Što učiniti kada nas obuzme strah?

Strah je sastavni dio ljudskog iskustva. Postoje opravdani strahovi koji nas upozoravaju na stvarnu opasnost i pomažu nam da se zaštitimo. Međutim, postoji i druga vrsta straha – onaj koji počinje upravljati našim životom, ograničavati nas, određivati naše odluke i sprječavati nas da činimo ono što znamo da je ispravno.

Poznati kršćanski pastoralni savjetnik Jay E. Adams u tekstu Što da uradim kad me uhvati strah upravo takav strah promatra iz biblijske perspektive. Njegov pristup karakterističan je za tzv. noutetičko biblijsko savjetovanje: problem se ne promatra prvenstveno kroz pitanje „Kako se osjećam?“, nego kroz pitanje „Što Bog od mene traži da činim?“

Adamsova osnovna poruka može se sažeti ovako: pobjeda nad strahom ne dolazi tako što ćemo strah učiniti središtem svojega života i svim ga silama pokušavati ukloniti, nego tako što ćemo Boga, poslušnost i ljubav ponovno staviti u središte.

Nije svaki strah isti

Adams odmah pravi važnu razliku. On ne govori o razumnom strahu pred stvarnom opasnošću. Čovjek koji stoji na rubu provalije ima razloga osjećati strah. Takav strah može biti zaštitni mehanizam.

Problem nastaje kada strah postane iracionalan i počne gospodariti čovjekom.

Tada se život sve više organizira oko izbjegavanja: čovjek mijenja posao, izbjegava ljude, ne izlazi iz kuće, odustaje od svojih obveza ili ne čini ono što bi trebao činiti jer se boji mogućih posljedica.

Adams upozorava da tada pokušaj da se pod svaku cijenu „riješimo straha“ može postati novi problem. Čovjek toliko razmišlja o vlastitom strahu da mu upravo strah postaje središte života.

Umjesto Boga, bližnjega i vlastitih dužnosti, neprestano promatra sebe i pita: „Bojim li se još?“

Ne stavljaj oslobođenje od straha na prvo mjesto

Ovo je možda najprovokativnija Adamsova tvrdnja.

Kršćanin, kaže on, ne bi trebao zauzeti stav: „Učinit ću bilo što samo da se riješim straha.“ Takav pristup već u polazištu postavlja pogrešan cilj.

Kršćansko pitanje nije:

„Što moram učiniti da se više ne bojim?“

nego:

„Što Bog želi da učinim, bez obzira na moj trenutačni strah?“

Adams to povezuje s Isusovim riječima:

„Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ (usp. Mt 6,33)

Drugim riječima, oslobođenje od straha ne smije postati najveći cilj našega života. Najveći cilj ostaje vjernost Bogu.

To ne znači da Bog nije zainteresiran za našu tjeskobu ili da kršćanin mora jednostavno zanemariti vlastitu patnju. Adams želi promijeniti redoslijed prioriteta: prvo Božja volja, a zatim naši osjećaji.

Čini ono što je ispravno i kada osjećaš strah

Sljedeći Adamsov korak izrazito je praktičan. Čovjek treba prepoznati koje je dobre i ispravne stvari prestao činiti zbog straha.

Možda je zbog straha prestao odlaziti među ljude. Možda zbog straha izbjegava određenu odgovornost. Možda se povukao iz služenja drugima. Možda se toliko boji neuspjeha da više ništa ne pokušava.

Adams smatra da upravo na tom području treba početi promjena.

Ne treba čekati da strah najprije potpuno nestane pa tek onda djelovati. Često se događa upravo suprotno: dok čovjek u vjeri i poslušnosti ponovno počinje činiti ono što treba činiti, strah postupno gubi vlast nad njim.

Ovdje je važno razlikovati osjećaj od odluke. Čovjek može osjećati strah, a ipak odlučiti učiniti ono što je dobro.

Hrabrost, uostalom, ne znači odsutnost svakoga straha. Hrabrost često znači ispravno djelovanje unatoč strahu.

Vidi i ovo: Kako pobijediti strah? 4 savjeta koja vam mogu pomoći

Ljubav kao odgovor na strah

Središnje mjesto u Adamsovu razmišljanju zauzima ljubav.

On podsjeća na biblijsku istinu da ljubav i strah djeluju u suprotnim smjerovima. U Prvoj Ivanovoj poslanici čitamo:

„Savršena ljubav izgoni strah.“ (1 Iv 4,18)

Strah čovjeka okreće prema samome sebi:

Što će se dogoditi meni? Hoću li biti povrijeđen? Hoću li uspjeti? Što će drugi misliti o meni?

Ljubav, naprotiv, usmjerava čovjeka prema drugome:

Što mogu učiniti za bližnjega? Kako mu mogu pomoći? Kako u ovoj situaciji mogu pokazati Božju ljubav?

Adams zato predlaže radikalnu promjenu perspektive. Umjesto da svu svoju energiju trošimo analizirajući strah, trebamo početi razmišljati o konkretnim djelima ljubavi.

To je važna pastoralna spoznaja. Strah nas zatvara u sebe, dok nas ljubav izvodi iz sebe.

„Ti si izvor straha“ – što Adams time želi reći?

Jedna od najoštrijih tvrdnji u tekstu glasi da strah nije nekakva vanjska sila koja čovjeka jednostavno napadne i nad kojom on nema nikakvu odgovornost.

Adams želi naglasiti da čovjek svojim načinom razmišljanja može hraniti i povećavati vlastiti strah.

