UVOD U ANGLIKANIZAM – 1. lekcija: Što je anglikanizam?
Cilj lekcije
U ovoj lekciji upoznat ćemo osnovno značenje pojma anglikanizam. Vidjet ćemo u što anglikanci vjeruju, na kojim se izvorima temelji njihov crkveni identitet i zašto anglikanizam sebe razumije kao dio jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, ali istodobno kao Crkvu oblikovanu biblijskim i reformacijskim načelima.
1. Što znači riječ „anglikanski“?
Riječ anglikanski dolazi od latinskog izraza ecclesia anglicana, što jednostavno znači „Engleska crkva“.
Međutim, anglikanizam odavno nije ograničen na Englesku. Tijekom stoljeća proširio se diljem svijeta te danas anglikanske Crkve postoje u Europi, Africi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Oceaniji.
Zbog toga riječ „anglikanski“ danas ne označava nacionalnost, nego određenu crkvenu, teološku, liturgijsku i duhovnu tradiciju.
Anglikanac može biti Englez, Amerikanac, Nigerijac, Brazilac ili pripadnik bilo kojeg drugog naroda. Ono što ih povezuje nije nacionalnost, nego zajednička kršćanska baština.
2. Je li anglikanizam katolički ili protestantski?
Na ovo pitanje ne možemo odgovoriti jednostavnim izborom između dviju mogućnosti.
Anglikanizam je nastao unutar zapadne katoličke Crkve, ali je u 16. stoljeću prošao kroz Reformaciju.
Zbog toga klasični anglikanizam istodobno naglašava svoju katoličnost i svoju reformiranost.
Riječ katolički ovdje ne znači „rimokatolički“. Grčka riječ katholikos znači „sveopći“ ili „univerzalni“. Kada u Nicejskom vjerovanju ispovijedamo:
„Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu“,
ne govorimo isključivo o jednoj denominaciji, nego o Kristovoj Crkvi koja je prisutna već dvije tisuće godina i koju čine različiti narodi.
Anglikanska reformacija zato izvorno nije započela kao osnivanje neke potpuno nove Crkve. Reformatori su željeli postojeću Crkvu reformirati prema Svetom pismu i vjeri drevne Crkve.
Upravo zato anglikanska tradicija zadržava mnoge elemente povijesnog crkvenog života:
- biskupe, prezbitere i đakone,
- liturgijsko bogoslužje,
- sakramente,
- crkvenu godinu,
- drevna kršćanska vjerovanja,
- kontinuitet crkvene službe,
dok istodobno snažno naglašava reformacijska načela poput prvenstva i dostatnosti Svetoga pisma, opravdanja vjerom i nužnosti Božje milosti za spasenje.
Zbog toga se klasični anglikanizam može opisati kao reformirana katolička tradicija.
3. Anglikanizam – „srednji put“
Za anglikanizam se često koristi izraz via media – „srednji put“.
Taj izraz može biti koristan, ali može biti i pogrešno shvaćen.
Anglikanizam nije pokušaj da se između dviju suprotstavljenih tvrdnji uvijek pronađe kompromis. Kršćanska istina ne podliježe kompromisima.
Povijesno gledano, engleska Reformacija jasno je odbacila određena učenja i prakse srednjovjekovne Crkve za koje je smatrala da nemaju dovoljno utemeljenje u Svetom pismu. To se posebno vidi u Trideset i devet članaka vjere.
Istodobno, anglikanski reformatori nisu željeli odbaciti sve što je postojalo prije Reformacije. Zadržali su ono što su smatrali sukladnim Svetom pismu i svjedočanstvu drevne Crkve.
Dakle, anglikanizam kakav danas poznajemo nije Crkva koja je nastala u 16. stoljeću, nego Crkva koja je postojala mnogo ranije, ali je u 16. stoljeću reformirana (o tome će biti više riječi u sljedećoj lekciji).
4. Sveto pismo – temelj anglikanske vjere
Najviši i konačni autoritet za učenje anglikanske Crkve jest Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta.
Šesti članak Trideset i devet članaka vjere kaže:
„Sveto pismo sadrži sve što je potrebno za spasenje.“
To znači da se od kršćanina ne može zahtijevati kao nužno za spasenje vjerovanje u nešto što se ne može dokazati Svetim pismom ili iz njega valjano izvesti.
Anglikanizam poštuje crkvenu predaju, crkvene oce, sabore i teološko promišljanje, ali nijedan od tih autoriteta nije iznad Božje pisane Riječi.
To je jedno od temeljnih reformacijskih načela anglikanske teologije.
Apostol Pavao govori Timoteju:
„Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti.“
(2 Tim 3,16)
Crkva zato ne stoji iznad Riječi Božje. Ona je pozvana slušati, propovijedati i čuvati Riječ Božju.
5. Vjera drevne Crkve
Kao što smo rekli, anglikanci ne vjeruju da je kršćanstvo počelo u 16. stoljeću.
Reformacija nije početak kršćanstva.
Anglikanska Crkva prihvaća temeljnu vjeru drevne Crkve izraženu posebno u povijesnim vjerovanjima.
Najvažnija su:
Apostolsko vjerovanje – posebno povezano s krštenjem i svakodnevnom molitvom;
Nicejsko vjerovanje – veliko ispovijedanje vjere u Trojedinoga Boga i božanstvo Isusa Krista;
Atanazijevo vjerovanje (Quicunque vult) – detaljnije izlaganje učenja o Presvetom Trojstvu i Kristovoj osobi.
Ova vjerovanja ne predstavljaju dodatak Bibliji. Njihova je svrha sažeto izraziti ono što Crkva prepoznaje kao biblijsko učenje o Bogu, Kristu i spasenju.
6. Book of Common Prayer (Knjiga zajedničkih molitava)
Jedno od najprepoznatljivijih obilježja anglikanizma jest Book of Common Prayer – Knjiga zajedničkih molitava, poznata jednostavno kao BCP.
Prvo izdanje objavljeno je 1549. godine, a posebno je značajno izdanje iz 1662. godine.
BCP je više od zbirke molitava.
U njemu nalazimo:
- jutarnju i večernju molitvu,
- liturgiju Svete pričesti (euharistijsku službu),
- obred krštenja,
- konfirmaciju,
- vjenčanje,
- sprovod,
- ređenje,
- psalme,
- kolekte i druga bogoslužna pravila.
BCP je stoljećima oblikovao način na koji anglikanci mole, vjeruju i žive.
Postoji drevno kršćansko načelo koje anglikanci posebno ističu:
Lex orandi, lex credendi – „zakon molitve jest zakon vjerovanja“.
Drugim riječima, način na koji Crkva moli pokazuje i oblikuje ono što Crkva vjeruje.
Zbog toga se anglikanska teologija ne upoznaje samo čitanjem teoloških knjiga. Ona se upoznaje i molitvom i bogoslužjem.
7. Trideset i devet članaka vjere
Drugi važan dokument klasičnog anglikanskog identiteta jesu Trideset i devet članaka vjere.
Njihov je autor nadbiskup Thomas Cranmer, koji je 1563. godine objavio osnovno anglikansko vjerovanje u 39 članaka koji govore o:
- Svetom Trojstvu,
- Kristu,
- Svetom pismu,
- istočnom grijehu,
- slobodnoj volji,
- opravdanju,
- dobrim djelima,
- Crkvi,
- sakramentima,
- Gospodnjoj večeri,
- crkvenoj službi,
- autoritetu Crkve i drugim pitanjima.
Oni jasno pokazuju da je povijesni anglikanizam dio protestantske Reformacije, premda je sačuvao katoličku strukturu službe i liturgijski kontinuitet zapadne Crkve.
Zbog toga se BCP i 39 članaka ne mogu odvojiti jedan od drugoga. Jedno nam pokazuje kako anglikanci mole, a drugo na važan način sažima što anglikanci vjeruju.
8. Episkopalna Crkva
Anglikanske Crkve imaju episkopalno crkveno uređenje.
Riječ episkopalan dolazi od grčke riječi episkopos, što znači nadglednik, odnosno biskup.
Anglikanska tradicija zadržala je povijesnu trostruku službu:
biskup – prezbiter – đakon.
Biskup ima posebnu odgovornost za čuvanje apostolske vjere, pastoralni nadzor nad Crkvom i ređenje služitelja.
Prezbiteri, koje u svakodnevnom govoru najčešće nazivamo svećenicima, propovijedaju Riječ, služe sakramente i pastoralno vode zajednicu.
Đakoni su posebno pozvani na služenje i pomažu biskupima i prezbiterima u životu i misiji Crkve.
Anglikanci ovu strukturu nisu izmislili u vrijeme Reformacije. Ona pripada drevnoj crkvenoj predaji.
9. Riječ i sakrament
Anglikansko bogoslužje posebno povezuje dvije stvarnosti:
Riječ Božju i sakrament.
Na bogoslužju slušamo čitanja iz Svetoga pisma, psalme i propovijed. Ali okupljena Crkva također pristupa Gospodnjem stolu.
Zato se anglikanska duhovnost ne može svesti samo na propovijed niti samo na obred.
Krist hrani svoju Crkvu svojom Riječju i svojim sakramentima.
Anglikanski reformatori zato nisu ukinuli sakramentalni život. Naprotiv, nastojali su ga vratiti njegovu biblijskom značenju.
Posebno mjesto pripada dvama sakramentima koji se u anglikanskoj tradiciji nazivaju i evanđeoskim sakramentima, a koje je sam Krist ustanovio:
svetom krštenju i Gospodnjoj večeri.
O njima ćemo detaljnije govoriti u kasnijim lekcijama.
10. Anglikanizam kao način kršćanskog života
Biti anglikanac nije samo prihvatiti određenu crkvenu organizaciju.
Anglikanizam želi oblikovati cjelokupni kršćanski život.
To uključuje:
- redovito čitanje Svetoga pisma,
- jutarnju i večernju molitvu,
- sudjelovanje u nedjeljnom (i blagdanskom) bogoslužju,
- primanje sakramenata,
- život prema Deset zapovijedi,
- ispovijedanje apostolske vjere,
- pokajanje,
- djela ljubavi i milosrđa,
- evangelizaciju i služenje drugima.
Zato klasična anglikanska kateheza često počiva na tri velika temelja:
Vjerovanje – što vjerujemo.
Deset zapovijedi – kako živimo.
Oče naš – kako se molimo.
To je jednostavan, ali iznimno dubok obrazac kršćanskog učeništva.
11. Gdje je središte anglikanskog identiteta?
Ponekad se anglikanski identitet pokušava definirati prvenstveno institucionalnom pripadnošću određenoj crkvenoj strukturi.
Međutim, institucije se kroz povijest mogu mijenjati.
Klasični anglikanski identitet prije svega počiva na vjernosti apostolskoj vjeri primljenoj u Svetom pismu i izraženoj u povijesnim formularima anglikanske Reformacije.
Posebno mjesto zato imaju:
Sveto pismo,
Apostolsko i Nicejsko vjerovanje,
Book of Common Prayer,
Trideset i devet članaka vjere,
povijesna služba biskupa, prezbitera i đakona.
Anglikanizam tako želi istodobno biti vjeran apostolskoj Crkvi i reformacijskom pozivu da se Crkva neprestano podvrgava Riječi Božjoj.
SAŽETAK LEKCIJE
Anglikanizam je kršćanska tradicija koja se reformirala u 16. stoljeću, ali svoje korijene vidi u mnogo starijoj, apostolskoj i katoličkoj Crkvi.
Anglikanci vjeruju u Trojedinoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – i ispovijedaju povijesnu vjeru Crkve izraženu u drevnim vjerovanjima.
Sveto pismo ima najviši autoritet u pitanjima vjere i sadrži sve što je potrebno za spasenje.
Klasični anglikanski identitet posebno je oblikovan Knjigom zajedničkih molitava i Trideset i devet članaka vjere.
Anglikanska Crkva čuva povijesnu službu biskupa, prezbitera i đakona, a njezin bogoslužni život povezuje propovijedanje Riječi i služenje sakramenata.
Zbog toga anglikanizam možemo sažeto opisati kao:
biblijski, katolički, reformirani, liturgijski i episkopalni način življenja kršćanske vjere.
KLJUČNI POJMOVI
Anglikanizam – kršćanska tradicija povijesno proizašla iz Engleske crkve.
Katolički – sveopći; pripadajući cjelini Kristove Crkve.
Reformirani – obnovljen prema autoritetu Svetoga pisma u kontekstu Reformacije.
BCP (Book of Common Prayer) – Knjiga zajedničkih molitava.
39 članaka vjere – povijesno doktrinarno ispovijedanje anglikanske Reformacije.
Episkopalan – crkveno uređenje koje uključuje službu biskupa.
Riječ i sakrament – dva temeljna aspekta službe Crkve.
BIBLIJSKI TEKSTOVI ZA PROUČAVANJE
Djela apostolska 2,42
Crkva ustraje u apostolskom nauku, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.
2. Timoteju 3,14–17
O nadahnuću i ulozi Svetoga pisma.
Efežanima 2,19–22
Crkva je sazidana na temelju apostola i proroka, a Krist je zaglavni kamen.
1. Korinćanima 11,23–26
Apostolsko svjedočanstvo o Gospodnjoj večeri.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto je za razumijevanje anglikanizma važno istodobno govoriti o njegovu katoličkom i reformiranom karakteru?
Razmislite što anglikanizam želi sačuvati iz povijesne Crkve, a što je Reformacija nastojala ispraviti prema Svetom pismu.
2. Što praktično znači tvrdnja da „Sveto pismo sadrži sve što je potrebno za spasenje“?
Znači li to da predaja nije važna ili da predaja mora imati svoje mjesto pod autoritetom Svetoga pisma?
3. Po čemu se anglikanski identitet razlikuje od toga da bude samo još jedna protestantska denominacija?
Razmotrite ulogu vjerovanja, BCP-a, sakramenata, povijesne službe i 39 članaka vjere.
