Propovijed o bijedi cijeloga ljudskog roda i njegovoj osudi na vječnu smrt zbog vlastitoga grijeha (Iz Prve knjige homilija)

Druga homilija Prve knjige homilija nosi naslov „Propovijed o bijedi cijeloga ljudskog roda i njegovoj osudi na vječnu smrt zbog vlastitoga grijeha“ (A Sermon of the Misery of All Mankind and of His Condemnation to Death Everlasting by His Own Sin). Nakon što je prva homilija istaknula važnost čitanja i poznavanja Svetoga pisma, druga se okreće pitanju koje je u samome središtu reformacijskog razumijevanja čovjeka i spasenja: što nam Sveto pismo govori o čovjekovu stanju pred Bogom?

Homilija polazi od čovjekove oholosti i sklonosti da se uzda u vlastitu dobrotu, pravednost i zasluge. Nasuprot tome, brojnim primjerima iz Staroga i Novoga zavjeta pokazuje čovjekovu grešnost, slabost i nesposobnost da se vlastitim djelima opravda pred Bogom. Poznavanje vlastite grešnosti pritom nije samo sebi svrha niti vodi očaju. Ono čovjeka vodi poniznosti i priprema ga da razumije veličinu Božjega milosrđa i spasenja darovanoga u Isusu Kristu.

Posebno je snažan drugi dio homilije, u kojemu se od govora o ljudskoj bijedi prelazi na radosnu vijest Evanđelja. Čovjek se ne može sam očistiti od grijeha niti zaslužiti spasenje, ali Bog iz svojega milosrđa daje ono što čovjek sam ne može postići. Isus Krist predstavljen je kao Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta, veliki i vječni Svećenik, jedini Posrednik između Boga i čovjeka, Liječnik i Spasitelj. Spasenje stoga nije nagrada za ljudske zasluge, nego Božji milosrdni dar radi Krista. Upravo prema toj središnjoj poruci vodi cijela homilija. Pasted markdown

Homilija završava svojevrsnim prijelazom prema sljedećoj propovijedi. Nakon što je pokazala što je čovjek sam po sebi i što mu Bog daruje u Kristu, najavljuje da će sljedeća homilija podrobnije objasniti kako se ta velika Božja milost u Kristu prima i kako čovjek biva oslobođen ropstva grijeha, smrti i pakla. Time druga homilija predstavlja važnu poveznicu između nauka o čovjekovoj grešnosti i nauka o opravdanju i spasenju. Pasted markdown

Kao i prva, i druga homilija u kasnijoj je tradiciji izdanja podijeljena na dva dijela, pa je tako donesena i u ovom hrvatskom prijevodu. Ta podjela služi lakšem čitanju, dok oba dijela zajedno čine jednu teološki i sadržajno povezanu propovijed.

HOMILIJA II

Propovijed o bijedi cijeloga ljudskog roda i njegovoj osudi na vječnu smrt zbog vlastitoga grijeha

Prvi dio

Duh Sveti, pišući Sveto pismo, ni u čemu nije revniji nego u rušenju čovjekove taštine i oholosti, poroka koji je, više od svih drugih, duboko ukorijenjen u cijelome ljudskom rodu još od prvoga grijeha našega praoca Adama. Zato na mnogim mjestima u Svetome pismu nalazimo mnoge znamenite pouke protiv toga starog i duboko ukorijenjenog poroka, kako bi nas poučile najhvalevrijednijoj kreposti poniznosti: da upoznamo sami sebe i da se sjećamo što smo sami po sebi.

U Knjizi Postanka svemogući Bog svima nama, u našem praocu Adamu, daje naziv i ime koje nas treba upozoriti da razmislimo što smo, od čega smo, odakle dolazimo i kamo idemo, govoreći:

„U znoju lica svoga jest ćeš kruh dok se ne vratiš u zemlju, jer iz nje si uzet; prah si i u prah ćeš se vratiti.“[1]

Ovdje, kao u zrcalu, možemo naučiti spoznati da smo samo zemlja, prah i pepeo te da ćemo se zemlji, prahu i pepelu vratiti.

I sveti patrijarh Abraham dobro se sjećao toga imena i naziva — prah, zemlja i pepeo — koje je Bog odredio cijelome ljudskom rodu. Zato tako naziva i samoga sebe[2] kada usrdno moli za Sodomu i Gomoru.

Čitamo također da su Judita,[3] Estera,[4] Job,[5] Jeremija[6] i drugi sveti muškarci i žene Staroga zavjeta oblačili kostrijet i posipali glavu prahom i pepelom kada su oplakivali svoj grešni život.

Takvim su znakom kostrijeti, praha i pepela vapili Bogu za pomoć i milosrđe, pokazujući cijelome svijetu koliko ponizno i skromno misle o sebi te koliko dobro pamte svoje spomenuto ime i naziv: svoju jadnu, iskvarenu i krhku narav — prah, zemlju i pepeo.

Knjiga Mudrosti također, želeći poniziti našu oholost, potiče nas da se ozbiljno prisjetimo svojega smrtnog i zemaljskog podrijetla koje svi imamo od prvoga stvorenog čovjeka. Podsjeća nas da svi ljudi, i kraljevi i podložnici, na isti način dolaze na ovaj svijet i na isti način iz njega odlaze,[7] odnosno da smo sami po sebi krajnje bijedni, kao što svakodnevno možemo vidjeti.

Svemogući Bog zapovjedio je svome proroku Izaiji da objavi i glasno navijesti cijelome svijetu. Kada je Izaija upitao: „Što da vičem?“, Gospodin mu je odgovorio:

„Viči: Svako je tijelo trava i sva mu je slava kao cvijet poljski. Trava se suši, cvijet vene kada dah Gospodnji preko njega prođe. Doista, narod je trava. Trava se suši i cvijet vene.“[8]

A sveti prorok Job, koji je na sebi duboko iskusio bijedno i grešno stanje čovjeka, opisuje ga svijetu ovim riječima:

„Čovjek, rođen od žene, kratka je vijeka i pun mnogih nevolja. Poput cvijeta niče i vene, bježi poput sjene i ne ostaje. Zar nad takvim otvaraš oči svoje, Gospodine, i izvodiš ga na sud sa sobom? Tko može iz nečistoga izvesti čisto?“[9]

Svi su ljudi zbog svoje pokvarenosti i prirodne sklonosti toliko općenito bili predani grijehu da se, kako kaže Pismo, Bog pokajao što je načinio čovjeka.[10] Grijeh je toliko izazvao njegov gnjev protiv svijeta da je potopom u Noino vrijeme preplavio sav svijet, osim Noe i njegove malobrojne obitelji.[11]

Nije bez velikoga razloga što Božje pismo toliko puta sve ljude na ovome svijetu naziva riječju zemlja.

„O zemljo, zemljo, zemljo, čuj riječ Gospodnju!“, govori Jeremija.[12]

To naše pravo ime, naziv i naslov — zemlja, zemlja, zemlja — koje izgovara prorok, pokazuje što doista jesmo, bez obzira na to kakvim nas drugim imenima, titulama ili dostojanstvima ljudi nazivaju.

Tako nas jasno naziva onaj koji najbolje zna što jesmo i kako nas s pravom treba nazvati.

Isto nam tako, govoreći po svojemu vjernom apostolu Pavlu, pokazuje:

„Svi su ljudi, Židovi i pogani, pod grijehom. Nema pravedna, ni jednoga. Nema razumna, nema onoga koji traži Boga. Svi su zastranili, svi se zajedno pokvarili; nema onoga koji čini dobro, nema ni jednoga. Grlo im je grob otvoren, jezicima svojim varaju; zmijski je otrov pod njihovim usnama. Usta su im puna kletve i gorčine. Noge su im brze na prolijevanje krvi. Pustoš i bijeda na njihovim su putovima, a puta mira nisu upoznali. Straha Božjega nema pred njihovim očima.“[13]

Na drugome mjestu sveti Pavao piše:

„Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“[14]

I ponovno:

„Pismo je sve zatvorilo pod grijeh da se obećanje po vjeri u Isusa Krista dadne onima koji vjeruju.“[15]

Sveti Pavao na mnogim mjestima prikazuje naše pravo stanje, nazivajući nas po naravi djecom Božjega gnjeva,[16] te govoreći da sami od sebe nismo sposobni ni pomisliti što dobro,[17] a još manje sami od sebe dobro govoriti ili činiti.

A Mudrac kaže u Knjizi Izreka:

„Pravednik pada sedam puta.“[18]

Iskušani i prokušani Job bojao se svih svojih djela.[19]

Sveti Ivan Krstitelj, posvećen još u majčinoj utrobi i pohvaljen prije svojega rođenja,[20] nazvan anđelom odnosno glasnikom,[21] velikim pred Gospodinom i ispunjenim Duhom Svetim još od rođenja,[22] pripravitelj puta našemu Spasitelju Kristu,[23] te onaj kojega je sam Krist pohvalio kao više od proroka i najvećega među rođenima od žene,[24] ipak otvoreno priznaje da njemu samome treba Kristovo očišćenje.[25]

On dostojno uzvisuje i proslavlja svojega Gospodina i Učitelja Krista, a samoga sebe ponizuje kao nedostojna odriješiti remenje na njegovoj obući,[26] dajući svu čast i slavu Bogu.

Tako i sveti Pavao često i otvoreno priznaje što je sam po sebi, uvijek kao najvjerniji sluga dajući svu hvalu svojemu Gospodaru i Spasitelju.[27]

Tako i blaženi sveti Ivan Evanđelist, u svoje ime i u ime svih drugih svetih ljudi, ma koliko pravedni bili, otvoreno priznaje:

„Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti. Reknemo li da nismo sagriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama.“[28]

Zato Mudrac u knjizi Propovjednika iznosi ovo istinito i opće priznanje:

„Nema na zemlji pravedna čovjeka koji čini dobro, a da ne griješi.“[29]

I sveti David stidi se svojega grijeha, ali se ne stidi priznati ga.[30]

Kako često, kako usrdno i s kakvim žaljenjem moli veliko Božje milosrđe zbog svojih velikih prijestupa i moli Boga da s njime ne ulazi u sud![31]

I ponovno, kako ozbiljno ovaj sveti čovjek razmatra svoje grijehe kada priznaje da su toliko brojni, toliko skriveni i toliko teško spoznatljivi da ih je gotovo nemoguće upoznati, izreći ili izbrojiti![32]

Stoga, istinski, ozbiljno i duboko razmatrajući svoje grijehe, ali ipak ne uspijevajući proniknuti do njihova dna, moli Boga da mu oprosti njegove tajne, skrivene i nepoznate grijehe,[33] kojih ni sam nije sposoban postati potpuno svjestan.

On ispravno promatra svoje grijehe od njihova izvornog korijena i izvora, shvaćajući da njihove sklonosti, poticaji, pokreti, ubodi, izdanci, grane, ostaci, zaraze, okusi, osjećaji i tragovi još uvijek prebivaju u njemu.

Zato govori:

„Evo, u grijesima sam začet.“[34]

Ne kaže „u grijehu“, nego u množini — „u grijesima“ — jer iz jednoga izvora izviru svi ostali.

A naš Spasitelj Krist kaže da nitko nije dobar osim Boga,[35] da bez njega ne možemo učiniti ništa dobro[36] te da nitko ne može doći Ocu osim po njemu.[37]

On nam svima zapovijeda da, kada učinimo sve što možemo učiniti, kažemo da smo beskorisne sluge.[38]

On raskajanoga carinika stavlja ispred ohologa, naizgled svetog i slavnog farizeja.[39]

Sebe naziva liječnikom koji nije došao zdravima, nego bolesnima,[40] onima kojima je potreban njegov lijek za njihove rane.

Uči nas da u svojim molitvama priznajemo da smo grešnici te da od svojega nebeskog Oca tražimo oproštenje i izbavljenje od svakoga zla.[41]

Pokazuje nam da nas grijesi koji izlaze iz našega vlastitog srca onečišćuju.[42]

Uči nas da zla riječ ili misao zaslužuje osudu, potvrđujući da ćemo položiti račun za svaku ispraznu riječ.[43]

Govori da je došao spasiti izgubljene ovce.[44]

Zato je među oholim farizejima koji su sami sebe smatrali pravednima, učenima, mudrima, savršenima i svetima bilo malo onih koji su po njemu bili spašeni, jer su sami sebe opravdavali pred ljudima svojom prividnom svetošću.

