Sveti Ambrozije, biskup milanski i učitelj vjere (†397.)
Sveti Ambrozije, biskup milanski i učitelj vjere, rođen je oko 340. godine poslije Krista u Trieru, u današnjoj Njemačkoj, tada dijelu Rimskoga Carstva. Potjecao je iz plemenite kršćanske obitelji; njegov je otac bio pretorijanski prefekt Galije. Prema predaji, dok je Ambrozije bio dijete, roj pčela sletio mu je na lice i ostavio kap meda, što je njegov otac protumačio kao znak buduće rječitosti svoga sina.
Slijedeći očev primjer, Ambrozije je odabrao put prava i politike. Obrazovao se u Rimu, gdje je studirao pravo, književnost i retoriku. Do 370. godine postao je carski upravitelj pokrajine Aemilia-Liguria, sa sjedištem u Milanu. Njegove upravne sposobnosti i pravednost priskrbile su mu veliko poštovanje u narodu.
Godine 374., nakon smrti biskupa Auxencija, koji je bio arijanac, upražnjeno je milansko biskupsko mjesto. Kao carski upravitelj, Ambrozije je otišao u crkvu kako bi spriječio moguće nerede prilikom izbora novoga biskupa. Dok je govorio narodu, dijete iz mnoštva povikalo je: „Ambrozije za biskupa!“ Narod je jednoglasno prihvatio taj uzvik, a unatoč Ambrozijevim protestima i pokušaju da pobjegne, na koncu je bio uvjeren da prihvati taj poziv.
U roku od samo tjedan dana Ambrozije je bio kršten, zaređen i posvećen za biskupa Milana, 7. prosinca 374. godine. Kao biskup, odmah je usvojio asketski način života: svoje je bogatstvo podijelio siromasima i Crkvi. Posvetio se proučavanju teologije, osobito pod vodstvom učenjaka Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti na biskupskoj stolici.
Ambrozije je ubrzo postao poznat po svojoj propovjedničkoj snazi i nepokolebljivom protivljenju arijanizmu – krivovjerju koje je nijekalo punu Kristovu božanstvenost. Svoje znanje grčkoga jezika koristio je kako bi Zapadu približio istočnu teologiju, a pisao je opširno o kršćanskoj doktrini i etici.
Njegov utjecaj protezao se i na političko područje. Najpoznatiji je po tome što se suprotstavio samim carevima, uključujući Teodozija I., kojega je izopćio iz Crkve zbog pokolja u Solunu. Ambrozije je branio neovisnost Crkve od carskih vlasti i time postavio temelje odnosa Crkve i države koji će oblikovati srednji vijek.
Velik je bio i njegov utjecaj na obraćenje svetoga Augustina Hiponskoga, kojega je krstio 387. godine.
Sveti Ambrozije bio je plodan pisac i skladatelj crkvenih himana. Njegova djela uključuju De officiis ministrorum („O dužnostima službenika“), raspravu o kršćanskoj etici za klerike, i Exameron, tumačenje šest dana stvaranja. Njemu se pripisuje uvođenje antifonalnog pjevanja u zapadnu liturgijsku glazbu i skladanje nekoliko himana, među kojima je poznati Veni redemptor gentium („Dođi, Otkupitelju naroda“).
Njegov književni i glazbeni doprinos, zajedno s teološkim uvidima i pastirskom mudrošću, donijeli su mu čast da bude proglašen jednim od četvorice izvornih naučitelja latinske Crkve. Sveti Ambrozije preminuo je na Veliku subotu, 4. travnja 397. godine, i pokopan je u Bazilici sv. Ambrozija u Milanu, gdje se njegovi posmrtni ostaci i danas štuju. Njegov se blagdan slavi 7. prosinca, na godišnjicu njegova biskupskog posvećenja.
Pokora cara Teodozija – priča iz života svetog Ambrozija
Car Teodozije I. odlučno je kročio prema vratima milanske katedrale, njegovi carski plaštevi lepršali su dok je hodao. Narod se razmicao pred njim, saginjući glave u znak poštovanja. No, kad je stigao do ulaza, pred njega je stao jedan čovjek – biskup Ambrozije.
„Stoj, care,“ reče Ambrozije čvrstim glasom. „Čovjek okaljan grijehom, čije su ruke uprljane krvlju nedužnih, ne može ući u ovaj sveti prostor bez iskrena pokajanja.“
Teodozije se trgnuo, lice mu se iskrivilo od zaprepaštenja i gnjeva. Samo nekoliko mjeseci ranije naredio je pokolj tisuća ljudi u Solunu, kao odmazdu za manji ustanak. Sada mu Ambrozije zabranjuje ulazak u crkvu i pristup svetim sakramentima.
„Kako se usuđuješ zaustaviti svoga cara?“ planuo je Teodozije. „Ja sam Božji pomazanik!“
„A ja sam Božji pastir,“ odgovorio je Ambrozije mirno. „Pred Njim smo svi jednaki – grešnici kojima je potrebna milost. Pokaj se za ovaj teški grijeh, care, i tada ćeš moći ući.“
Na trenutak su se njih dvojica nijemo gledali. A onda, na zaprepaštenje svih okupljenih, Teodozije je polako kleknuo. „Istinu govoriš, biskupe,“ šapnuo je. „Teško sam sagriješio. Što da učinim da okajem svoj grijeh?“
Ambrozijevo se strogo lice omekšalo. Pružio je ruku prema klečećem caru. „Dođi,“ rekao je. „Pomolimo se zajedno i razgovarajmo o tome kako možeš pokazati istinsko pokajanje. Božje milosrđe čeka svakoga tko se iskreno kaje.“
Dok je Ambrozije vodio cara Teodozija u crkvu da započne svoju pokoru, okupljeni narod s divljenjem je promatrao pastira koji je imao hrabrosti ukoriti cara – i dovoljno ljubavi da ga vrati u Božju milost.
Izvor: classic.dailyoffice2019.com
Zborna molitva (kolekta)
Bože, koji si svome sluzi Ambroziju dao milost da rječito naviješta tvoju pravednost u velikom zboru i neustrašivo podnosi sramotu poradi časti tvoga imena: milostivo udijeli svim biskupima i pastirima istu izvrsnost u propovijedanju i vjernost u služenju tvoje Riječi, da tvoj narod zajedno s njima postane sudionikom slave koja će se očitovati; po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, sada i u vijeke vjekova. Amen.
