John Bunyan – život svjedoka vjere
John Bunyan rođen je 1628. godine u Elstowu, pokraj Bedforda, kao sin Thomasa Bunyana i Margaret Bentley. Slijedeći očev zanat, postao je kotlar, ali je u mladosti živio daleko od Boga, sam kasnije priznajući da je „imao malo ravnih sebi u psovkama, proklinjanju, laganju i huljenju svetog imena Božjega“.
Kao mladić pridružio se Cromwellovoj vojsci, tzv. Novom modelu, i nastavio buntovan život. Na opsadi Leicestera izbjegao je smrt – njegovo mjesto stražara preuzeo je drugi vojnik, koji je istoga dana pogođen u glavu i poginuo.
Nakon tri godine služenja vojsci Bunyan se 1648. oženio pobožnom ženom (ime joj nije sačuvano), koja mu je donijela u brak dvije knjige: Put običnog čovjeka u nebo Arthura Denta i Praksa pobožnosti Lewisa Baylyja. Te su mu knjige duboko prodrle u srce, uvjerile u njegov grijeh i potaknule da pokuša promijeniti život. Presudan trenutak došao je kada je slušao razgovor skupine žena iz Bedorda o „novom rođenju i Kristu“ – njihova ga je radost duboko dirnula.
Te su ga žene 1651. upoznale sa svojim pastorom Johnom Giffordom, koji ga je vodio k pokajanju i vjeri. Te iste godine Bunyan je s obitelji preselio u Bedford. Imao je četvero djece, a najstarija, Mary, bila je slijepa od rođenja. Godine 1653. kršten je u rijeci Ouse te postavljen za đakona u Giffordovoj crkvi. Njegovo svjedočanstvo već je tada dovelo mnoge do obraćenja.
Od 1655. počeo je sam propovijedati, a stotine ljudi dolazilo je slušati njegovu riječ. Čuveni teolog John Owen jednom je rekao da bi rado dao svoje znanje samo da posjeduje Bunyanovu moć diranja ljudskih srca.
U godinama koje su uslijedile Bunyan je počeo objavljivati knjige i postao cijenjeni puritanski pisac. No u to je vrijeme izgubio svoju prvu ženu. Ponovno se oženio 1659. godine, s pobožnom mladom ženom Elizabeth, koja je kasnije hrabro zagovarala svoga muža tijekom njegovih zatočenja. Naime, 1660. Bunyan je uhićen jer je propovijedao bez kraljevskog dopuštenja i proveo je idućih 12 i pol godina u zatvoru u Bedfordu.
Iako je to bilo vrijeme trpljenja, zatvor je postao njegova „pustinjska škola“. Ondje je, uz Bibliju i Knjigu mučenika Johna Foxea, napisao mnoga djela, među njima Kršćansko ponašanje, Sveti grad i Obrana nauka o opravdanju. Posebno se izdvaja Obilna milost najvećem grješniku, u kojoj opisuje svoj život sve do zatvora.
Oslobođen je 1672. godine i iste godine imenovan pastorom u Bedfordu. Njegova služba bila je plodna, ali je 1675. ponovno zatvoren jer je javno propovijedao bez dozvole. U tom je zatočeništvu započeo svoje najpoznatije djelo – Put kršćanina (The Pilgrim’s Progress), koje je u prvih deset godina doživjelo više od 100.000 primjeraka.
Put kršćanina (The Pilgrim’s Progress)
Veliko Bunyanovo alegorijsko djelo objavio je Nathaniel Ponder 1678. godine. Budući da u simboličnom obliku ponovno prikazuje priču o Bunyanovu vlastitom obraćenju, prvi dio knjige nosi snažnu napetost pitanja života ili smrti u Kršćaninovu hodočašću prema Nebeskom Gradu. Taj osjećaj hitnosti uspostavljen je već u prvoj sceni, kada Kršćanin u Gradu Propasti čita svoju knjigu (Bibliju) i izriče svoj bolni krik: „Što da učinim?“ On se održava i kasnije, kroz borbe na putu s divovima i čudovištima kao što su Apolion i Div Očaj, koji utjelovljuju duhovne strahote. Glasovi i demoni iz Doline sjene smrti izravni su prijepis Bunyanovih vlastitih opsesivnih i neurotičnih strahova tijekom njegova obraćenja. Takvi prizori uzbudljive radnje izmjenjuju se s mirnijim dijelovima u kojima se vode razgovori između hodočasnika i onih koje susreću na putu – jedni pobožni, a drugi donose stanovito olakšanje kada se razotkrivaju licemjeri poput Brbljavca i Neznalice. Zaustavljanja na mjestima okrepe, poput Divnih gora ili livade uz Rijeku života, prizivaju nebesku duhovnu ljepotu.
Pripovijedanje u Put kršćanina može se doimati epizodičnim, no kalvinistička teologija daje mu čvrst temeljni nacrt. Samo Krist, uska vrata, uvodi Kršćanina na pravi put, a prije nego što do njih stigne, mora mu biti pokazana njegova zabluda u tome što se dao impresionirati ohološću i snobizmom Svjetovnoga Mudraca, koji utjelovljuje puku vanjsku prilagodbu moralnim i društvenim pravilima. Vrlo rano na svome putu Kršćanin gubi svoj teret grijeha pod Križem; tako sada zna da je primio Kristov besplatni oprost i da je ubrojen među izabrane. Moglo bi se činiti da su sve krize hodočašća već prošle, no to uvođenje u milost nije kraj drame nego njezin početak. Kršćanin i drugovi koji mu se pridružuju – Vjerni i Nadežni – utvrđeni su na putu spasenja, tako da pažnju čitatelja privlače užasi kušnji kroz koje moraju proći. Čitatelj promatra Kršćaninovo bolno nastojanje njegovim vlastitim očima i dijeli njegovu nesigurnost glede ishoda.
Iako je savjesno simbolična od početka do kraja, pripovijest Puta kršćanina ne gubi prizvuk običnoga života. U karakterizacijama i humorističnim ulomcima rasutim kroz knjigu, Bunyanov dar za realističko promatranje sprječava da alegorija obraćenja postane previše introvertirana i opsjednuta sobom. Bunyan pokazuje oštro oko za ponašanje i podrugljiv smisao za humor u svojim prikazima odmetnika poput Neznalice i Brbljavca; te moralne tipove obdaruje živahnošću pojedinaca vještim isticanjem tek nekoliko dominantnih značajki i gesta. A naposljetku, sam Kršćanin jest prijepis iz života: Bunyan, liječnik duša s pronicljivim okom za otpale i klonule, vjerno je promatrao vlastiti duhovni rast.
Put kršćanina odmah je steklo veliku popularnost među svim društvenim slojevima nakon objavljivanja, premda je možda posljednji veliki izraz narodne tradicije običnoga puka prije nego što su se počeli osjećati razjedinjujući učinci modernoga prosvijećenog obrazovanja. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku izašlo je 1937. godine u prijevodu baptističkog propovjednika Vinka Vaceka.
Skraćenu verziju knjige Put kršćanina možete pročitati ovdje.
Nakon oslobođenja 1677. posvetio je posljednje desetljeće života službi i pisanju. Objavio je djela poput Dođi i dobrodošao Kristu Isusu (1678), Život i smrt gospodina Zloće (1680), Sveti rat (1682), kao i drugi dio Puta kršćanina (1685). U posljednje tri godine života napisao je još deset knjiga, uključujući Spašeni jeruzalemski grešnik i Prihvatljivu žrtvu.
U kolovozu 1688., vraćajući se iz Readinga u London nakon što je uspješno izmirio oca i sina, Bunyan se prehladio i razvio groznicu. Umro je 31. kolovoza u kući svoga prijatelja Johna Strudwicka u londonskom Holbornu.
John Bunyan ostao je zapamćen ne samo kao puritanski propovjednik i pisac, nego i kao svjedok Božje milosti. Njegova djela, a osobito Put kršćanina, prevedena su na gotovo sve jezike svijeta i stoljećima vode čitatelje na putu vjere. Njegov život svjedoči da Krist može preobraziti i najtvrđe srce te da snaga Evanđelja nadilazi sve granice ljudske slabosti.
Izvor:
