Jedan narod Božji: Izrael i Crkva u kontinuitetu saveza
Izrael i Crkva – Je li Crkva zamijenila Izrael? Ovaj teološki članak istražuje biblijsko učenje o jedinstvu Božjeg naroda kroz Stari i Novi zavjet te iznosi reformirani pogled na kontinuitet između Izraela i Crkve.”
Dok razmišljamo o temi Božjega naroda — Izraela i Crkve — ključno je pitanje: „Postoji li kontinuitet ili diskontinuitet između Staroga i Novoga zavjeta?“ Reformirana teologija — anglikanska, prezbiterijanska, reformirana baptistička — tvrdi da između njih postoji kontinuitet. Dispenzacijska teologija, s druge strane, tvrdi da postoji diskontinuitet.
Dispenzacionalizam je globalno manjinska teološka struja, ali u Hrvatskoj gotovo jedina prisutna. Mnogi vjernici prate vijesti, čitaju Knjigu Otkrivenja i očekuju vidjeti što će Bog učiniti s Izraelom kako bi prepoznali znakove posljednjih vremena. Očekuje se uzeće Crkve prije velike nevolje, kada će Izrael ponovno biti u Božjem središtu, nakon tobožnje „pauze“ u kojoj je Crkva postala središte Božjeg plana. Crkva je, prema toj teologiji, privremeni „umetak“ ili „zagrada“ u Božjem planu otkupljenja.
Izrael i Crkva
Kada kažemo da je Crkva Izrael, to nije teologija zamjene. Ironično, upravo oni koji vjeruju da su Izrael i Crkva dva različita naroda, optužuju nas — koji tvrdimo da su jedan te isti narod — za teologiju zamjene. No mi ne tvrdimo da je Crkva zamijenila Izrael, već da je uvijek postojao samo jedan Božji narod. Suprotno tomu, oni tvrde da je najprije postojao jedan (Izrael), a zatim nastao drugi (Crkva).
Isto tako, oni priznaju da je Kristova služba nadmašila i zamijenila određene elemente izraelskoga bogoslužja — konkretno, žrtveni sustav. Isus je zamijenio levitskoga velikog svećenika; njegova je smrt zamijenila smrt pashalnog janjeta i svake druge životinjske žrtve za grijehe. Milost je zamijenila Zakon, krštenje je zamijenilo obrezanje, Večera Gospodnja zamijenila je pashalnu gozbu, nedjelja je zamijenila subotu, a duhovni hram u svakome vjerniku zamijenio je fizički hram u Jeruzalemu. Dakle, otvoreni su za zamjenske obrasce, ali nedosljedno — jer te zamjene priznaju u nekim segmentima, a poriču u cjelovitoj slici naroda Božjega.
Crkva je u punini otkriveni nastavak i proširenje Izraela. Kada kažemo da je Crkva Izrael, to ne znači da Božji narod više ne uključuje židovski narod, već da sada uključuje sve narode. Božji narod se proširio bez da je prestao biti ono što je uvijek bio. Kao što će nova zemlja u vječnosti biti „nova“, a ipak „zemlja“ — zato što će biti ono što je uvijek trebala biti — tako je i Crkva novi Izrael. Nekada su samo Abrahamovi tjelesni potomci bili blagoslovljeni; u Crkvi, Bog otkriva da Abrahamovim potomkom postajemo ne rođenjem, nego novim rođenjem — ne genetikom, nego vjerom.
1. Samo je jedna maslina — Rimljanima 11,1–24
Simbolika ovdje sadržana jest složena, ali ne i nejasna. Židovi su prirodne grane, a pogani divlje. Židovi su odsječeni zbog nevjere, a pogani su pricijepljeni zbog vjere. Bez ulaženja u rasprave o tome hoće li se „sav Izrael“ obratiti i kada, ne smijemo previdjeti ključnu poantu: maslina nije Izrael.
Vjernici prije Abrahama i Sinajskog saveza — Abel, Noa, Job, Melkisedek — kao i Ninvljani iz Jone, te kralj Nabukodonozor — nisu postali Izraelci. Nitko nije spašen zato što se pridružio Izraelu, pa čak ni oni koji su se rođenjem našli u Izraelu. Pavao ovu misao počinje razvijati već u devetom poglavlju. Spasenje je uvijek bilo po milosti, kroz vjeru u Krista — neovisno o etničkom podrijetlu.
Postoji simbolično, duhovno stablo masline čiji je korijen Krist. Zbog Božjeg povijesnog i saveznog djelovanja s Abrahamovim tjelesnim potomcima, Izraelcima je bilo prirodnije biti grane toga stabla — no to im ne jamči ostanak. Također, ne znači da imaju ekskluzivno pravo. Po milosti, svatko — Židov ili poganin — može biti pricijepljen. Ta maslina je narod Božji. Tko god je predodređen, izabran, pozvan i nanovorođen — pripada toj maslini.