Stoga se, dragi ljudi, čuvajmo takva licemjerja, taštine i samopravdanja.

Pogledajmo svoje noge i ono od čega smo načinjeni.

Dolje paunovo perje! Dolje oholo srce! Ponizi se, jadna glino, krhka i lomljiva posudo!

---

Bilješke

1. Postanak 3,19
2. Postanak 18,27
3. Judita 4,10–11; 9,1
4. Estera 14,2
5. Job 42,6
6. Jeremija 6,26; 25,34
7. Mudrost 7,1–6
8. Izaija 40,6–8
9. Job 14,1–4
10. Postanak 6,6
11. Postanak 7
12. Jeremija 22,29
13. Rimljanima 3,9–18
14. Rimljanima 11,32
15. Galaćanima 3,22
16. Efežanima 2,3
17. 2 Korinćanima 3,5
18. Izreke 24,16
19. Job 9,28
20. Luka 1,15
21. Malahija 3,1
22. Luka 1,15
23. Matej 11,9–11
24. Matej 11,9–11
25. Matej 3,11.14
26. Marko 1,7–8
27. 1 Korinćanima 15,8–10; 1 Timoteju 1,11–17
28. 1 Ivanova 1,8–10
29. Propovjednik 7,20
30. Psalam 51
31. Psalam 143,2
32. Psalam 19,12; 40,12
33. Psalam 19,12
34. Psalam 51,5
35. Matej 19,17; Marko 10,18; Luka 18,19
36. Ivan 15,5
37. Ivan 14,6
38. Luka 17,10
39. Luka 18,14
40. Matej 9,12
41. Matej 6,12–13; Luka 11,4
42. Matej 15,19–20
43. Matej 12,36
44. Matej 15,24

Propovijed o bijedi cijeloga ljudskog roda i njegovoj osudi na vječnu smrt zbog vlastitoga grijeha

Drugi dio

Budući da je istinsko poznavanje samih sebe prijeko potrebno kako bismo došli do pravoga poznavanja Boga, u prethodnom ste čitanju čuli kako su svi pobožni ljudi uvijek ponizno mislili o sebi te kako ih Bog, njihov Stvoritelj, svojom svetom Riječju uči da upravo tako misle i prosuđuju o sebi.

Jer sami po sebi nalik smo divljim stablima koja ne mogu donijeti dobra ploda. Sami po sebi nalik smo zemlji koja može rađati samo korovom, koprivama, trnjem, dračem, kukoljem i ljuljem. Naši su plodovi opisani u petome poglavlju Poslanice Galaćanima.[1]

Ni vjeru, ni ljubav, ni nadu, ni strpljivost, ni čistoću, niti išta drugo što je dobro nemamo sami od sebe, nego od Boga. Zato se te kreposti ondje nazivaju plodovima Duha Svetoga, a ne plodovima čovjeka.

Priznajmo, dakle, pred Bogom kakvi doista jesmo: bijedni i jadni grešnici. Iskreno se pokajmo, od srca se ponizimo i zavapimo Bogu za milosrđe.

Svi priznajmo ustima i srcem da smo puni nesavršenosti. Spoznajmo kakva su naša vlastita djela i koliko su nesavršena. Tada se nećemo bezumno i oholo uzdati u vlastito mišljenje o sebi niti ćemo sebi pripisivati bilo kakav udio u opravdanju na temelju svojih zasluga ili djela.

Jer doista, nesavršenosti postoje čak i u našim najboljim djelima.

Ne ljubimo Boga onoliko koliko smo dužni — svim svojim srcem, umom i snagom. Ne bojimo se Boga onoliko koliko bismo trebali. Ne molimo se Bogu bez mnogih i velikih nesavršenosti.

Nesavršeno dajemo, nesavršeno opraštamo, nesavršeno vjerujemo, ljubimo i nadamo se. Nesavršeno govorimo, mislimo i djelujemo. Nesavršeno se borimo protiv đavla, svijeta i tijela.

Stoga se nemojmo stidjeti otvoreno priznati svoje stanje nesavršenosti. Štoviše, nemojmo se stidjeti priznati nesavršenost čak ni u svojim najboljim djelima.

Neka se nitko od nas ne stidi reći sa svetim Petrom:

„Grešan sam čovjek.“[2]

Recimo svi sa svetim prorokom Davidom:

„Sagriješismo kao i oci naši, činili smo zlo i bezakonje.“[3]

Svi otvoreno priznajmo s izgubljenim sinom pred svojim Ocem:

„Oče, sagriješili smo protiv neba i pred tobom; nismo dostojni zvati se tvojim sinovima.“[4]

Recimo svi sa svetim Baruhom:

„Gospodine, Bože naš, nama pripada sramota, a tebi pravednost.[5] Sagriješili smo, činili zlo i bezbožno postupali protiv tvoje pravednosti.“[6]

Recimo svi sa svetim prorokom Danielom:

„Tebi, Gospodine, pripada pravednost, a nama sramota.[7] Sagriješili smo, činili zlo, pobunili se, udaljili se od tebe i odstupili od tvojih zapovijedi i sudova.“[8]

Tako od svih pobožnih ljudi u Svetome pismu učimo poniziti sami sebe, a Boga uzvisivati, veličati, hvaliti, proslavljati i slaviti.

Tako smo čuli koliko smo sami po sebi zli; kako sami od sebe i vlastitom snagom nemamo ni dobrote, ni pomoći, ni spasenja, nego naprotiv — grijeh, osudu i vječnu smrt.

Ako to duboko odvagnemo i ozbiljno razmotrimo, tim ćemo bolje razumjeti veliko Božje milosrđe i kako naše spasenje dolazi jedino po Kristu.

Jer u sebi samima ne nalazimo ništa čime bismo se mogli izbaviti iz ovoga bijednog ropstva[9] u koje smo dospjeli, zavedeni đavolskom zavišću, prijestupom Božje zapovijedi u našem praocu Adamu.

Svi smo postali nečisti,[10] ali sami sebe ne možemo očistiti niti možemo očistiti jedni druge.

Po naravi smo djeca Božjega gnjeva,[11] ali sami sebe ne možemo učiniti djecom i baštinicima Božje slave.

Mi smo ovce koje su zalutale,[12] ali se vlastitom snagom ne možemo vratiti u ovčinjak. Tolika je naša nesavršenost i slabost.

Stoga se ne možemo hvaliti sami sobom, jer smo sami po sebi grešni. Ne možemo se ni ponositi djelima koja činimo, jer su sva toliko nesavršena i nečista da ne mogu opstati pred pravednim Božjim sudom.

Kao što kaže sveti prorok David:

„Ne idi na sud sa slugom svojim, Gospodine, jer nitko živ nije pravedan pred tobom.“[13]

Zato moramo uteći Bogu; inače nikada nećemo pronaći mir, počinak i spokoj savjesti u svojim srcima.

Jer on je Otac milosrđa i Bog svake utjehe.[14]

On je Gospodin u kojega je obilje otkupljenja.[15]

On je Bog koji nas spašava po svojemu milosrđu.[16]

On nam pokazuje svoju ljubav i neizmjernu naklonost time što nas je, svojom slobodnom dobrotom, spasio kada smo bili izgubljeni[17] te nam pripravio vječno kraljevstvo.

Sva ta nebeska blaga darovana su nam ne zbog naših zasluga, vrijednosti ili dobrih djela — jer ih sami od sebe nemamo — nego besplatno, jedino po njegovu milosrđu.

A radi koga?

Doista, radi Isusa Krista, čistoga i neokaljanoga Jaganjca Božjega.[18]

On je ljubljeni Sin radi kojega je Bog potpuno pomiren s čovjekom.

On je Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta.[19]

Jedino se za njega s pravom može reći da je sve dobro učinio[20] i da se u njegovim ustima nije našla prijevara.[21]

Jedino on može reći:

„Dolazi knez ovoga svijeta. Protiv mene ne može ništa.“[22]

I jedino on može reći:

„Tko će me od vas dokazati krivim za grijeh?“[23]

On je onaj veliki i vječni Svećenik koji je jednom zauvijek prinio samoga sebe na žrtveniku križa,[24] te je tim jednim prinosom zauvijek usavršio one koji se posvećuju.[25]

On je jedini Posrednik između Boga i čovjeka,[26] koji je vlastitom krvlju platio cijenu našega otkupljenja[27] i njome nas očistio od grijeha.[28]

On je Liječnik koji liječi sve naše bolesti.[29]

On je Spasitelj koji svoj narod spašava od njegovih grijeha.[30]

Ukratko, on je onaj nepresušni i preobilni izvor iz čije smo punine svi primili.[31]

Jer samo su u njemu skrivena sva blaga Božje mudrosti i znanja,[32] i u njemu i po njemu od Boga Oca primamo sva dobra[33] koja pripadaju bilo tijelu bilo duši.

O, koliko dugujemo svojemu nebeskom Ocu za njegovo veliko milosrđe koje nam je tako obilno iskazao u Kristu Isusu, našemu Gospodinu i Spasitelju!

Kakvu bismo mu dostojnu i dovoljnu zahvalnost mogli iskazati?

Stoga svi jednodušno zapjevajmo radosnim glasom, neprestano hvaleći i veličajući ovoga Gospodina milosrđa zbog njegove nježne dobrote koju nam je pokazao u svojemu ljubljenom Sinu Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

Do sada smo čuli što smo sami po sebi: doista grešni, bijedni i podložni osudi.

Čuli smo također da sami od sebe i vlastitom snagom nismo sposobni ni pomisliti dobru misao niti učiniti dobro djelo. Stoga u sebi ne možemo pronaći nikakvu nadu spasenja, nego prije ono što vodi našoj propasti.

S druge strane, čuli smo o nježnoj dobroti i velikome milosrđu Boga Oca prema nama te kako nam dobro čini radi Krista, bez naših zasluga ili vrijednosti, jedino po svojemu čistom milosrđu i nježnoj dobroti.

A kako primamo ta neizmjerna Božja milosrđa koja su nam ponuđena u Kristu Isusu i kako bivamo izbavljeni iz ropstva grijeha, smrti i pakla, bit će, uz Božju pomoć, opširnije objašnjeno u sljedećoj propovijedi.

U međuvremenu — i zapravo u svako vrijeme — učimo upoznavati sami sebe, svoju krhkost i slabost, bez ikakva hvalisanja ili uzdizanja zbog svojih dobrih djela i zasluga.

Istodobno spoznajmo neizmjerno Božje milosrđe prema nama i priznajmo da, kao što iz nas samih dolaze zlo i osuda, tako od Boga dolaze svako dobro i spasenje.

Kao što sam Bog govori po proroku Hošei:

„Izraele, tvoja propast dolazi od tebe samoga, ali samo je u meni tvoja pomoć i utjeha.“[34]

Ako se tako ponizno podložimo pred Bogom, možemo biti sigurni da će nas u vrijeme svojega pohoda uzvisiti u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, Krista Isusa, Gospodina našega.

Njemu s Ocem i Duhom Svetim neka je sva čast i slava uvijeke. Amen.

---

Bilješke

1. Galaćanima 5,19–23
2. Luka 5,8
3. Psalam 106,6
4. Luka 15,18–19
5. Baruh 2,6
6. Baruh 2,12
7. Daniel 9,7
8. Daniel 9,5
9. 2 Korinćanima 3,5
10. Psalam 51,1–10
11. Efežanima 2,3
12. 1 Petrova 2,25
13. Psalam 143,2
14. 2 Korinćanima 1,3
15. Psalam 130,7
16. Titu 3,5
17. Rimljanima 5,8
18. 1 Petrova 1,19
19. Ivan 1,29
20. Marko 7,37
21. 1 Petrova 2,22
22. Ivan 14,30
23. Ivan 8,46
24. Hebrejima 7,24–27
25. Hebrejima 10,14
26. 1 Timoteju 2,5–6
27. Otkrivenje 5,9
28. Otkrivenje 1,5; 1 Ivanova 1,7
29. Psalam 103,3
30. Matej 1,21
31. Ivan 1,16
32. Kološanima 2,3
33. Rimljanima 8,32
34. Hošea 13,9

Prva homilija: Plodonosni poticaj na čitanje i poznavanje Svetoga pisma (Iz Prve knjige homilija)