William Laud, nadbiskup Canterburyja, mučenik, 1645.
William Laud, rođen 7. listopada 1573. u Readingu, u grofoviji Berkshire, bio je istaknuta i snažna ličnost Engleske crkve tijekom burne vladavine kralja Karla I. Odrastao u skromnoj obitelji, Laud je zahvaljujući svojoj iznimnoj intelektualnoj sposobnosti i nepokolebljivoj vjeri uznapredovao do najviših položaja unutar Anglikanske crkve. Školovao se na koledžu St. John’s u Oxfordu, gdje se istaknuo kao učenjak izvanrednih sposobnosti. Laudov uspon kroz crkvenu hijerarhiju bio je brz i obilježen njegovom dubokom odanošću anglikanskoj tradiciji. Za đakona i svećenika zaređen je 1601. godine, a njegovi su talenti ubrzo privukli pozornost utjecajnih osoba. Godine 1611. postao je predsjednik koledža St. John’s u Oxfordu, što mu je omogućilo da oblikuje umove budućih klerika. Njegova privrženost nauku i liturgiji Engleske crkve postajala je sve očitija kako je stjecao ugled i utjecaj.
Kako je Laudov utjecaj rastao, tako se produbljivala i njegova vizija Engleske crkve. Gorljivo je vjerovao u važnost biskupske vlasti, ljepotu liturgijskog bogoslužja i središnje mjesto sakramenata. Godine 1633. kralj Karlo I. imenovao ga je nadbiskupom Canterburyja, najvišom crkvenom službom u Engleskoj crkvi. Na tom je položaju Laud nastojao provesti reforme koje bi donijele veću ujednačenost i dublje poštovanje u bogoslužju diljem zemlje.
Laudove reforme bile su dalekosežne i vrlo kontroverzne. Poticao je postavljanje oltara na istočni kraj crkava, uporabu bogatih liturgijskih ruha te obnovu crkvenih zdanja. Naglašavao je važnost klečanja pri pričesti i naklona na spomen imena Isusova. Te su promjene, premda zamišljene kao sredstvo za uzvišenje ljepote i dostojanstva bogoslužja, mnogi puritanci dočekali sa sumnjom, bojeći se povratka rimokatoličkim praksama.
Unatoč snažnom protivljenju, Laud je ostao postojan u svojim uvjerenjima. Smatrao je da su njegove reforme nužne za očuvanje pravog identiteta Engleske crkve kao istodobno katoličke i reformirane. Njegova nepokolebljiva vjernost načelima, čak i usred rastuće neprijateljskosti, svjedočila je o njegovoj dubokoj vjeri i osobnoj hrabrosti.
Političke i vjerske napetosti toga vremena naposljetku su dovele do Laudova pada. Godine 1640., u jeku građanskih nemira, uhićen je i zatočen u Londonskom Toweru. Nakon dugotrajnog suđenja, Dugi parlament proglasio ga je krivim za veleizdaju. Dana 10. siječnja 1645. nadbiskup Laud pogubljen je odsijecanjem glave na Tower Hillu. Smrt je dočekao s iznimnom sabranošću i vjerom. Njegove posljednje riječi na stratištu bile su molitva za Englesku crkvu, kralja i mir u kraljevstvu.
Nasljeđe Williama Lauda složeno je i trajno. Premda su njegove reforme u njegovo vrijeme bile predmet prijepora, mnoge liturgijske i arhitektonske promjene koje je zagovarao danas su cijenjeni i sastavni dijelovi anglikanskog bogoslužja. Njegova privrženost via media – srednjem putu između protestantizma i rimokatolicizma – pomogla je oblikovati osebujni karakter anglikanstva. Danas se u Anglikanskoj zajednici pamti kao mučenik, a njegov se spomendan obilježava 10. siječnja, na dan njegove smrti.
Laudov život i mučeništvo snažno podsjećaju na cijenu uvjerenja i na trajan utjecaj koji jedan pojedinac može imati na Crkvu. Njegova nepokolebljiva vjera, čak i suočen s protivljenjem i smrću, i dalje nadahnjuje anglikance i kršćane svih tradicija. Priča nadbiskupa Williama Lauda priča je o odanosti Kristu, vjernosti Crkvi i spremnosti da se sve žrtvuje za ono što se drži istinitim.
Nadbiskupova propovijed na stratištu: priča iz života Williama Lauda
U hladno jutro siječnja 1645. godine William Laud popeo se na stratište na Tower Hillu. Stariji nadbiskup Canterburyja, nekoć moćna figura u engleskoj Crkvi i državi, sada se suočavao s pogubljenjem kao navodni izdajnik. Ipak, čak i u svojim posljednjim trenucima, njegova nepokolebljiva vjera i britka duhovitost došle su do izražaja. Kad je stupio na uzdignutu platformu, Laud je pogledao mnoštvo okupljeno da svjedoči njegovoj smrti. S blagim, gotovo ironičnim osmijehom započeo je svoju posljednju propovijed:
„Ovo je neugodno mjesto s kojega se propovijeda, ali započet ću ovim tekstom: ‘Svaka duša neka se pokorava višim vlastima.’“
Šapat je prostrujao među okupljenima. Brani li nadbiskup čak i sada monarhiju koja ga nije uspjela spasiti? No Laud je nastavio, tumačeći kako je, iako je uvijek podupirao kraljevsku vlast, njegova konačna odanost pripadala višoj vlasti – samome Bogu.
„Rođen sam i kršten u krilu Engleske crkve, kakva je i danas zakonom ustanovljena“, izjavio je. „U toj sam ispovijesti živio cijeli život i u njoj sada dolazim umrijeti.“
Dok je govorio, njegov je glas postajao snažniji. Odbacio je optužbe protiv sebe, tvrdeći da je nevin od veleizdaje. Ipak, istodobno je izrazio oproštenje svojim neprijateljima i molio za mir kraljevstva. Kad je naposljetku završio, kleknuo je na molitvu. Zatim je, s mirnim dostojanstvom, položio glavu na panj.
U svojim posljednjim riječima nadbiskup je otkrio dubinu svoje vjere:
„Gospodine, dolazim Ti koliko god brzo mogu. Znam da moram proći kroz sjenu smrti prije nego što Te ugledam. Ali to je tek umbra mortis, puka sjena smrti, kratka tama nad naravi; a Ti si, svojim zaslugama i mukom, razvalio ralje smrti.“
Tim je riječima nadbiskup William Laud dočekao svoju sudbinu, ostavivši iza sebe nasljeđe nepokolebljivog uvjerenja i vjere usred protivština.
(Nadbiskup William Laud jedan je od prethodnika u apostolskoj sukcesijskoj liniji biskupa Protestantske reformirane kršćanske crkve. O tome više ovdje.)
Molitva dana (kolekta)
Bože, naš nebeski Oče, uzdigao si svoga vjernog slugu Williama Lauda da bude biskup i pastir u tvojoj Crkvi i da hrani tvoje stado: Obilno daj svim pastirima darove svoga Svetoga Duha, da mogu služiti u tvom domu kao pravi sluge Kristovi i upravitelji tvojih božanskih otajstava; po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, u vijeke vjekova. Amen!
Izvor: dailyoffice2019.com
