Riječ Božja kao temelj nade – Poruka druge nedjelje adventa

Riječ Božja druge nedjelje adventa, odnosno došašća nad podsjeća da je Riječ Božja temelj nade kršćana.

Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu. I još veli:
Kličite, puci, s njegovim narodom.  I još: Hvalite, svi puci, Gospodina, slavili ga svi narodi!  Izaija opet veli:
Pojavit će se Jišajev izdanak, dignut da vlada narodima, u njemu je nada narodima. A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga. Rim 15,4-9

Riječ Božja kao temelj nade

Da bismo razumjeli tekst koji je pred nama, moramo ga staviti u kontekst redaka koji prethode ovom čitanju (Rim 15, 1–3). Naime, u tom dijelu apostol Pavao, po Duhu Svetom, poziva da jaki podnose slabosti slabih, da ne ugađaju sebi, nego bližnjima — „na dobro i na izgrađivanje“ — pozivajući se pritom na primjer Kristov. U širem kontekstu, ovi su redci zapravo nastavak i zaključak 14. poglavlja Poslanice Rimljanima.

U njima se govori o kršćanskoj slobodi i kršćanskoj ljubavi. Čovjek želi biti slobodno biće, želi donositi odluke u vlastitom interesu — što je danas izraženije nego ikada prije. Ta „samoživost“, na koju nas upozorava apostol Pavao u 2 Tim 3,2, po njegovim je riječima znak posljednjih vremena.

Da, kršćani jesu slobodni, i kada im je savjest čista te kada ono što čine proizlazi iz Božje volje, mogu donositi odluke koje su i duhovno i materijalno korisne za njih. No, u isto vrijeme apostol Pavao nas poziva da ne zanemarimo interese drugih. Ljubav prema bližnjemu nije samo emotivan osjećaj, niti tek obveza, nego mora biti praktično djelatna prema drugima.

To, naravno, ne znači da trebamo zanemariti vlastite interese — ponavljam, kada su oni vođeni ispravnim motivima i čistom savješću, dakle kada proizlaze iz Božje volje. Ali svaka sebičnost koja bi zanemarila, ili ne daj Bože, ugrozila bližnjega, nije kršćanski pristup slobodi, koja mora biti prožeta ljubavlju prema drugima.

Kao i u svemu, i u ovome pred nama kršćanima je uzor Krist. On je na prvo mjesto stavio poslušnost volji Očevoj. Dakle, za sve što činimo, polazište nam mora biti Božja volja. Kada je ona temelj naših odluka i djelovanja, tada će naš život doista biti blagoslovljen, a naši odnosi prema bližnjima i s bližnjima odražavat će onu ljubav koju Bog želi vidjeti među nama.

I sada dolazimo do redaka današnjeg čitanja. Oni su pohvala Božjoj riječi. Za čitatelje Pavlovih poslanica „Božja riječ“ značila je Stari zavjet. Pavlovi čitatelji tada još nisu imali niti evanđelja, jer su ona zapisana tek nakon njegovih poslanica.

Zato sve one koji danas podcjenjuju važnost Staroga zavjeta, ili čak tvrde da on više nije bitan za Crkvu, te da je sada samo Novi zavjet važan za kršćane, treba podsjetiti na činjenicu da je u prvoj Crkvi — na bogoslužjima koja su predvodili Pavao, Petar i ostali apostoli, kao i njihovi nasljednici — čitano upravo Pismo Staroga zavjeta, pjevani su psalmi i usmeno se prenosilo evanđelje koje će tek kasnije biti zapisano.

Za Pavla, koji je kao teolog svoga vremena bio izvanredan poznavatelj Staroga zavjeta, Sveto pismo (dakle, knjige Staroga zavjeta) bilo je zapisano „za našu pouku“. A što je ta pouka Staroga zavjeta?

Vjernost Božja

Bog nikada nije odustao od čovjeka. Čak i kada ga čovjek odbacuje, kada mu je neposlušan, kada od njega odlazi, kada ga proklinje ili pokazuje nevjeru, Bog ipak traži čovjeka. On mu se nudi, poziva ga da se vrati, pokazuje mu svoju ljubav, milost, brigu i vodstvo, te mu daje svoja obećanja.

Kada čovjek hodi u poslušnosti Božjoj volji i vjeruje Božjoj riječi, tada se može osloniti na Božja obećanja — koja za njega postaju stvarnost. Kada promatramo kako je Bog djelovao među narodom Božjim u Starom zavjetu i u životima pojedinaca koji se u njemu ističu, iz tih događaja i stvarnosti Božjeg djelovanja izvlačimo pouku i za vlastiti život.

Bog koji je djelovao u životima starozavjetnih Božjih junaka jest i naš Bog. Isti Duh Sveti koji je bio u Danielu, Davidu, Jeremiji, Izaiji i drugima — djeluje i u nama. Bog je vjeran svojim obećanjima; Bog je vjeran svojoj Riječi, i ona neće ostati prazna ni u našem životu.

Nada

Apostol Pavao nas nadalje poziva da „uz strpljivost i utjehu Pisama imamo nadu“. Vjerovanje Božjim obećanjima od nas traži strpljivost, odnosno postojanost. Ponekad nećemo odmah vidjeti rezultate svojih molitava, niti plodove svojega pouzdanja u Božja obećanja. Zato nas Božja riječ poziva da ne odustajemo — ni od vjere, ni od molitve.

Nestrpljivost nas često vodi na pogrešan put, osobito u današnje vrijeme kada čovjek želi sve — i to odmah. No, mudri Salomon kaže: „Tko brzo hoda, spotiče se“ (Izr 19,1). Moram priznati da i sam ponekad želim odmah vidjeti rezultate, da sam po naravi nestrpljiv, i da se moja molitva često može poistovjetiti s onom svetog Augustina: „Bože, daj mi strpljenja — samo požuri!“

Ali, ne ide uvijek onako kako bismo mi htjeli. Zato je važno biti postojan, imati strpljenja i vjerovati Bogu da će u pravo vrijeme — jer Bog nikada ne kasni — ispuniti svoja obećanja i u našem životu.

