Prispodoba o nemilosrdnom dužniku (Mt 18, 23-35)

Prispodoba o nemilosrdnom dužniku uči nas jednu od najvažnijih kršćankih lekcija – o praštanju.

“Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata.  Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.”

 “A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ 29 Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.”

“Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”

Evanđelje po Mateju 18, 23-35

Prispodoba o nemilosrdnom dužniku

Tema praštanja naglašena je u evanđeljima, u kojima nas Krist uči svojim primjerom i poukama zašto je važno da opraštamo jedni drugima. Krist zna da je paloj ljudskoj naravi teško praštati i zato nas suočava s istinom da smo svi mi dužnici Bogu i da nam je potrebno Njegovo praštanje. To priznajemo svaki put kada molimo Molitvu Gospodnju. Izgovarajući riječi: “Oprosti nam duge naše”, izgovaramo puno više od molitve. Te su riječi i naša ispovijed u kojoj priznajemo da smo grešnici, odnosno da su naši grijesi koje činimo protiv Boga naši dugovi. Oni su ozbiljna prepreka između nas i Boga. Svojim grijesima Njega vrijeđamo. A uvreda prema Bogu zahtijeva kaznu i odštetu. Zato, jer smo dužnici Bogu, dug trebamo i nadoknaditi.

Nažalost, sami se ne možemo osloboditi tereta duga prema Bogu koji svakodnevno gomilamo. Ali nas Bog ne ostavlja bez utjehe. Blagoslovljena je istina da Bog prašta naše grijehe. Zapravo, On je uzeo sve naše dugove na sebe kad je umirao na križu.

Kao što Bog nama po Kristu prašta, tako i mi trebamo oprostiti drugima. Ako oprostimo, kaže Krist, bit će oprošteno i nama. Ako ne oprostimo, neće biti ni nama oprošteno (Vidi Mt 6,14-15). A bez Božjeg praštanja ne možemo dospjeti u Kraljevstvo Božje. Zato je pitanje našeg praštanja bližnjima zapravo i pitanje našega vječnoga života.

Kristovu učeniku, apostolu Petru, bilo je jasno da treba oprostiti drugima, ali, kao i mnoge od nas, i njega je zanimalo postoji li u opraštanju granica. Dokle praštati, odnosno koliko puta praštati? I zato apostol Petar pita Krista:

Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« (Mt 18,21-22).

Naime, farizeji i drugi pobožni Židovi držali su se pravila da se više od tri puta ne oprašta, držeći se riječi Gospodnjih koje se ponavljaju u prvom i drugom poglavlju knjige proroka Amosa: “Za tri zla i za četiri što mi učini… neću mu oprostiti.” Apostol Petar želi pokazati Kristu kako je on spreman oprostiti puno više od tri puta. Sedam je i broj savršenstva, pa bi praštanje do sedam puta zapravo bilo savršeno. Ali Krist odgovara: ne do sedam, nego sedamdeset puta sedam, što je u ono vrijeme bila fraza koja je označavala beskonačnost.

U nastavku svoga odgovora Krist je ispričao priču o milosrdnom kralju i nemilosrdnom sluzi kako bi pojasnio koliko je veliko praštanje koje nam Bog daje i koliko puta smo nepravedni prema onima koji su nam mnogo manje dužni nego mi Bogu.

Jedan je sluga svome kralju dugovao 10. 000 talenata. Talenat je bio najveća mjerna jedinica, a 10. 000 najveći grčki broj. Poznato je da je u Kristovo vrijeme godišnji proračun Palestine od uplaćenog poreza iznosio 600 talenata. A denar je bio prosječna dnevna zarada. Ne znamo na koji se način sluga zadužio. Pretpostavimo da je od kralja dobio posudbu. Kralj je zasigurno imao golemo povjerenje u toga slugu ako mu je posudio toliki iznos. Kad je došlo vrijeme da se dug vrati, sluga se našao u teškoj situaciji. Jednostavno, nije imao toliko novca. Kralj je naredio, u skladu s tadašnjim zakonskim propisima, da se proda sve što taj sluga posjeduje, čak i njegova žena i djeca, kako bi se dug podmirio. Ali sluga očajno moli za milost: „Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.” Iako je u strahu optimistično izjavio da će u neko dogledno vrijeme vratiti dug, kralju je bilo jasno da je obećanje sluge nerealno. I pravedni kralj pokazuje prema sluzi milost: “Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.”

Nakon što mu je dug oprošten, taj je sluga naišao na jednog svoga druga koji mu je bio dužnik. Dugovao mu je 100 denara. Jedan talenat vrijedio je 6000 denara. Dakle, dug njegova druga bio je 600. 000 puta manji od njegova duga kralju, koji mu je, nakon očajne molbe, taj dug oprostio. Ali i pored toga, nemilosrdni sluga traži od druga da mu vrati dug, no ovaj je molio da ga pričeka. Evanđelist nam kaže da je taj sluga prema svome dužniku upotrijebio i fizičku silu: “…uhvati ga i stade ga daviti.” Kraljev sluga nije htio izići u susret svome drugu, nego je iskoristio zakonsku mogućnost da ga “baci u tamnicu” dok ne vrati dug. Time mu je zapravo dodatno otežao vraćanje duga, jer dok je bio u tamnici, nije mogao raditi, a time ni zaraditi potrebna sredstva kako bi mu dug vratio.

Dakle, ovdje vidimo odnos kralja i sluge te odnos dvojice drugova. Odnos kralja i sluge formalan je, hijerarhijski. Ipak, kralj pokazuje milosrđe prema sluzi. Odnos dvojice drugova, dvojice prijatelja, trebao bi biti prisniji, neformalan, s puno više međusobnog razumijevanja nego odnos kralja i sluge. Međutim, sluga svoga druga fizički napada i ne pokazuje razumijevanje i milosrđe prema njemu. Zato nam Božja riječ kaže da onaj tko tvrdi da voli Boga kojega ne vidi, a ne voli bližnjega kojega vidi, ne govori istinu, zapravo laže (1 Iv 4,20).

Prijatelji toga dužnika, ožalošćeni ponašanjem kraljeva sluge prema njemu, dojavili su kralju što se dogodilo. Kralj je pozvao svoga slugu i, ljut zbog onoga što je učinio svome drugu, rekao mu: “Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” Zbog toga ga je predao mučiteljima dok ne vrati sve što mu je dugovao.

Kralj je slika Boga. Sluga je slika nas koji smo dužnici Bogu, a drug sluge je slika naših bližnjih. Dug sluge i dug njegova druga slika su naših uvreda prema Bogu i uvreda naših bližnjih prema nama. Ne radi se, naravno, o materijalnim dugovima, da netko ne bi pomislio kako se kršćani trebaju iskorištavati na način da su dužni uvijek posuđivati drugima i opraštati takve dugove. Svakako da, kao kršćani, u skladu s našim mogućnostima trebamo pomagati ljudima u potrebama. Ali to ne znači da trebamo biti naivni i dopustiti da nas se u tome smislu iskorištava. Iz pitanja apostola Petra jasno je da je riječ o grijesima bližnjih prema nama.

Uvrede koje doživljavamo od bližnjih, neusporedive su s uvredama koje mi svojim grijesima činimo protiv Boga. Pravedni Bog zna da mi dug Bogu ne možemo platiti. Krist je zato došao na ovu zemlju kako bi na križ ponio grijehe svijeta. Pravda je zadovoljena na način da je Krist preuzeo našu krivicu. Radi Krista, radi Njegove žrtve, radi Njegove milosti, nama je oprošteno. Oproštenje nam je potrebno svakodnevno jer svakodnevno nastavljamo vrijeđati Boga svojim grijesima. Međutim, svaki put kada dolazimo Njemu u pokajanju, kada ga molimo da nam se griješnima smiluje, kada ispovijedamo svoje grijehe, Bog nam milostivo oprašta.

Međutim, kada trebamo oprostiti svojim bližnjima, često zaboravljamo koliko smo oproštenje od Boga primili. I ne samo od Boga. Mnogo su nam puta bližnji oprostili naše namjerne i nenamjerne grijehe prema njima.

Kralj nemilosrdnom, odnosno nezahvalnom sluzi govori: “Zli slugo”. I to se odnosi na sve nas kada nismo spremni oprostiti drugima. Sluga je bio zao jer je tražio zadovoljenje pravde od drugoga, ali kada je on bio u pitanju, tada je tražio milost. Mi se često postavljamo tako u našem odnosu prema Bogu i prema bližnjima. Od Boga tražimo milost, a od bližnjih da dobiju ono što zaslužuju, zaboravljajući da Bog ne prestaje biti pravedan nakon što na nama očituje svoju milost. Bog nas voli i traži od nas da i mi volimo naše bližnje. A ljubav prema bližnjima pokazujemo time što smo spremni oprostiti. Apostol Pavao kaže: “Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.” (Rim 13,8).

Neka Bog u nama izgrađuje kristoliki lik ljubavi i praštanja bližnjima. Amen.

Vidi i ovo: Koliko puta oprostiti?

BONUS VIDEO