R. C. Sproul o Mariji: „Neka mi bude po riječi tvojoj“
Marija zauzima jedinstveno mjesto u povijesti spasenja. Ona je žena koju je Bog izabrao da bude majka Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega. Upravo zato kršćani su je od najranijih vremena smatrali blaženom i osobitim primjerom vjere i poslušnosti Bogu. No koliko daleko treba ići u štovanju Marije i kako razumjeti njezinu ulogu u djelu spasenja? I što znače njene riječi: “Neka mi bude po riječi tvojoj?”
Tim se pitanjem u jednoj od svojih propovijedi o Lukinu evanđelju bavi poznati reformirani teolog R. C. Sproul, polazeći od jednostavne, ali iznimno važne Marijine rečenice:
„Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po riječi tvojoj .“ (Lk 1,38)
Za Sproula upravo ove riječi najbolje otkrivaju tko je Marija i kako bi je kršćani trebali promatrati.
Od djevojke iz Nazareta do „Kraljice neba“
Sproul svoju propovijed započinje zanimljivim zapažanjem. Prisjeća se svetišta posvećenoga Mariji pod naslovom „Kraljica svemira“ i uspoređuje taj naslov s mladom djevojkom iz neuglednoga Nazareta kojoj je anđeo Gabriel donio nevjerojatnu vijest.
Kako je, pita se Sproul, skromna djevojka iz Nazareta tijekom povijesti kršćanstva postala predmetom tako razvijene pobožnosti?
Tu pitanje Marije smješta u širi kontekst odnosa protestantizma i Rimokatoličke Crkve. Podsjeća na velike sukobe iz vremena reformacije, ali i na znatno promijenjene odnose među kršćanima u novije vrijeme. Ipak, prema Sproulu, približavanje kršćana ne znači da su nestale ozbiljne teološke razlike.
Jedna od njih odnosi se upravo na mariologiju.
Sproul posebno kritizira razvoj pojedinih marijanskih dogmi i pobožnosti u Rimokatoličkoj Crkvi. Smatra da se tijekom povijesti dogodilo postupno uzdizanje Marijine uloge koje, iz njegove reformirane perspektive, nema dovoljno čvrsto uporište u Svetom pismu.
Krist ostaje jedini Posrednik
Središnji Sproulov prigovor nije zapravo usmjeren protiv Marije, nego protiv svega što bi, prema njegovu razumijevanju, moglo zasjeniti jedinstvenost Kristova posredništva.
Poziva se na riječi apostola Pavla:
„Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus.“ (1 Tim 2,5)
Za Sproula je ovo granica koju kršćanska pobožnost ne smije prijeći. Marija može biti poštovana kao Isusova majka, blažena među ženama i primjer vjere, ali ne smije zauzeti mjesto koje Novi zavjet pripisuje Kristu.
Upravo zbog toga kritizira molitve upućene Mariji i zazivanje njezina posredovanja. Reformacijska teologija, kako je Sproul predstavlja, ne vidi potrebu za drugim nebeskim posrednikom: Krist je Veliki svećenik koji zagovara svoj narod.
Što zapravo znači Marijino „neka mi bude“?
Najzanimljiviji dio Sproulove propovijedi odnosi se na Marijine riječi:
„Neka mi bude po riječi tvojoj .“
U latinskoj tradiciji ovaj Marijin odgovor poznat je kao njezin fiat – „neka bude“.
Sproul upozorava da se te riječi ne smiju izdvojiti iz konteksta. U Svetom pismu postoji golema razlika između Božjega stvaralačkog „neka bude“ i Marijina „neka mi bude“.
Kada Bog na početku stvaranja kaže: „Neka bude svjetlost“, njegova riječ ima stvaralačku moć. Bog zapovijeda i ono što zapovijeda nastaje. Slično tome, Krist pred Lazarovim grobom zapovijeda: „Lazare, iziđi!“ Njegova riječ ima vlast nad smrću.
No Marija ne govori s takvom vlašću.
Njezino „neka bude“ prethodno je određeno riječima:
„Evo službenice Gospodnje.“
U tome je, prema Sproulu, ključ cijeloga teksta.
Marija ne postavlja uvjete Bogu. Ne daje Bogu dopuštenje da izvrši svoj plan. Ne predstavlja sebe kao nekoga bez čijega pristanka Bog ne bi mogao ostvariti utjelovljenje.
Ona se predaje Božjoj volji.
Drugim riječima, njezin odgovor znači: Ja pripadam Gospodinu. Neka se na meni izvrši ono što je On odlučio.
Marijina veličina upravo je u njezinoj poniznosti
Sproul ovdje čini nešto što se ponekad previdi kada se govori o njegovoj kritici mariologije: vrlo snažno ističe Marijinu veličinu.
