Smije li kršćanin imati napad panike

Napad panike ne pita za dopuštenje i nerijetko je prisutan i kod praktičnih kršćana. Na koji način se nositi s ovim izazovom progovara članak svećenika Sergija Uspenskog.

Milijuni ljudi diljem svijeta pate od napadaja panike. U našoj zemlji (Ukrajina, op. ur.) bilježimo ogroman porast mentalnih bolesti povezanih s posttraumatskim stresnim poremećajem. Štoviše, val tih bolesti započeo je još s pandemijom koronavirusa, a sada je dodatno pojačan ratom i sveprisutnim osjećajem beznađa. Među onima koji trpe nalaze se i mnogi kršćani. Što možemo učiniti – i kako se liječiti – ako smo mi sami ili naši bližnji pogođeni napadima panike? Što je uopće napad panike? Je li to znak slabosti, kukavičluka, ili pak prirodna reakcija našega tijela? O tome govori ovo razmatranje.

Beskorisne mantre i štetne floskule

Prvo što želim reći jest da mantre koje neki svećenici izgovaraju tijekom ispovijedi – poput: „Saberi se“, „Ne budi kukavica“, „Ti si kršćanin“, „Sve je Božja volja“, „Ponizi se“, „Budi strpljiv“ – nisu ništa drugo nego, riječima svetog Pavla, „mjed što ječi i cimbal što zveči“ (1 Kor 13,1). To su naizgled pobožne riječi, ali bez istinske ljubavi prema čovjeku. One nisu samo besmislene i neučinkovite – one su štetne. Nametanjem osjećaja krivnje i duhovne inferiornosti, takvi navodni duhovnici samo produbljuju tjeskobu i guraju dušu u još dublju tamu depresije.

Napad panike ne pita za dopuštenje

Napadi panike, kao i mnoge mentalne reakcije na životne događaje, ne ovise o snazi volje ili osobnim željama. Sve se događa automatski. Evo jednog autentičnog svjedočanstva iz prve ruke:

„Došao sam napraviti magnetsku rezonancu kralježnice. Bio sam potpuno smiren i staložen. Srce mi je kucalo mirno. Ništa nije naslućivalo opasnost. Kad su me smjestili u komoru za snimanje, i kad sam osjetio zatvorenost prostora sa svih strana, počeo je iznenadni napad klaustrofobije. Srce mi je počelo nekontrolirano udarati. Pokušavao sam se smiriti Isusovom molitvom, ali bez uspjeha. Obuzeo me strašan, rastući osjećaj užasa. Mišići su mi se zgrčili do konvulzija. Hladan znoj, plavi sjaj pred očima, osjećaj da gubim razum. Panika se pojačavala. Počeo sam vrištati od užasa. Nisam se mogao kontrolirati.“

Tijelo u takvim trenucima reagira potpuno neovisno o našoj volji. Moguće je da je riječ o stimulaciji tzv. „plave točke“ u moždanom deblu (nucleus caeruleus), koja potiče simpatički živčani sustav i oslobađa hormone stresa. No ovdje nećemo ulaziti dublje u medicinske razloge.

Poznajem ljude kojima paniku izaziva već sam zvuk sirene, ili eksplozija. Ali napadi panike mogu se pojaviti i bez ikakvog očitog vanjskog uzroka. Jedna osoba, još u mirnodopsko vrijeme, provela je godinu dana u neprekidnoj borbi s paničnim poremećajem:

„Bilo je to kao periodični valovi smrtonosne agonije. Već samo iščekivanje napada bila je muka. U prsima stalna težina, osjećaj depresije koji je dosezao očaj. Napad bi počeo s aritmijom, drhtavicom, mučninom, osjećajem gušenja, utrnulošću udova. Najteži je bio osjećaj da umireš i da luduješ. To nije bio običan strah – to je bila smrznuta unutarnja fobija, jeziva nelagoda, kao da propadam u crni ponor. Molitva, ispovijed, pričest – ništa od toga nije uklanjalo napade. Poslije bi ostao osjećaj slomljenosti, praznine i strepnje. Kao vjernik, to sam doživljavao kao predokus pakla.“

Vidi i ovo: 5 činjenica o depresiji i anksioznosti

Križ duše

Zašto ovo opisujem s toliko detalja? Zato da bismo shvatili – osobito mi, svećenici – da nisu samo fizičke bolesti križevi koje duša nosi. Duševne bolesti često su još teži križevi.

Stoga nikada ne bismo smjeli optuživati depresivne osobe za malodušnost ili kukavičluk. Ako netko s teškom kliničkom depresijom uspije sačuvati život iz poštovanja prema Božjoj zapovijedi, to je duhovni podvig ravan mučeništvu. A ako, nažalost, osoba izgubi borbu i počini samoubojstvo, to ne bi smio biti razlog za osudu, niti za uskraćivanje crkvenog sprovoda i molitve. Isto vrijedi i za druge duševne bolesti.

Ne krivite sebe

Kršćanima koji se danas bore s depresijom, napadima panike i sličnim patnjama, poručujem: ne krivite sebe zbog osjećaja potištenosti i slabosti koji, bez vaše volje, nastanjuju vašu dušu. Grijeh je tamo gdje postoji sloboda izbora. Tamo gdje izbora nema – nema ni grijeha. Postoji samo bolest – teret koji vam je Providnost dala na spasenje. Prihvatiti taj križ s poniznošću i zahvalnošću znači hodati sigurnim putem prema vječnom životu.

To može razumjeti samo onaj koji je to osobno iskusio – stanja koja ljudski jezik ne može opisati.

Put spasenja u bolesti

Crkveno nas iskustvo uči da su čak i demonske opsjednutosti sveti oci smatrali mogućim putem spasenja. Pravednici nisu osuđivali opsjednute, nego su suosjećali s njima i vjerovali Božjoj providnosti. Bez obzira na uzrok – biološki, psihološki ili duhovni – duševna bolest može postati sredstvo spasenja.

Najopasniji život za kršćanina nije onaj pun patnje, nego onaj ugodan, zdrav, uspješan i bez križa – jer takav život često završi u duhovnoj praznini i zaboravu Boga.

Na nebu nema neraspetih. Ovaj kratki život dan nam je da hodimo uskim putem, da se s Kristom razapnemo – kako bismo ušli u radost Njegova uskrsnuća, gdje više neće biti ni straha, ni boli, ni smrti.

Autor: protojerej Sergij Uspenski

Izvor: spzh.eu/ru – orthodoxhr.wordpress.com