Što znači da je Bog suveren?

Ponekad se kršćani zbune kada je riječ o predodređenju i slobodnoj volji, kao da su te dvije stvari suprotnosti.

Moramo razumjeti da slobodna volja nije isključivo poganski pojam, iako je pogansko shvaćanje vrlo rašireno. Kršćani također vjeruju u slobodnu volju, ali slobodna volja u koju mi vjerujemo nije humanistička ili poganska njezina inačica.

Jedna sekularna ideja koja je prodrla u Crkvu jest humanističko učenje o ljudskoj slobodi, koje tvrdi da naša volja, čak i u našem palom stanju, ostaje neutralna i jednako sposobna prikloniti se dobru ili zlu. Takvo razmišljanje zanemaruje biblijsku objavu da, iako posjedujemo moć izbora, naši su izbori u ropstvu grijeha. Samo nas snaga Boga Duha Svetoga može izbaviti iz tog ropstva, iz te duhovne smrti i paralize.

Svoje shvaćanje ljudske volje ne smijemo graditi na sekularnoj kulturi, nego na Riječi Božjoj. No, nismo samo u tome manjkavi, nego je poganski svijet u naše mišljenje unio i ideju da ovaj svijet funkcionira prema unutarnjim, neovisnim zakonima prirode i fizike.

Bog kao izvor i uzdržavatelj svega

Ideja je da svemir djeluje iz trenutka u trenutak vlastitom snagom, bez transcendentne suverene Božje moći koja ga omogućuje i određuje. Ja ne mogu podignuti svoju ruku, primjerice, osim po Božjoj moći. Svaka snaga koju posjedujem u desnoj ruci da izrazim svoju volju u najboljem je slučaju sekundarna u svom uzročnom djelovanju, ali sve što činim u ovom svijetu činim pod i zbog transcendentne suverene moći Božjoj.

Neki tvrde da je Bog suveren, ali da je Njegova suverenost ograničena ljudskom slobodom. No, ako bi to bila istina, tko bi onda bio suveren? Stvoritelj nam je dao određenu mjeru slobode, ali naša je sloboda uvijek i svugdje ograničena Božjom slobodom. Bog je suveren, a ne mi sami, i Njegova suverenost proteže se na sve stvari – ne samo na stvaranje svijeta, nego i na njegovo održavanje i upravljanje. Zakoni prirode koje opisujemo samo su redoviti načini na koje Bog u svojoj suverenosti upravlja prirodom.

Ako postoji makar jedna „pobunjenička čestica“ u svemiru koja je izvan Božje suverene vlasti, onda nemamo razloga vjerovati nijednom budućem obećanju koje je Bog dao, jer upravo ta čestica može biti ono što će uništiti Njegove planove. Ali hvala Bogu, nema takvih čestica izvan dosega Božje suverene vlasti.

Westminstersko vjeroispovijedanje i vječna Božja odredba

Jednom prilikom pozvan sam predavati na teološkom fakultetu o teologiji Westminsterskog vjeroispovijedanja. Kada smo došli do odlomka o vječnim Božjim odredbama, studenti su doveli svoje prijatelje koji nisu bili reformirani. Pred njima sam, bez ikakvog komentara, pročitao prvi paragraf:

„Bog je od vječnosti, slobodno i nepromjenjivo, odredio sve što se događa“ (WCF 3.1).

Zatim sam pitao: „Koliko vas vjeruje u to? Koliko vas vjeruje da je Bog nepromjenjivo i vječno odredio baš sve što se događa?“

Bio sam u reformiranom teološkom učilištu, pa nije bilo čudno da je 175 studenata diglo ruke. Ali 75 ih nije. Zatim sam pitao: „Koliko vas bi se opisalo kao ateiste?“ Nitko nije digao ruku. Rekao sam: „Ne razumijem jedno: niste potvrdili da Bog određuje sve što se događa, a ipak tvrdite da niste ateisti. Ali ako Bog ne određuje sve, onda On nije suveren. A ako nije suveren, onda Bog nije Bog.“

Westminstersko vjeroispovijedanje jasno dodaje: sekundarni uzroci nisu isključeni, niti se nasilje čini ljudskoj volji. Bog nije autor niti izvršitelj grijeha. Još je sveti Augustin stoljećima ranije tvrdio da kršćani, vjerujući u suverenog Boga, moraju u određenom smislu priznati da Bog određuje sve što se zbiva.