Prema njemu, protestanti mogu učiniti suprotnu pogrešku od one koju pripisuju rimokatoličkoj pobožnosti. U strahu od pretjeranoga uzdizanja Marije mogu je gotovo potpuno zanemariti.
A to također nije biblijski pristup.
Marija je bila „milosti puna“ odnosno ona kojoj je iskazana velika Božja milost. Bila je izabrana za jedinstvenu službu. Njezina reakcija na Božji poziv pokazuje izvanrednu poniznost, vjeru i spremnost na poslušnost.
Sproul posebno primjećuje razliku između Marije i Zaharije. Oboje postavljaju pitanje nakon anđeoske objave, ali Marijino pitanje ne završava nevjerom. Nakon Gabrielova objašnjenja ona se jednostavno predaje Božjoj riječi:
„Neka mi bude po riječi tvojoj .“
Ne kaže: „Po mojoj riječi“, nego: „po riječi tvojoj “.
Upravo u tome Sproul vidi veličinu Marijine vjere.
Marija kao „nova Eva“?
Sproul se osvrće i na drevnu kršćansku usporedbu Eve i Marije, koja je prisutna već kod ranih crkvenih otaca.
Kao što Novi zavjet uspoređuje Adama i Krista – kroz neposluh prvoga Adama dolazi smrt, dok kroz poslušnost Krista dolazi život – u kršćanskoj tradiciji razvila se i usporedba Eve i Marije.
Sproul se protivi zaključku da bi takva usporedba Mariju mogla učiniti svojevrsnom Kristovom suradnicom u otkupljenju na način koji bi je stavio uz bok jedinome Otkupitelju.
Kristovo djelo za njega ostaje jedinstveno.
Marijina poslušnost jest važna i vrijedna divljenja, ali ona sama također treba Kristovo spasenje.
Zašto su drevni kršćani Mariju nazivali Bogorodicom?
Sproul pritom ne odbacuje drevni kršćanski naslov Theotokos – Bogorodica, odnosno Majka Božja.
Važno je razumjeti što taj naslov znači.
On ne znači da je Marija izvor Kristova božanstva niti da je na bilo koji način „rodila Boga“ u smislu da bi Božja narav od nje imala svoje podrijetlo.
Naslov Theotokos prvenstveno govori o Kristu, a ne o Mariji.
Onaj kojega je Marija rodila nije samo čovjek kojemu se kasnije pridružilo božanstvo. Isus Krist od svoga je utjelovljenja jedna osoba, pravi Bog i pravi čovjek. Zato se Mariju može nazvati majkom Onoga koji je Bog utjelovljen.
U tom kristološkom smislu Sproul prihvaća drevni crkveni naslov.
Protestanti ne trebaju zanemarivati Mariju
Možda je upravo ovo najvažnija pastoralna poruka Sproulove propovijedi.
Protivljenje pretjeranoj mariologiji ne smije postati protivljenje Mariji.
Ako Sveto pismo kaže da je bila osobito blagoslovljena i ako je Bog izabrao upravo nju da rodi Mesiju, onda kršćani imaju razloga govoriti o njoj s dubokim poštovanjem.
Marija stoji pod križem svoga Sina. Ona prolazi kroz bol koju joj je Šimun unaprijed navijestio riječima da će joj „mač probosti dušu“. Ona pripada zajednici Kristovih učenika i zajedno s njima iščekuje ispunjenje Božjih obećanja.
Ali njezina veličina nije u tome da zauzima Kristovo mjesto.
Njezina veličina upravo je u tome što pokazuje prema Kristu.
„Evo službenice Gospodnje“
Sproul na kraju vraća pozornost na ono što smatra pravom poukom Marijina života.
Marija nije božanska. Ona nije Otkupiteljica. Prema Sproulovu protestantskom razumijevanju, ona je poput svakoga drugoga čovjeka trebala Božju milost i Kristovo otkupljenje.
Ali upravo kao osoba koja živi od milosti postaje izvanredan primjer vjere.
Njezine riječi mogu zato postati molitva svakoga kršćanina:
„Evo službenice Gospodnje/službenika Gospodnjega. Neka mi bude po riječi tvojoj .“
To je vjera koja ne pokušava Boga podrediti vlastitim željama. To je vjera koja ne kaže Bogu: „Neka bude kako ja želim“, nego: „Neka bude kako si Ti rekao.“
U tome, prema R. C. Sproulu, leži istinska veličina Marije.
Ne u tome da bude uzdignuta na mjesto koje pripada njezinu Sinu, nego upravo u njezinoj poniznosti pred njim.
I možda je upravo to najbolji način da je kršćani časte: da zajedno s njom nauče reći Bogu – „Neka mi bude po riječi tvojoj.“
Originalni članak pročitajte ovdje.
Bonus video:
