Prispodoba o zlim vinogradarima (Mt 21,33–46) jest Isusovo upozorenje onima kojima je povjerena briga o Božjem narodu. Vinograd pripada Bogu, a oni koji u njemu služe nisu njegovi vlasnici, nego upravitelji od kojih Gospodar očekuje plodove.

Jean Calvin u svojem tumačenju ovoga evanđeoskog teksta posebno naglašava odgovornost crkvenih služitelja, odbacivanje Božjih proroka i, konačno, odbacivanje samoga Krista – Sina i baštinika. Ipak, onaj kojega su graditelji odbacili postaje zaglavni kamen: ljudsko protivljenje ne može zaustaviti Božje djelo niti Kristovo Kraljevstvo.

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.

Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!« Mt 21, 33-43

Kome pripada Božji vinograd

(Prispodoba o zlim vinogradarima)

Jednom se prilikom Krist našao u Hramu, gdje je poučavao okupljeni narod. Glavari svećenički i starješine narodne pristupili su mu i zatražili od njega da objasni tko mu je dao vlast, odnosno autoritet da poučava (Mt 21,23). Krist im odgovara protupitanjem: Tko je dao vlast Ivanu Krstitelju da krsti narod?

Glavari svećenički i starješine narodne, bojeći se da ne daju pogrešan odgovor, rekoše Kristu: „Ne znamo.“ Naime, da su rekli da je od Boga, bili bi upitani: „Zašto mu onda niste povjerovali?“, a ako bi rekli da je od ljudi, bojali su se reakcije naroda „jer svi Ivana drže za proroka“ (Mt 21,25–26). Krist im odgovara da ni on njima neće odgovoriti na njihovo pitanje, ali im kazuje dvije prispodobe.

Prva je o čovjeku koji je imao dva sina i poslao ih da rade u njegovu vinogradu. Jedan je rekao da neće, ali je ipak na kraju otišao, a drugi je rekao da hoće, ali nije otišao. Krist ih upita: „Koji je od ove dvojice izvršio volju očevu?“ Rekoše mu: „Prvi.“ Reče im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše…“ (Mt 21,31–32).

Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim sigurno nije bilo ugodno to čuti. Oni su s pozicije autoriteta pitali Krista kako se usuđuje poučavati druge, a Krist ih suočava s njihovom nevjerom u Boga i njihovim odnosom prema onima koje im je Bog slao u prošlosti, kao i prema Onome kojega im šalje u njihovo vrijeme.

I nije bez razloga spomenuo Ivana Krstitelja. Njega je Bog poslao židovskom narodu kako bi ga pozvao na pokajanje i pripremio za dolazak Mesije. Međutim, bio je ubijen jer je propovijedao Riječ Božju. Zato im Krist kazuje i ovu drugu prispodobu kako bi im pojasnio da židovski narod nema samo povlasticu da je od Boga izabran, nego ima i odgovornost pred Bogom – da mu donosi plodove poslušnosti njegovoj Riječi, a to znači i da prihvati Onoga koji je prorečen kao Mesija i koji sada stoji pred njima.

Gospodin im kazuje prispodobu o domaćinu koji je posadio vinograd, dao ga vinogradarima i otišao. U vrijeme berbe domaćin šalje svoje sluge vinogradarima „da prime njegove plodove“. Ali vinogradari „pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše“. Domaćin je ponovno poslao svoje sluge, ali vinogradari su isto učinili i s njima. Na kraju je poslao i svoga sina, ali ga vinogradari „pograbe, izbace iz vinograda i ubiju“.

Domaćin u današnjem Evanđelju jest Bog. Vinograd je Božji narod. Vinogradari su vođe naroda, a sluge su proroci. Gospodin je svoj narod, poput trsa, prenio iz Egipta i posadio ga u Obećanoj zemlji, zemlji Kanaanu (Ps 80,7). Vinograd je, dakle, i narod i zemljopisni prostor – zemlja koju je Bog darovao židovskom narodu.

Da bi vinograd donio plod, potrebno je da bude dobro pripremljen i obrađen. Gospodin je sve učinio kako treba. Krist zapravo navodi riječi proroka Izaije 5,1–2. S Božje strane sve je bilo spremno da njegov narod donosi dobre plodove.

Reformator Jean Calvin kaže:

„Svrha ove prispodobe je dvostruka. Prvo, Krist želi ukoriti svećenike zbog njihove sramotne i zle nezahvalnosti. Drugo, želi ukloniti sablazan koju bi mogla izazvati njegova predstojeća smrt. Naime, pod lažnim naslovom autoriteta stekli su toliki utjecaj nad jednostavnim ljudima i neukim mnoštvom da je izgledalo kao da židovska vjera ovisi o njihovoj volji i odluci.“

Na početku današnjega evanđeoskog odlomka čitali smo kako je domaćin, nakon što je posadio vinograd, „otišao“.

Ćiril Aleksandrijski tumači odsutnost domaćina na način da se Bog nakon objave Mojsiju na Sinaju ljudima više nije objavljivao na vidljiv način, nego im je slao proroke kako bi „oprisutnili Boga“.

Stari zavjet povijest je Božjega stalnog pozivanja njegova naroda na pokajanje i donošenje plodova pokajanja. Zato im šalje proroke koji su im govorili Riječ Božju, opominjali ih, pozivali na povratak Bogu i naviještali da će doći Mesija. Ali umjesto da prihvati Riječ Božju, Božji je narod nerijetko odbacivao proroke, a time i samoga Boga.

Najsvježiji primjer glavarima svećeničkim i starješinama narodnim bio je Ivan Krstitelj. Ubijen je jer je govorio istinu o grijehu i njegovim posljedicama.

Napokon, Bog šalje svoga Sina. Ovom prispodobom Krist sebe otkriva kao Sina Božjega i naviješta što će mu se dogoditi. On je taj zaglavni kamen, „Kamen što ga odbaciše graditelji“ (Ps 118,22). Glavari svećenički i starješine predat će ga na smrt. Upravo zbog toga Bog će dati vinograd na upravljanje „drugim vinogradarima“. Gospodin glavarima svećeničkim i starješinama narodnim zapravo otkriva da su upravo oni ti vinogradari – ali zli vinogradari koji će za Sina reći: „Hajde da ga ubijemo.“

Zašto je Božji narod odbacio glasnike Božje riječi, a time i samoga Boga? Iz istoga razloga zbog kojega su Adam i Eva pokazali neposlušnost prema Bogu – povjerovali su da mogu živjeti bez Boga, zapravo da će i sami postati bogovi. Opasna sotonska laž donijela je svoj plod.

To se događa i danas. Mnogi misle da im Bog nije potreban. Možemo slobodno reći da je danas malo pravih ateista, onih koji doista vjeruju da Boga nema (u tom smislu i ateisti su vjernici – oni vjeruju da Boga nema), ali je mnogo veći broj antiteista, onih koji ne žele da ga ima i zato se bore protiv njega.

Jean Calvin kaže:

„Ovdje moramo razmotriti dvije stvari. Prvo, ne smijemo biti zbunjeni zlim pokušajima ljudi koji ustaju kako bi spriječili Kristovu vladavinu, jer nas je Bog unaprijed upozorio da će se to događati. Drugo, bez obzira na ljudske spletke, Bog je istodobno objavio da će njegova sila pobijediti u uspostavljanju Kristova kraljevstva.“

„Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1), govori nam psalmist. Međutim, Božji narod i njegove vođe umislili su da je zemlja njihova, da su oni njezini gospodari. Vođe naroda odbacile su Boga kao Gospodara vinograda. Zato se ostvarilo proročanstvo iz Izaije 5,5: „Sada ću vam kazati što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze.“

I mi smo često u iskušenju pomisliti kako smo sami svoji gospodari. Neki vladari zaboravljaju da je zemlja Gospodnja i da smo je dobili samo na upravljanje. Mnogi zaboravljaju da je život dar od Boga i da ga treba živjeti Bogu na slavu i na dobro bližnjih.

Sve više čujemo parole: „Ja sam gospodar svoga tijela“, čime se opravdavaju pobačaj, promjena spola i drugi teški grijesi protiv tijela koje nam je dano da bude hram Duha Svetoga (1 Kor 6,19). Mnogi se prema bližnjima ponašaju kao prema svome vlasništvu. Materijalna dobra koja imamo također su Božji dar.

Sve što imamo – život, dušu, tijelo, talente, imetak, zemlju – sve je zapravo Božje i Bog će od nas tražiti račun kako smo svime time upravljali.

Gospodin je posadio novi vinograd. To više nije jedna posebna etnička skupina niti određeni zemljopisni prostor. Kristova Crkva je novi Izrael. Poslana je cijelome svijetu naviještati Evanđelje. Zato je sva zemlja prostor na kojem se treba širiti Kristov vinograd. Crkva je jedan narod u Kristu koji u etničkom smislu čine različiti narodi i jezici.

O tom se vinogradu govori u Psalmu 80,14–15: „Bože nad Vojskama, vrati se! Pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd, zakrili nasad desnice svoje…“

Pripadnost Kristovoj Crkvi, koja je njegovo Tijelo, jest povlastica, ali i obveza. Mnogi i danas smatraju da je pripadnost Crkvi dovoljna za spasenje. Pripadnost Crkvi važna je i neophodna, kao i vjerovanje u kršćanske nauke, ali sve to nije dovoljno za spasenje ako naši životi ne potvrđuju pripadnost Crkvi, odnosno Kristu, i ako nisu u skladu s onim u što vjerujemo.

Naše su duše vinograd Gospodnji. Ako ne donosimo potrebne plodove na slavu Božju, svojim životima svjedočimo da nismo poslušni Božjoj riječi.

Koji su to plodovi koje mi kao kršćani trebamo donositi pred Boga? To su plodovi Duha Svetoga: „Ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22–23).

Naravno, djelovanje Duha Svetoga ne možemo ograničiti samo na ovaj popis. Sva naša djela koja proizlaze iz poslušnosti Bogu jesu plodovi Duha Svetoga. Naša ljubav prema Bogu i prema bližnjima jest ispunjenje Božjega Zakona.

Svi smo mi, kao udovi Tijela Kristova, vinogradari u onom dijelu njegova vinograda koji nam je Gospodin povjerio. To može biti Crkva, država ili neki njezin dio – grad ili općina – obitelj, radno mjesto ili naši bližnji. Ondje gdje nas je Gospodin postavio trebamo biti marljivi kako bismo Bogu prinijeli najbolje plodove svoga života i rada. A to možemo postići samo u zajedništvu s Kristom.

Plodan kršćanski život proslavlja Boga (Iv 15,8). U Propovijedi na gori Krist kaže:

„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5,16).

Neka takav bude i naš život.

Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ili citiranja ovoga članka obavezno navesti link.

Ovu propovijed na srpskom jeziku možete pročitati ovdje.

Vidi i ovo: Kako voditi pobjednički kršćanski život?

BONUS VIDEO: (Zapratite YouTube kanal HORIZONTI VJERE)

IMATE BLAGOSLOV PRATEĆI OVU STRANICU? ŽELITE POMOĆI NJEZINO DJELOVANJE?
Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com