Proroci taj narod često nazivaju Ostatkom. To je Crkva. U ranijim razdobljima povijesti, većinu Crkve činili su Izraelci, ali nije svaki Izraelac bio spašen. Postoji tjelesni Izrael i duhovni Izrael. Postoji vidljiva i nevidljiva Crkva. Svi rođeni kao Izraelci bili su članovi Sinajskoga saveza, ali nisu svi bili dio Saveza milosti. Slično, svaki kršteni kršćanin jest član vidljive Crkve, ali ne nužno i nevidljive. Vjera daje sadržaj i snagu obrezanju i krštenju. Bez povjerenja u Boga, pripadnost je samo površna, a pobožnost prividna.
U novozavjetnom razdoblju, Crkva je postala većinski poganska. No ni svaki poganin krštenjem pridružen Crkvi nije nužno spašen. Pavao i njima upućuje upozorenje: ako ne ostanu u vjeri, i oni mogu biti odsječeni. Odsječeni mogu biti ponovno pricijepljeni ako ne ustraju u nevjeri; pricijepljeni mogu biti uklonjeni ako ne ustraju u vjeri.
U ovom ključnom odlomku, Pavao govori o jednoj maslini s različitim granama — ne o dvjema maslinama. Nije najprije postojao Izrael, a zatim Crkva. Nije Izrael starozavjetni, a Crkva novozavjetni narod Božji. Ako su Izraelci odstranjeni, od čega su odstranjeni? Ako su pogani pridodani, čemu su pridodani? Sigurno ne Izraelu, jer u Djelima i poslanicama jasno stoji da pogani ne moraju postati Izraelci da bi pripadali Božjem narodu.
Ta jedna maslina je mješovita: ona obuhvaća i očite nevjernike, i one koji izgledaju kao vjernici, i prave vjernike, i one koji se samo tako prikazuju. Takva je bila povijesna slika Izraela, takva je sada i Crkva. Ako nešto izgleda kao patka, hoda kao patka i glasa se kao patka — onda je to… patka.
2. Samo je jedno tijelo — Efežanima 2,11–22; 3,5–6; 4,1–6
U ovim odlomcima Pavao mijenja metaforu. Krist je korijen jednoga stabla masline — a također i glava jednoga tijela. To tijelo je Crkva, odnosno Izrael. Pogani, koji su nekoć bili daleko i stranci savezima, približili su se pridruživši se Izraelu koji je bio blizu. Ne znači to da su morali „požidovjeti“. Da je Izrael maslina, tada bi to značilo pricjepljenje na Izrael — ali on nije. Izraelci su samo grane.
Ovdje nije riječ o tome da je nekoć postojalo jedno tijelo, a onda drugo. Pogani su se pridružili istome tijelu kojem su pripadali i Židovi.
Današnji svijet naglašava individualnost i autonomiju. U prošlosti su ljudi više naglašavali međuovisnost i pripadnost. Imena su se prenosila po očevima: Šimun, sin Jonin; Ivan i Jakov Zebedejevi; Gustav Ericsson; Pyotr Ilyich Tchaikovsky. U 19. stoljeću u Britaniji, u desetak generacija, često su se koristila ista imena. U Luki 1, ljudi su pretpostavili da će dijete dobiti ime po ocu ili rodu.
Danas se mladi parovi vjenčaju i odmah sele u vlastiti stan; nekada su zajedno živjele i četiri generacije. Stoga ne čudi da nam je danas teško shvatiti da je Crkva Izrael. No Crkveni oci i Reformatori redovito su primjenjivali starozavjetne slike na Crkvu svoga vremena. Kada su umirali, govorili su da „prelaze Jordan“. Crkva Staroga zavjeta bila je stvarna i prisutna u njihovu teološkom razumijevanju.
3. Samo je jedan narod — razni odlomci
- Ivan 8,30–47
- Rimljanima 9,1–8
- 1. Korinćanima 10,1
- 2. Korinćanima 6,16 – 7,1
- Galaćanima 3,7.29; 6,16
- 1. Petrova 2,4–10
- Hebrejima 2,12.16; 3,1–6
- Jeremija 31,31 i dalje
- Djela apostolska 7,38
Zaključak:
Božji narod nije podijeljen na dva različita tijela, dvije masline, ili dva plana. Postoji samo jedan narod, jedan savez, jedna maslina, jedno tijelo — u kojem Krist, Mesija Izraela, okuplja i Židove i pogane u jednu Crkvu, u jednu kuću, u jedan novi i vječni narod Božji.
Autor: Propovijednik Mario Kushner
