Što Biblija kaže o eutanaziji? R. C. Sproul o svetosti života i pravu na prirodnu smrt

Pitanje eutanazije jedno je od najtežih etičkih pitanja suvremenog društva. Napredak medicine omogućio je produljenje života u okolnostima u kojima bi čovjek prije samo nekoliko desetljeća prirodno umro. Upravo zbog toga kršćani se suočavaju s pitanjima koja nisu uvijek jednostavna: smijemo li prekinuti liječenje kada ono više nema stvarnu svrhu? Je li odbijanje umjetnog održavanja života isto što i eutanazija? Postoji li razlika između dopuštanja prirodne smrti i aktivnog izazivanja smrti?

Što Biblija kaže o eutanaziji? Reformirani teolog R. C. Sproul o tome govori u knjizi Now, That’s a Good Question, u poglavlju posvećenom pitanjima života i smrti. Knjiga obrađuje više od tristo pitanja kršćanske vjere i etike, među kojima izričito i pitanje eutanazije.

Što Biblija kaže o eutanaziji?

Sproul započinje važnom napomenom: u Svetom pismu ne nalazimo izričitu raspravu o eutanaziji u njezinu današnjem medicinskom značenju. To, međutim, ne znači da Biblija nema što reći o tom pitanju.

Biblijska načela o vrijednosti čovjeka, svetosti ljudskog života, patnji, smrti i Božjoj vlasti nad životom pružaju okvir unutar kojega kršćanin treba razmišljati o eutanaziji.

Problem je danas osobito složen upravo zbog razvoja medicine. Suvremena tehnologija može održavati tjelesne funkcije čovjeka koji bi bez takve intervencije umro. Zato se pitanje više ne svodi samo na to smije li netko drugome oduzeti život. Postavlja se i drugo pitanje: jesmo li moralno obvezni koristiti svako raspoloživo medicinsko sredstvo kako bismo život produžili što je dulje moguće?

Sproulov odgovor na ta dva pitanja nije isti.

Sveto pismo štiti svetost ljudskog života

Temelj Sproulova pristupa jest svetost ljudskog života. Na drugome mjestu on objašnjava da dostojanstvo čovjeka proizlazi iz stvaranja: čovjek nije slučajni proizvod prirode, nego Božje stvorenje kojemu je Stvoritelj dao osobitu vrijednost. Biblijski nauk o čovjeku stvorenom na Božju sliku stoga ima neposredne posljedice za način na koji se odnosimo prema ljudskom životu.

Iz toga proizlazi vrlo jasna granica. Prema Sproulu, Sveto pismo ne daje čovjeku pravo da aktivno prekine život osobe koja pati kako bi je oslobodio patnje.

Drugim riječima, suosjećanje s čovjekom koji trpi ne daje nam pravo da postanemo neposredni uzročnici njegove smrti.

To je važno jer argument u prilog eutanaziji često počiva upravo na suosjećanju: ako čovjek teško i neizlječivo pati, zar nije milosrdnije okončati njegov život? Sproul ne niječe stvarnost niti težinu takve patnje. On, međutim, smatra da postoji moralna granica koju čovjek ne smije prijeći. Uklanjanje patnje ne može opravdati namjerno uklanjanje osobe koja pati.

I biblijski ljudi željeli su umrijeti

Sproul podsjeća na vrlo zanimljivu činjenicu koju ponekad previdimo: Biblija ne prikazuje svoje junake kao ljude koji nikada nisu poželjeli smrt.

Mojsije je u trenutku krajnje iscrpljenosti poželio umrijeti (Br 11,15). Job je u svojoj strašnoj patnji proklinjao dan svojega rođenja i čeznuo za smrću (Job 3). Jeremija je također proklinjao dan kada se rodio (Jr 20,14–18).

Dakle, želja teško napaćene osobe da umre nije nešto što Biblija ne poznaje.

Ipak, naglašava Sproul, biblijski obrazac ne vodi prema zaključku da zbog takve želje čovjek smije aktivno uništiti vlastiti ili tuđi život. Čovjek može doći do točke na kojoj govori: „Ne mogu više“, ali konačna vlast nad životom i smrću ne prelazi zbog toga u njegove ruke.

Šaulov primjer

Sproul spominje i smrt kralja Šaula. Nakon poraza i teškog ranjavanja Šaul traži od svojega štitonoše da ga ubije kako ne bi pao živ u ruke neprijatelja (1 Sam 31,1–6). Kada štitonoša to odbija učiniti, Šaul pada na vlastiti mač.

Sproul taj događaj promatra kao biblijski primjer koji ima određene dodirne točke s raspravom o eutanaziji: čovjek se nalazi pred patnjom, poniženjem i gotovo sigurnom smrću te želi ubrzati vlastiti kraj.

Međutim, opis nekog događaja u Bibliji nije automatski njegovo moralno odobravanje. Sproul stoga ne smatra Šaulov slučaj dopuštenjem za eutanaziju.

Ključna razlika: izazvati smrt ili dopustiti da smrt nastupi

Ovdje dolazimo do možda najvažnijeg dijela Sproulova razmišljanja.

On razlikuje aktivno izazivanje smrti od odluke da se u određenim okolnostima ne nastavi medicinski produžavati proces umiranja.

Ta razlika je presudna.

Aktivna eutanazija podrazumijeva postupak čija je svrha izazvati smrt bolesnika. Sproul takvo postupanje ne smatra dopuštenim.