Naša nada nije bez temelja. Ona je, kako smo već naglasili, potvrđena u Pismima — u Božjem djelovanju i u ispunjenju Njegovih obećanja. To je utjeha Pisma za naše ohrabrenje. Možemo se osloniti na Riječ Božju. Posebno se ta istina očitovala u dolasku Mesije: Bog je obećao i, u pravo vrijeme, poslao Spasitelja. Narod Božji je stoljećima morao biti strpljiv, vjerovati i nadati se — i ta nada nije bila iznevjerena.

Tako i mi u svome životu trebamo biti strpljivi i imati nadu da će Bog djelovati i u našim životima, onako kako je nebrojeno puta djelovao u prošlosti. Imamo li iskustva u kojima smo jasno vidjeli da je Bog bio vjeran svojim obećanjima? A koliko smo se puta, zbog nestrpljivosti — zbog „brzog hoda“ — spotaknuli, krenuli svojim putem i udaljili se od Božje volje?

Zajedništvo

U daljnjem tekstu apostol Pavao nas vraća na početak ovoga poglavlja — na međusobni odnos kršćana. Božja obećanja i utjeha Pisma nisu dani samo nama kao pojedincima, nego svima nama zajedno, kao zajednici Božjeg naroda.

Kršćani nisu pozvani na „samoživost“, nego na zajedništvo u kojem se trebaju međusobno izgrađivati upravo u nadi i postojanosti. Na to nas podsjeća i pisac Poslanice Hebrejima (10,23–25), koji nas poziva da se čvrsto držimo ispovijedanja nade — jer je Bog vjeran svojim obećanjima — te da se potičemo na ljubav i dobra djela. Dakle, jedni druge trebamo ohrabrivati, izgrađivati i podsjećati na Božja obećanja.

U tome duhu apostol Pavao nas poziva na složnost u Kristu — dakle, na jedinstvo. Ne može biti jedinstva među kršćanima u širem smislu, ako ga nema u konkretnoj zajednici. A što je zapravo cilj tog jedinstva? Danas, kada se govori o jedinstvu, često se naglašavaju mir, razumijevanje, tolerancija i usklađivanje vjerovanja. No, Pavao nas ovdje podsjeća da složnost i jedinstvo imaju jedan viši cilj: da „jednodušno i jednoglasno“ slavimo Boga.

Bog želi da ga njegov narod slavi. Upravo u slavljenju, u veličanju Boga, Božji narod na najsnažniji i najveličanstveniji način pokazuje svoje jedinstvo.

Žao mi je kada čujem da pojedini kršćani kažu kako se ne mogu moliti ili slaviti Boga zajedno s drugim kršćanima. Naglašavam — Boga. Jer s pravom možemo reći da s drugima ne možemo i ne trebamo slaviti nikoga osim Boga.

A kada kršćani ne žele zajedno slaviti Boga, time zapravo čine veliku uslugu Sotoni. On je najmoćniji upravo onda kada je kršćansko jedinstvo — odnosno zajedništvo — slabo ili nikakvo. No, kada se kršćani ujedine u molitvi, tada je đavao poražen.

Naviještaj evanđelja drugima i prihvaćanje drugih

Starozavjetni narod Božji imao je poslanje navijestiti drugim narodima pravoga Boga. Riječ Božja Staroga zavjeta na više mjesta proročki govori o poganima koje će Bog pozvati u svoj narod. Apostol Pavao u ovom odlomku citira Psalam 18,50, Psalam 117,1 i Izaiju 11,10. Upućuje svoje sunarodnjake Židove da prihvate i prigrle pogane koji su prihvatili Krista — jer ih i sam Bog prihvaća. Tko, dakle, ima pravo odbaciti one koje Bog prihvaća?

To je, dakako, poruka i današnjoj Crkvi, koja je kroz povijest, nažalost, nerijetko znala pokazivati isključivost prema određenim narodima, rasama ili skupinama ljudi. Žalosno je kada i danas pripadnici neke Crkve njeguju etnofiliju — ljubav isključivo prema vlastitom narodu — odbacujući druge. Ljubav prema svome narodu i domovini može biti opravdana samo onda kada nas potiče da evanđelje naviještamo drugima i da prihvaćamo pripadnike drugih naroda kao one koje i Bog prihvaća.

To je, ujedno, i poruka došašća i Božića: Bog dolazi svakome čovjeku i poziva ga u svoju obitelj. Mi, koji smo njegova djeca, ne možemo odbaciti kao braću i sestre one koje naš nebeski Otac prihvaća.

Zaključak

Apostol Pavao zaključuje ovaj ulomak riječima blagoslova:
„A Bog nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u vjeri, da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rim 15,13).

Bog je, dakle, izvor naše nade, a radost i mir su znakovi i blagoslovi njegova prebivanja među nama. Kada vjerujemo Bogu, tada radost i mir — kao plodovi Duha Svetoga — izobiluju u našem životu.

Neka nas poruka druge nedjelje došašća ohrabri na odgovoran i istinski kršćanski odnos prema našoj braći i sestrama. Odbacimo svaku sebičnost i usmjerenost samo na sebe, te mislimo i na druge. Vjerujmo Bogu i njegovim obećanjima — jer nas ona nikada neće iznevjeriti.

Naviještajmo Božju riječ svakome čovjeku i prihvatimo sve one koje Gospodin poziva u zajedništvo svoga naroda.

Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Naslovna foto: Pixabay