na činjenje dobra.
Takva vjera nije pasivna. Ona neprestano djeluje jer je njezin izvor Božja milost koja mijenja čovjeka iznutra.
Upravo se ovdje pokazuje važna razlika između pokušaja da čovjek vlastitim djelima zasluži Božju naklonost i života u kojem dobra djela proizlaze iz zahvalnosti za već primljenu milost.
Kršćanin ne čini dobro kako bi kupio spasenje, nego zato što ga je Krist spasio i pozvao na novi život.
Predmet kršćanske vjere jest Isus Krist
Kennedy zatim postavlja pitanje: u što, odnosno u koga kršćanin vjeruje?
U najširem smislu, vjera obuhvaća prihvaćanje Božje objave sadržane u Svetome pismu. Kršćanin vjeruje Božjoj riječi jer je Bog istinit i vjeran svojim obećanjima.
Međutim, središnji predmet spasonosne vjere nije samo skup biblijskih nauka, nego osoba Isusa Krista.
Prema reformiranom razumijevanju, vjerovati u Krista znači prihvatiti ga, primiti ga i osloniti se na njega kao jedinoga Spasitelja.
Krist nije samo učitelj koji čovjeku pokazuje kako treba živjeti. On je Spasitelj koji je ispunio Božje zahtjeve pravednosti i svojom smrću na križu ostvario otkupljenje grešnika.
Zato se čovjekovo spasenje ne temelji na snazi njegove vjere, nego na Kristu u kojega vjeruje.
Kennedy naglašava da je upravo to srž evanđelja. Vjernik ne dolazi Bogu oslanjajući se na vlastitu moralnu vrijednost, nego na Kristovu pravednost i njegovu otkupiteljsku žrtvu.
Isusove riječi potvrđuju ovu sigurnost:
„Tko vjeruje, ima život vječni.” (Ivan 6,47)
Vjera prima Krista i njegova obećanja. Ona se ne pouzdaje u vlastite zasluge, nego u dovršeno djelo Spasitelja.
Vjera mijenja čovjekov život
Jedna od najvažnijih Kennedyjevih tvrdnji jest da istinska vjera ne ostavlja čovjeka nepromijenjenim.
Ako čovjek doista vjeruje Božjoj riječi, ta će vjera utjecati na njegov odnos prema grijehu, na njegove odluke i na njegov način života.
Autor se poziva na riječi apostola Pavla:
„Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Korinćanima 5,17)
Obraćenje nije samo promjena mišljenja o religiji. Ono je početak novoga života u zajedništvu s Kristom.
Kennedy upozorava da čovjek može poznavati kršćanski nauk, sudjelovati u crkvenom životu i smatrati se vjernikom, a da pritom nikada nije istinski povjerovao Kristu.
Problem nije nužno u nedostatku religioznih informacija, nego u tome što te informacije nisu postale predmet osobnog pouzdanja.
Istinska vjera prihvaća Božju riječ kao istinu i dopušta da ta istina oblikuje svakodnevni život.
Vjera je Božji dar
Posljednje važno pitanje koje Kennedy razmatra odnosi se na podrijetlo vjere.
Ako je čovjek po naravi grešan i duhovno slijep, kako uopće može povjerovati evanđelju?
Odgovor reformirane teologije jest da vjera nastaje djelovanjem Duha Svetoga u čovjekovu srcu.
Kennedy podsjeća na Isusov razgovor s Nikodemom:
„Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” (Ivan 3,3)
Novo rođenje nije rezultat čovjekova samostalnog duhovnog napora. Ono je djelo Božje milosti.
Duh Sveti otvara čovjekove oči kako bi mogao razumjeti evanđelje, prepoznati vlastitu potrebu za spasenjem i pouzdati se u Isusa Krista.
Autor navodi i primjer mlade žene s kojom je razgovarao o vjeri. Potaknuo ju je da se obrati Kristu i zamoli ga da joj otvori srce. Nakon nekoliko dana javila mu se i posvjedočila da je njezin odnos prema bogoslužju i vjeri postao potpuno drukčiji. Ono što joj je prije bilo nerazumljivo sada je dobilo duboko osobno značenje.
Kennedy u tom iskustvu vidi ilustraciju djelovanja Božje milosti koja čovjeku otvara duhovne oči.
Vjera, dakle, nije samo ljudska odluka, nego odgovor koji nastaje pod djelovanjem Božjega Duha.
Pogledaj u Krista i vjeruj
Na kraju poglavlja Kennedy upućuje čitatelja na osobni odgovor evanđelju.
Kršćanska vjera nije prvenstveno pitanje pripadnosti određenoj tradiciji, poznavanja teoloških pojmova ili prihvaćanja moralnih načela. Ona je osobno pouzdanje u raspetoga i uskrsloga Isusa Krista.
Čovjek je pozvan pogledati prema Kristu koji je umro za grešnike i koji daruje vječni život svima koji se u njega pouzdaju.
U tome je i temelj kršćanske sigurnosti. Naša nada ne počiva na savršenstvu naše poslušnosti niti na snazi naših osjećaja, nego na vjernosti Spasitelja.
Vjera nas povezuje s Kristom, a zajedništvo s njime donosi oproštenje, novi život i nadu vječnosti.
Zaključak: Vjera koja preobražava
Sedmo poglavlje Kennedyjeve knjige Truths That Transform podsjeća na temeljnu istinu reformacijskoga kršćanstva: čovjek se opravdava pred Bogom samo milošću, samo po vjeri, samo zbog Isusa Krista.
No vjera kojom primamo spasenje nikada nije tek prazna religiozna izjava. Ona je živo pouzdanje u Božja obećanja, koje se očituje u obraćenju, poslušnosti i promijenjenom životu.
Takva vjera nije čovjekovo postignuće kojim bi se mogao hvaliti. Ona je dar Božje milosti i plod djelovanja Duha Svetoga.
Zato najvažnije pitanje nije samo vjerujemo li da Bog postoji ili poznajemo li kršćanski nauk. Pravo je pitanje jesmo li svoje pouzdanje položili u Isusa Krista i dopuštamo li da njegova riječ oblikuje naš život.
Jer vjera koja spašava jest vjera koja nas vodi Kristu, a Krist je onaj koji preobražava čovjeka.
Izvor: D. James Kennedy, Truths That Transform, poglavlje 7, „Faith” (Vjera), str. 67–72.
Članak je pregled i prilagodba glavnih teoloških misli iz navedenoga poglavlja, a ne doslovan prijevod izvornoga teksta.