Ali iz toga ne slijedi da čovjeka moramo održavati na životu svim tehnički mogućim sredstvima, bez obzira na njegovo stanje i izglede za oporavak.

Sproul smatra da postoje situacije u kojima je moralno dopušteno odustati od daljnjeg liječenja ili odlučiti da se život više ne održava umjetnim sredstvima.

To nije nužno isto što i ubiti čovjeka.

Pravo na prirodnu smrt

Ovdje Sproulov stav postaje osobito važan za pastoralnu praksu.

Kršćansko protivljenje eutanaziji ne mora značiti zahtjev da liječnici po svaku cijenu i neograničeno produžavaju biološko funkcioniranje tijela.

Postoji razlika između:

• namjernog izazivanja smrti i dopuštanja da bolest završi svojim prirodnim tijekom;
• davanja sredstva čija je svrha usmrtiti bolesnika i odustajanja od beskorisnog daljnjeg liječenja;
• ubijanja čovjeka i prihvaćanja činjenice da je došao kraj njegova zemaljskog života.

Zbog toga „umrijeti dostojanstveno“ u kršćanskom smislu ne mora značiti imati pravo odrediti trenutak vlastite smrti. Može značiti prihvatiti prirodnu smrt bez nepotrebnog i beskorisnog produžavanja procesa umiranja.

Život je svet, ali zemaljski život nije apsolutan

U tome se nalazi važna ravnoteža kršćanskog pristupa.

S jedne strane, čovjek nema pravo olako raspolagati ljudskim životom jer čovjek pripada Bogu. Njegovo dostojanstvo ne nestaje kada ostari, oboli, izgubi samostalnost ili postane potpuno ovisan o drugima.

S druge strane, kršćanstvo ne uči da čovjek mora pod svaku cijenu spriječiti biološku smrt.

Smrt za kršćanina jest neprijatelj (1 Kor 15,26), ali ona nije konačni gospodar čovjeka. Krist ju je pobijedio. Zato kršćanin nije pozvan ni namjerno izazivati smrt ni očajnički održavati zemaljski život kao da iza njega nema uskrsnuća.

To omogućuje da istodobno kažemo dvije stvari: ne eutanaziji, ali također ne nepotrebnom produžavanju umiranja.

Suosjećanje ne znači usmrćivanje

Sproulov pristup posebno je važan jer protivljenje eutanaziji ne temelji na ravnodušnosti prema ljudskoj patnji. Upravo suprotno.

Čovjek koji pati treba našu prisutnost, medicinsku skrb, ublažavanje boli, ljubav, molitvu i dostojanstvo. Njegova vrijednost ne ovisi o tome koliko je zdrav, produktivan ili samostalan.

Svetost života znači upravo da čovjek ostaje vrijedan i onda kada više ništa ne može „dati“ društvu.

Sproul drugdje sažima biblijsko shvaćanje ljudskog života tvrdnjom da su siromašni, potlačeni, udovice, siročad i osobe s invaliditetom u Svetom pismu ljudi velike vrijednosti.

Takvo shvaćanje dostojanstva osobito je važno u raspravi o eutanaziji. Vrijednost bolesnika ne umanjuje se s povećanjem njegove ovisnosti o drugima.

Tko je gospodar života i smrti?

U konačnici, iza pitanja eutanazije nalazi se još dublje teološko pitanje: komu pripada ljudski život?

Ako je čovjek samo gospodar samoga sebe, tada se može činiti logičnim da ima apsolutno pravo odlučiti kada će njegov život završiti. Ali kršćansko razumijevanje čovjeka polazi od drukčije pretpostavke: život je Božji dar, a čovjek njegov upravitelj, a ne apsolutni vlasnik.

Zato kršćanska etika odbacuje namjerno oduzimanje nevinog ljudskog života.

Istodobno, prihvaća da postoji trenutak kada medicina više ne liječi, nego samo odgađa neizbježnu smrt. Prihvatiti tu činjenicu nije nužno nedostatak vjere niti omalovažavanje svetosti života.

Može biti ponizno priznanje granica medicine i čovjekove smrtnosti.

Zaključak

Odgovor R. C. Sproula na pitanje „Govori li Biblija išta o eutanaziji?“ nije jednostavno da ili ne.

Biblija ne govori izravno o suvremenim postupcima eutanazije, ali prema Sproulu pruža dovoljno jasna načela za kršćanski odgovor. Ljudski život ima dostojanstvo jer dolazi od Boga. Zato čovjek nema pravo aktivno uništiti ljudski život, čak ni kada je motiv oslobađanje od teške patnje.

Ali svetost života ne znači obvezu beskonačnog korištenja svih medicinskih sredstava. Postoje okolnosti u kojima je dopušteno odustati od daljnjeg liječenja i dopustiti čovjeku da prirodno umre, umjesto da ga se umjetno održava na životu.

To je važna razlika: jedno je prouzročiti smrt, a drugo prihvatiti njezin prirodni dolazak.

Kršćanski odgovor na patnju stoga nije: „okončajmo život“, nego: budimo uz čovjeka, ublažimo njegovu patnju, čuvajmo njegovo dostojanstvo i, kada više nema razumnog liječenja, dopustimo mu da prirodno završi svoj zemaljski put u Božjim rukama.

Članak je priređen na temelju razmišljanja R. C. Sproula u knjizi Now, That’s a Good Question: Answers to Questions about Life and Faith, u dijelu posvećenom pitanjima života i smrti.

Više o knjizi Now, That’s a Good Question na stranici izdavača Tyndale