To možemo vidjeti na jednostavnom primjeru. Čovjek doživi neugodno iskustvo. Nakon toga počinje razmišljati:

„Što ako se ponovno dogodi?“

Zatim:

„Sigurno će se ponovno dogoditi.“

I konačno:

„Neću to moći podnijeti.“

Tako stvarni događaj postupno prerasta u čitav unutarnji scenarij buduće katastrofe.

Strah se tada više ne hrani samo onime što se dogodilo nego prvenstveno onime što čovjek zamišlja da bi se moglo dogoditi.

U tom smislu Adams govori o odgovornosti za vlastite misaone obrasce.

Strah od straha

Posebno je zanimljiva Adamsova analiza onoga što danas često nazivamo strahom od straha.

Netko je, primjerice, doživio snažan strah u mnoštvu ljudi. Nakon toga se više ne boji samo mnoštva nego se boji mogućnosti da će ponovno osjetiti isti strah.

Tako nastaje začarani krug:

neugodno iskustvo → strah da će se iskustvo ponoviti → izbjegavanje → još veća osjetljivost na strah → još snažnije izbjegavanje.

Što se čovjek više trudi osigurati da nikada više neće osjetiti strah, njegov život može postajati sve ograničeniji.

Adams zato predlaže drukčiji pristup: prestani strahu davati položaj gospodara.

To ne znači pretvarati se da osjećaj ne postoji. Znači odbiti donositi sve životne odluke prema njegovim zahtjevima.

Promijeni smjer svojih misli

Adams posebnu pozornost posvećuje načinu razmišljanja.

U tome se poziva na Pavlove riječi:

„Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno… to neka bude sadržaj vaših misli.“ (usp. Fil 4,8)

To ne znači pozitivno razmišljanje u površnom smislu: „Misli lijepo i sve će biti dobro.“

Biblijska promjena mišljenja znači svjesno odbijanje beskrajnog hranjenja katastrofičnih scenarija i usmjeravanje uma prema istini, Božjim obećanjima, vlastitim dužnostima i potrebama drugih ljudi.

Umjesto pitanja:

„Što ako mi se dogodi nešto strašno?“

kršćanin može pitati:

„Što je danas moja dužnost pred Bogom?“

Umjesto:

„Kako mogu biti siguran da se više nikada neću bojati?“

pitanje postaje:

„Kako danas mogu živjeti u vjeri i ljubavi?“

„Bog nam nije dao duha bojažljivosti“

Adams se poziva i na riječi apostola Pavla Timoteju:

„Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ (2 Tim 1,7)

Zanimljivo je da Pavao strahu ne suprotstavlja samo hrabrost. Govori o snazi, ljubavi i razboritosti.

Upravo ta tri elementa dobro sažimaju Adamsov pristup.

Snaga znači da strah ne mora imati posljednju riječ.

Ljubav znači da prestajemo biti zaokupljeni samo sobom.

Razboritost znači da učimo razlikovati stvarnu opasnost od scenarija koje proizvodi naš uplašeni um.

Gdje Adamsov pristup treba čitati oprezno?

Adamsova analiza sadrži vrijedne biblijske naglaske, osobito kada upozorava da se život ne smije organizirati oko straha te da osjećaji ne mogu biti jedino mjerilo naših odluka.

Ipak, njegove snažne formulacije treba pastoralno primjenjivati s razboritošću.

Nisu svi ozbiljni oblici straha jednostavno rezultat pogrešnog razmišljanja ili nedostatka poslušnosti. Anksiozni poremećaji, panični napadi, posljedice traume i druga psihička stanja mogu biti složeni problemi u kojima, uz duhovnu i pastoralnu pomoć, može biti potrebna i stručna medicinska ili psihološka pomoć.

Traženje takve pomoći nije suprotno vjeri u Boga.

Stoga Adamsove riječi ne treba koristiti kao optužbu protiv čovjeka koji pati: „Sam si kriv što se bojiš.“ Mnogo je korisnije njegovu poruku razumjeti kao poziv da čovjek, čak i onda kada ne može odmah promijeniti svoje osjećaje, ne mora tim osjećajima prepustiti upravljanje cijelim svojim životom.

Kršćanski odgovor nije život bez straha, nego život u vjeri

Najvažnija poruka Adamsova teksta možda se može izraziti jednostavno: ne čekaj da prestaneš osjećati strah kako bi počeo živjeti.

Čini ono što je dobro. Izvršavaj svoje odgovornosti. Ljubi bližnjega. Usmjeravaj misli prema istini. Povjeri svoju brigu Bogu.

Apostol Petar kaže:

„Svu svoju brigu bacite na njega jer se on brine za vas.“ (1 Pt 5,7)

Kršćanska vjera ne obećava da nikada nećemo osjetiti strah. Biblija je puna ljudi koji su se bojali. Ali nas uči da strah ne mora postati naš gospodar.

Zato pravo pitanje nije samo: „Kako da se više ne bojim?“

Bolje pitanje glasi:

„Kako mogu biti vjeran Bogu i činiti dobro čak i onda kada osjećam strah?“

Tu se nalazi srž Adamsova odgovora: ne hraniti strah stalnim gledanjem u njega, nego pogled usmjeriti prema Bogu; ne dopustiti strahu da određuje naše dužnosti, nego djelovati u poslušnosti; ne zatvoriti se u sebe, nego krenuti putem ljubavi.

Jer, kako nas podsjeća Pismo, Bog nas nije pozvao da živimo pod vlašću straha, nego u snazi, ljubavi i razboritosti.

Više članaka na temu strah vidi ovdje.