Plodonosni poticaj na čitanje i poznavanje Svetoga pisma (Iz Prve knjige homilija)
Prva knjiga homilija (The First Book of Homilies) objavljena je 1547. godine, u vrijeme engleske reformacije i vladavine kralja Eduarda VI. Zbirka je nastala kako bi se u crkvama osiguralo jasno i ujednačeno propovijedanje temeljnih istina kršćanske vjere u skladu s reformacijskim naglaskom na autoritetu Svetoga pisma, opravdanju vjerom i kršćanskom životu. Homilije su bile namijenjene javnom čitanju u crkvama, osobito ondje gdje nije bilo dovoljno osposobljenih propovjednika.
Posebno mjesto zbirke potvrđeno je i u 39 članaka vjere. Članak XXXV. navodi Knjigu homilija kao zbirku koja sadrži „pobožan i zdrav nauk, potreban za ovo vrijeme“ te određuje da se homilije čitaju u crkvama kako bi ih narod mogao razumjeti.
Prva homilija nosi naslov „Plodonosni poticaj na čitanje i poznavanje Svetoga pisma“ (A Fruitful Exhortation to the Reading and Knowledge of Holy Scripture). Ona odmah na početku zbirke postavlja jedno od temeljnih načela engleske reformacije: Sveto pismo Božja je riječ i glavni izvor iz kojega kršćanin upoznaje Boga, njegovu volju te istine potrebne za spasenje i pobožan život. Homilija zato snažno potiče ne samo klerike i učene ljude nego sve kršćane da Božju riječ čitaju, slušaju, proučavaju i čuvaju u srcu.
U izdanjima koja su ušla u kasniju tradiciju Homilija I podijeljena je na dva dijela, pri čemu drugi počinje naslovom The Second Part of the Sermon of the Holy Scripture („Drugi dio propovijedi o Svetome pismu“). Važno je, međutim, napomenuti da najranija izdanja iz 1547. i 1548. godine nisu sadržavala ovu podjelu. Homilija je izvorno predstavljala jednu cjelinu, a podjela na dva dijela uvedena je u kasnijim izdanjima, ponajprije radi praktičnog čitanja.
Stoga i ovaj hrvatski prijevod donosi tekst kao jednu Homiliju I u dva dijela, čuvajući podjelu poznatu iz kasnije tradicije Knjige homilija, ali uz svijest da je riječ o jednoj cjelovitoj propovijedi.
Plodonosni poticaj na čitanje i poznavanje Svetoga pisma
Prvidio
Za kršćanina nema ničega potrebnijeg ni korisnijeg od poznavanja Svetoga pisma, jer je u njemu sadržana istinita Božja riječ, koja objavljuje njegovu slavu, ali i čovjekovu dužnost. Nema nijedne istine ni nauka potrebnog za naše opravdanje i vječno spasenje koji se ne bi nalazio ili mogao izvesti iz toga izvora i zdenca istine.
Stoga svi koji žele stupiti na pravi i savršeni put k Bogu trebaju usmjeriti svoj um prema poznavanju Svetoga pisma, bez kojega ne mogu dostatno upoznati ni Boga i njegovu volju, niti vlastitu službu i dužnost.
Kao što je piće ugodno žednima, a hrana gladnima, tako su čitanje, slušanje, istraživanje i proučavanje Svetoga pisma ugodni onima koji žele upoznati Boga i same sebe te vršiti njegovu volju. Samo se oni gnušaju nebeskoga znanja i hrane Božje riječi koji su toliko uronjeni u svjetovne ispraznosti da nemaju osjećaja ni za Boga ni za pobožnost. Upravo je to razlog zbog kojega više žude za takvim ispraznostima nego za istinskom spoznajom Boga.
Kao što onima koji boluju od groznice sve što jedu ili piju, ma koliko inače bilo ukusno, postaje gorko poput pelina — ne zbog gorčine same hrane, nego zbog pokvarenoga i gorkoga stanja njihova jezika i usta — tako je i slatkoća Božje riječi gorka, ne sama po sebi, nego samo onima čiji je um iskvaren dugotrajnom navikom grijeha i ljubavlju prema ovome svijetu.
Stoga, odbacivši iskvareni sud tjelesnih ljudi koji se brinu samo za svoje tijelo, s poštovanjem slušajmo i čitajmo Sveto pismo, koje je hrana duše.[1] Marljivo tražimo zdenac života u knjigama Novoga i Staroga zavjeta, a ne trčimo k smrdljivim lokvama ljudskih predaja, nastalih ljudskom maštom, tražeći u njima svoje opravdanje i spasenje.
Jer u Svetome pismu potpuno je sadržano što trebamo činiti, a što izbjegavati; u što trebamo vjerovati, što ljubiti i čemu se konačno nadati od Boga.
U tim ćemo knjigama pronaći Oca, od kojega sve proizlazi, Sina, po kojemu sve postoji, i Duha Svetoga, u kojemu sve ima svoje postojanje i održanje; te ćemo spoznati da su te tri Osobe jedan Bog i jedna božanska bit.
U tim knjigama možemo naučiti upoznati sami sebe — koliko smo slabi i bijedni — ali i upoznati Boga: koliko je on sam po sebi dobar i kako nas i sva stvorenja čini dionicima svoje dobrote.
U tim knjigama možemo također upoznati Božju volju i njegovu nakanu, koliko nam je u ovome životu potrebno da ih poznajemo.
I kao što veliki učitelj i pobožni propovjednik sveti Ivan Zlatousti kaže:
„Sve što je potrebno za čovjekovo spasenje u potpunosti je sadržano u Božjem pismu. Onaj koji ne zna, ondje može učiti i steći znanje. Onaj koji je tvrda srca i okorjeli grešnik ondje će pronaći vječne kazne koje je pripravila Božja pravednost, kako bi se uplašio i kako bi mu srce omekšalo. Onaj koji je pritisnut nevoljama ovoga svijeta ondje će pronaći utjehu u obećanjima vječnoga života, na svoju veliku okrepu i utjehu. Onaj kojega je đavao smrtno ranio ondje će pronaći lijek kojim ponovno može biti vraćen u zdravlje.“
„Ako je potrebno poučiti nekoj istini ili opovrgnuti lažni nauk, ukoriti neki porok, pohvaliti neku krepost, dati dobar savjet, utješiti, potaknuti ili učiniti bilo što drugo što je potrebno za naše spasenje — sve to“, kaže sveti Zlatousti, „možemo obilno naučiti iz Svetoga pisma.“
„Ondje“, kaže Fulgencije, „ima dovoljno i za odrasle da jedu i za djecu da sišu. Ondje se nalazi sve što odgovara svakoj životnoj dobi, svakome staležu i svakoj vrsti ljudi.“
Zato te knjige trebaju često biti u našim rukama, pred našim očima, u našim ušima i na našim usnama, ali ponajviše u našim srcima.
Jer Božje pismo nebeska je hrana naših duša.[2] Slušanje i čuvanje Božje riječi čini nas blaženima,[3] posvećuje nas[4] i čini svetima. Ona obraća naše duše,[5] svjetiljka je našim nogama, sigurno, postojano i vječno sredstvo spasenja. Ona daje mudrost poniznima i krotkima; tješi, razveseljuje, hrabri i njeguje našu savjest.
Ona je dragocjeniji biser i veće blago od svakoga zlata i dragoga kamenja. Slađa je od meda i mednoga saća. Naziva se „boljim dijelom“ koji je Marija izabrala,[6] jer u sebi nosi vječnu utjehu.
Riječi Svetoga pisma nazivaju se riječima vječnoga života,[7] jer su Božje sredstvo određeno upravo za tu svrhu. Po Božjem obećanju imaju moć obraćati ljude, a djelotvorne su Božjom pomoći.[8] Kada ih primi vjerno srce, one u njemu uvijek vrše nebesko i duhovno djelo.
One su žive, djelotvorne i silne, oštrije od svakoga dvosjeklog mača; prodiru sve do razdvajanja duše i duha, zglobova i moždine.[9]
Krist mudrim graditeljem naziva onoga koji gradi na njegovoj riječi, na čvrstom i postojanom temelju.[10]
Po toj Božjoj riječi bit ćemo suđeni, jer Krist kaže da će riječ koju je govorio suditi u posljednji dan.[11]
Onome koji čuva Kristovu riječ obećana je Božja ljubav i naklonost te da će postati prebivalištem, odnosno hramom blaženoga Trojstva.[12]
Tko marljivo čita ovu riječ i ono što čita utiskuje u svoje srce, u njemu će se smanjivati snažna privrženost prolaznim stvarima ovoga svijeta, a povećavati čežnja za nebeskim dobrima koja je Bog u njoj obećao.
Ništa toliko ne jača našu vjeru i pouzdanje u Boga, ništa toliko ne čuva nevinost i čistoću srca, kao i izvanjski pobožan život i ponašanje, kao trajno čitanje i razmatranje Božje riječi.
Jer ono što se stalnim čitanjem Svetoga pisma i njegovim marljivim proučavanjem duboko utisne i ureže u srce, s vremenom gotovo postaje dijelom naše naravi.
Štoviše, učinak i snaga Božje riječi jesu u tome da prosvjetljuje neuke i daje još više svjetla onima koji je vjerno i marljivo čitaju; da tješi njihova srca i ohrabruje ih izvršavati ono što je Bog zapovjedio.
Ona nas uči strpljivosti u svakoj nevolji, a poniznosti u blagostanju; uči nas kakvu čast dugujemo Bogu te kakvo milosrđe i ljubav dugujemo svojemu bližnjemu.
Daje nam dobar savjet u svim dvojbama. Pokazuje nam od koga trebamo očekivati pomoć i izbavljenje u svim opasnostima te da je Bog jedini Darovatelj pobjede u svim borbama i kušnjama koje nam donose naši tjelesni i duhovni neprijatelji.[13]
U čitanju Božje riječi ne napreduje uvijek najviše onaj koji najbrže lista knjigu ili koji je najbolje zna napamet, nego onaj koji se najviše preobražava prema njoj; onaj koji je najviše prožet Duhom Svetim; onaj čije se srce i život najviše mijenjaju i usklađuju s onime što čita.
To je onaj koji je iz dana u dan sve manje ohol, sve manje srdit, sve manje pohlepan i sve manje željan svjetovnih i ispraznih užitaka; onaj koji svakoga dana sve više napušta svoj stari grešni život i sve više raste u kreposti.
Ukratko, ništa toliko ne održava pobožnost uma i ne tjera bezbožnost kao trajno čitanje ili slušanje Božje riječi, ako je povezano s pobožnim srcem i iskrenom željom da upoznamo i slijedimo Božju volju.
Jer bez iskrenoga pogleda, čiste nakane i dobroga srca ništa se pred Bogom ne smatra dobrim.
S druge strane, ništa toliko ne zamračuje Krista i Božju slavu niti donosi toliko duhovne sljepoće i svake vrste poroka kao nepoznavanje Božje riječi.[14]
Bilješke
- Matej 4,4
- Matej 4,4
- Luka 11,28
- Ivan 17,17
- Psalam 19,7–10; 119,105.130
- Luka 10,39.42
- Ivan 6,68
- Kološanima 1,5–6.25–28
- Hebrejima 4,12
- Matej 7,24
- Ivan 12,48
- Ivan 14,23
- 1 Samuelova 14,6–23; 2 Ljetopisa 20,1–30; 1 Korinćanima 15,57; 1 Ivanova 5,4
- Izaija 5,13.24; Matej 22,29; 1 Korinćanima 14
Drugi dio
U prvome dijelu ove propovijedi, koja nas potiče na poznavanje Svetoga pisma, pokazano je zašto je njegovo poznavanje potrebno i korisno svim ljudima te kako se istinskim poznavanjem i razumijevanjem Svetoga pisma spoznaju i najvažnije dužnosti koje imamo prema Bogu i svojim bližnjima. Sada ćete o istoj temi čuti ono što slijedi.
Ako ispovijedamo Krista, zašto se ne bismo stidjeli nepoznavanja njegova nauka, kada se svaki čovjek stidi ako ne poznaje znanje koje tvrdi da posjeduje? Čovjek bi se stidio nazivati filozofom ako ne čita filozofske knjige; ili pravnikom, astronomom ili liječnikom ako ne poznaje knjige prava, astronomije ili medicine.
Kako onda netko može reći da ispovijeda Krista i njegovu vjeru ako se, koliko god može i koliko mu okolnosti dopuštaju, ne trudi čitati i slušati te tako upoznati knjige Kristova Evanđelja i njegova nauka?
Premda su i druge znanosti dobre i vrijedne učenja, nitko ne može zanijekati da je ovo znanje najvažnije i da neusporedivo nadilazi sva ostala.
Kakvu ćemo, dakle, ispriku iznijeti pred Kristom u posljednji dan ako više uživamo čitati ili slušati ljudske zamisli i izmišljotine nego njegovo presveto Evanđelje; ako ne nalazimo vremena za ono što bismo trebali činiti prije svega drugoga i radije čitamo druge stvari nego ono radi čega bismo, ako je potrebno, trebali ostaviti čitanje svega ostaloga?
Stoga se, koliko god imamo vremena i mogućnosti, posvetimo upoznavanju Božje riječi njezinim marljivim slušanjem i čitanjem — svi mi koji ispovijedamo Boga te imamo vjeru i pouzdanje u njega.
Ali oni koji nemaju pravu ljubav prema Božjoj riječi, kako bi prikrili taj svoj nedostatak, obično navode dvije isprazne i izmišljene isprike.
Jedni se pokušavaju opravdati vlastitom slabošću i strahom, govoreći da se ne usuđuju čitati Sveto pismo kako zbog svojega neznanja ne bi upali u neku zabludu.
Drugi pak tvrde da je Sveto pismo toliko teško razumjeti i toliko zahtjevno da ga trebaju čitati samo klerici i učeni ljudi.
Što se tiče prvoga prigovora, upravo je nepoznavanje Božje riječi uzrok svake zablude, kao što je sam Krist rekao saducejima kada im je kazao da su u zabludi zato što ne poznaju Pisma.[1]
Kako će, dakle, izbjeći zabludu oni koji žele ostati u neznanju? I kako će izići iz neznanja ako ne žele čitati ni slušati ono što im treba dati znanje?
Onaj koji danas posjeduje veliko znanje u početku je također bio neznalica. Ipak, nije se suzdržavao od čitanja zbog straha da bi mogao pasti u zabludu, nego je marljivo čitao upravo zato da ne ostane u neznanju i da zbog neznanja ne padne u zabludu.
Ako ne želiš upoznati Božju istinu — što ti je od najveće važnosti — zato što se bojiš da bi mogao pasti u zabludu, onda bi po istome razlogu mogao cijelo vrijeme ležati i nikada ne hodati kako ne bi pao u blato; mogao bi odbijati dobru hranu kako se ne bi razbolio od prejedanja; mogao bi odbiti sijati svoje žito, raditi svoj posao ili trgovati kako ne bi izgubio sjeme, trud ili imetak.
Prema takvu bi razmišljanju za tebe bilo najbolje živjeti besposleno i nikada ne pokušavati učiniti ništa dobro, jer bi se iz toga možda moglo dogoditi nešto loše.
Ako se bojiš da ćeš čitanjem Svetoga pisma pasti u zabludu, pokazat ću ti kako ga možeš čitati bez opasnosti od zablude.
Čitaj ga ponizno, krotka i smjerna srca, s nakanom da spoznajom Svetoga pisma proslaviš Boga, a ne samoga sebe. Nemoj ga čitati bez svakodnevne molitve Bogu da tvoje čitanje usmjeri prema dobru. I ne pokušavaj ga tumačiti dalje od onoga što možeš jasno razumjeti.
Jer, kao što kaže sveti Augustin, poznavanje Svetoga pisma velika je, prostrana i visoka palača, ali su njezina vrata vrlo niska. Stoga ohol i uznosit čovjek ne može u nju ući; onaj koji želi ući mora se sagnuti i poniziti.
Drskost i oholost majke su svake zablude, dok se poniznost ne treba bojati zablude. Poniznost želi jedino tražiti i upoznati istinu. Ona istražuje i uspoređuje jedno mjesto Svetoga pisma s drugim; a ondje gdje ne može pronaći smisao, moli, pita one koji znaju i ne pokušava drsko i brzopleto donositi zaključke o onome što ne poznaje.
Zato ponizan čovjek može hrabro istraživati svaku istinu u Svetome pismu bez opasnosti da će zbog toga pasti u zabludu. Ako je neuk, tim više treba čitati i istraživati Sveto pismo kako bi ga ono izvelo iz neznanja.
Ne poričem da čovjek može mnogo napredovati i samim slušanjem, ali još će više napredovati ako i sluša i čita.
Ovo sam rekao o strahu od čitanja koji proizlazi iz čovjekova neznanja.
A što se tiče težine Svetoga pisma: onaj koji je toliko slab da još ne može podnijeti čvrstu hranu ipak može piti slatko i nježno mlijeko, a ostalo ostaviti dok ne ojača i ne stekne više znanja.[2]
Jer Bog prima i učene i neuke i nikoga ne odbacuje, nego je jednako otvoren svima.
Sveto pismo obiluje kako niskim dolinama i ravnim putovima kojima svatko može lako hoditi, tako i visokim brežuljcima i planinama na koje se samo malobrojni mogu uspeti.
„Tko god se posveti Svetome pismu marljivim proučavanjem i žarkom željom“, kaže sveti Ivan Zlatousti, „ne može ostati bez pomoći. Jer ili će mu svemogući Bog poslati nekoga pobožnog učitelja da ga pouči, kao što je učinio s etiopskim dvoraninom, visokim dostojanstvenikom i rizničarem kraljice Kandake, koji je silno želio čitati Sveto pismo. Premda ga nije razumio, Bog mu je zbog njegove želje za Božjom riječju poslao apostola Filipa da mu objasni pravi smisao Pisma koje je čitao; ili, ako nemamo učenoga čovjeka koji bi nas poučio, sam će Bog odozgor prosvijetliti naš um i poučiti nas onome što nam je potrebno, a što ne znamo.“
Na drugome mjestu Zlatousti kaže da za razumijevanje Svetoga pisma nije nužna ljudska i svjetovna mudrost ili učenost, nego objava Duha Svetoga, koji nadahnjuje istinsko razumijevanje onima koji ponizno i marljivo tragaju za njim.
Tko ište, primit će; tko traži, naći će; i onome koji kuca otvorit će se.[3]
Ako pročitamo jednom, dvaput ili triput, a ipak ne razumijemo, nemojmo zbog toga prestati. Nastavimo čitati, moliti i pitati druge. Tako će nam se, budemo li ustrajno kucali, vrata na kraju otvoriti, kao što kaže sveti Augustin.
Premda su mnoge stvari u Svetome pismu izrečene kroz teško razumljiva otajstva, nema ničega što je na jednome mjestu izrečeno nejasno, a da ista stvar na drugim mjestima nije izrečena jednostavnije i jasnije, tako da je mogu razumjeti i učeni i neuki.
A ono što je u Svetome pismu jasno i potrebno za spasenje dužnost je svakoga čovjeka naučiti, pohraniti u pamćenje i djelotvorno provoditi u životu.
Što se pak tiče teško razumljivih otajstava, čovjek treba biti zadovoljan time što ih zasad ne razumije, sve dok se Bogu ne svidi da mu ih razjasni.
Ako u međuvremenu nema sposobnosti ili prilike da ih razumije, Bog mu to neće uračunati kao krivnju. Ali oni koji imaju sposobnost čitati ne trebaju zanemariti čitanje zato što neki drugi za to nisu sposobni.
Dakle, zbog težine pojedinih mjesta ne treba odbaciti čitanje Svetoga pisma u cjelini.
Ukratko, kao što kaže sveti Augustin: Svetim se pismom svi ljudi popravljaju, slabi se jačaju, a snažni primaju utjehu.
Zato je sigurno da neprijatelji čitanja Božje riječi mogu biti samo oni koji su ili toliko neuki da ne znaju koliko je ona spasonosna; ili toliko bolesni da mrze najutješniji lijek koji bi ih mogao izliječiti; ili toliko bezbožni da žele da narod i dalje ostane u sljepoći i nepoznavanju Boga.
Time smo ukratko dotaknuli neke od koristi svete Božje riječi, koja je jedan od najvećih i najvažnijih Božjih darova danih i objavljenih čovječanstvu ovdje na zemlji.
Od svega srca zahvalimo Bogu za ovaj njegov veliki i osobiti dar,[4] za njegovu dobrohotnu naklonost i očinsku providnost.
Radujmo se što možemo ponovno oživjeti ovaj dragocjeni dar našega nebeskog Oca.
Slušajmo, čitajmo i upoznajmo ova sveta pravila, zapovijedi i uredbe naše kršćanske vjere, koju smo pred Bogom ispovjedili na svome krštenju.
Sa strahopoštovanjem pohranimo ove potrebne i plodonosne pouke u riznicu svojih srdaca.
Danju i noću razmišljajmo o njima, meditirajmo i promišljajmo ih.[5]
Iznova ih razmatrajmo i, slikovito rečeno, „preživajmo“ ih kako bismo iz njih izvukli njihov slatki sok, duhovni učinak, srž, med, jezgru, okus, okrepu i utjehu.
Neka naše savjesti pronađu oslonac, mir i sigurnost u njihovoj nepogrešivoj pouzdanosti, istini i trajnome jamstvu.
Molimo Boga, jedinoga Začetnika ovih nebeskih nauka, da po njihovu zdravom nauku i istinama govorimo, mislimo, vjerujemo, živimo i na kraju odemo s ovoga svijeta.
Tako ćemo u ovome svijetu imati Božju zaštitu, naklonost i milost, zajedno s neizrecivom utjehom mira i spokojem savjesti; a nakon ovoga bijednog života uživat ćemo beskrajno blaženstvo i slavu neba.
Neka nam to svima udijeli onaj koji je umro za sve nas, Isus Krist, kojemu s Ocem i Duhom Svetim pripada sva čast i slava, sada i uvijeke.
Amen.
Bilješke
- Matej 22,29
- 1 Korinćanima 3,2; Hebrejima 5,12–14
- Matej 7,8
- 2 Timoteju 1,6
- Psalam 1,2
Vidi i ovo: Samo Pismo – Sola Scriptura: Jedini ili konačni autoritet?