Dopuštajuća volja i Božja mudrost

Neki rado spominju pojam Božje „dopuštajuće volje“. Taj je pojam stvoren da bi se Boga „opravdalo“ za ono što ne želimo povezati s Njim. No Bog zna što će se dogoditi prije nego se dogodi. Zna što ću reći prije nego to izgovorim. Zna što ću učiniti prije nego to učinim. Ima li Bog moć da me zaustavi? Ima li pravo da me zaustavi ako to želi? Ako mi dopusti da počinim grijeh, On je odlučio dopustiti mi ga.

Ako je odlučio dopustiti, smatrao je mudrim da se to dogodi, jer On sve čini dobro – uključujući i ostvarivanje svoje suverenosti.

Tako u Postanku čitamo o Josipovoj braći koja su počinila grijeh, izdaju i podlost, poslali ga u tamnicu i udaljili od obitelji. Kasnije im Josip reče:

„iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro“ (Post 50,20).

Biblija jasno kaže da nikada ne smijemo zlo zvati dobrim niti dobro zlim (Iz 5,20). Zlo ostaje zlo i zaslužuje Božji sud. Ali dobro je da postoji zlo, ili ga uopće ne bi bilo – jer sve je pod Božjom suverenošću, pa i naša zloća, koju On koristi za svoje pravedne svrhe.

Suverenost u nevoljama i katastrofama

Kada se dogode potresi, uragani ili tsunamiji, ljudi kažu: „To su slučajne prirodne nesreće.“ No čak i osiguravajuće kuće dovoljno su mudre da ih zovu „Božjim djelima“. Još teže nam je prihvatiti da se Božja suverenost proteže i na zla djela palih ljudi.

Nakon napada 11. rujna 2001., neki su kršćanski vođe rekli da je to bio Božji sud nad moralnim propadanjem kulture. Mediji su ih odmah napali i tražili povlačenje tih riječi. Javnosti je bila nezamisliva ideja da Bog može imati udjela u takvoj nesreći. A ipak, prorok Izaija prenosi Božje riječi:

»Ja sam Jahve i nema drugoga;  ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. Ja stvaram sreću i dovodim nesreću, ja, Jahve, činim sve to.“ (Iz 45,5–7).

Iz 11. rujna proizašle su dvije stvari. Prvo, ljudi su odjednom postali svjesni stvarnosti zla. Relativizam je zaustavljen jer se pojavio događaj koji nitko nije mogao smatrati moralno neutralnim – svi su ga morali nazvati neizrecivo zlim. Drugo, pojavilo se novo zanimanje za Božji blagoslov nad narodom. Posvuda su se mogle vidjeti parole „Bog blagoslovio Ameriku“.

No, isti ti ljudi koji su molili Boga za blagoslov smatrali su nezamislivim da bi Bog mogao i suditi Americi. Ako molimo Boga da blagoslovi narod, moramo priznati i mogućnost da On to neće učiniti – da može povući blagoslov, pa čak i donijeti kaznu i gnjev.

Naše je shvaćanje Boga nažalost degradiralo u sliku „nebeskog nosača prtljage“ ili „nebeskog Djeda Mraza“ koji postoji da služi našim potrebama i daje nam ugodne stvari – ali kojemu nećemo priznati suverenost koja se proteže nad svim.

Četiri područja Božje suverenosti

Uobičajeno kažem da je Bog suveren na četiri načina:

nad prirodom,

nad poviješću i ljudskim stvarima,

u svom pravu da nameće obveze stvorenjima – da im kaže „Ne smiješ ovo činiti“ i „Ovo moraš činiti“.

Vjerujemo li da On ima to pravo? Svaki put kad sagriješimo, izazivamo Njegovo suvereno pravo da nam zapovijeda. Neki kršćani vjeruju da je Bog suveren nad prirodom, poviješću i moralom, ali ne i nad svojom milošću. Oni nijekaju da ima vječno pravo davati milosrđe kome hoće.

Doksologija Božjoj suverenosti

Završit ću riječima Rimljanima 11,36:

„Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.“

Od Njega: On je izvor i autor svega što je dobro, istinito, lijepo i stvarno.
Po Njemu: sve nastaje Njegovom suverenom snagom i djelovanjem. Ne samo da sve dolazi od Njega, nego i po Njegovoj moći.
Za Njega: svrha svega nije ni ti ni ja, nego On sam. Sve je od Njega, po Njemu i za Njega – ili, možemo reći, radi Njega.

I sve završava doksologijom: „Njemu slava u vijeke.“

Soli Deo gloria – samo Bogu slava.

Izvor: christianpost.com

Više članaka od ovog autora vidi ovdje.