Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom (Stjepan Orčić)

U propovijedi „Susret s nepoznatim Bogom“, poznati protestantski propovjednik i teolog Stjepan Orčić razmatra jedan od najznačajnijih susreta čovjeka s Bogom u Starome zavjetu – Mojsijev susret s Gospodinom kod gorućega grma. Polazeći od Mojsijeva životnog puta, od odrastanja na faraonovu dvoru, preko bijega u midjansku pustinju, do Božjega poziva na oslobođenje izraelskoga naroda, Orčić pokazuje kako Bog priprema čovjeka za službu, oblikujući njegov karakter kroz iskustva, kušnje, poniznost i pouzdanje u Božju providnost.

Poseban naglasak propovijedi stavljen je na preobrazbu ratobornoga i samouvjerenoga Mojsija u krotkoga Božjeg slugu, spremnoga prihvatiti poslanje koje nadilazi njegove ljudske mogućnosti. Orčić nas podsjeća da istinski susret s Bogom zahtijeva poniznost, pokajanje i vjeru te da Bog i danas poziva ljude da budu suradnici u njegovu djelu. Središnja poruka propovijedi sažeta je u snažnoj misli: „Velikim zadacima obično prethode veličanstveni susreti s Bogom.“

U nastavku donosimo propovijed Stjepana Orčića, izvorno objavljenu pod naslovom „Susret s nepoznatim Bogom“, u jezično prilagođenom hrvatskom prijevodu.

Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem«, reče Mojsije, »i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: »Mojsije! Mojsije!« »Evo me!« – javi se. »Ne prilazi ovamo!« – reče. »Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam«, nastavi, »Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.

»Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu«, nastavi Jahve, »i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.« »Tko sam ja da se uputim faraonu«, odgovori Mojsije Bogu, »i izvedem Izraelce iz Egipta!« »Ja ću biti s tobom«, nastavi. »I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu.« Izlazak 3,1–12

Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom

Susrećemo se jedni s drugima, s poznatim i nepoznatim ljudima, i najčešće tim susretima ne pridajemo neku važnost. Ipak, pri svakom susretu nešto dajemo, nešto dobivamo. Često nas jedna gesta, pokret ili pogled zaraze, ostave u nama trag i promijene čitav naš život.

Patrijarh Atenagora zapisao je:

„Bio sam mladić. Jednom sam cijelo poslijepodne lutao morskom obalom. Bila je zima, a na beskrajnom su se nebu počele pojavljivati zvijezde. Možda su već tisućama, milijunima godina bile mrtve, a njihova je svjetlost još uvijek dopirala do mene.

Uskoro ću i ja biti mrtav, a malo kasnije, još malo kasnije, bit će mrtva cijela Zemlja, a mrtve će zvijezde i dalje sjati.

Sleđen, sleđena srca, ušao sam u autobus kako bih se vratio u grad. Odlučio sam se ubiti. Zašto da čekam? Zašto da me besmisao i ništavilo i dalje muče? Neka me odmah progutaju.

Odjednom sam osjetio da me netko gleda. Bila je to djevojčica od četiri ili pet godina. Oči su joj bile pune prijateljstva. Nasmiješila se. I tada sam shvatio da je svjetlo pogleda čitav jedan ocean koji leži u očima. Ono je veće od ništavila posutog zvijezdama.

Shvatio sam da postoji jedno obećanje i da se isplati živjeti. Znate li da sam postao kršćanin samo zato što se kršćanstvo pokazalo kao religija svjetla?“

Tako Atenagora govori o pogledu djevojčice. A nas zanimaju susreti ljudi s Bogom. Ti su susreti mogući i mogu biti veoma blagoslovljeni. U njima su se rješavale sudbine, budućnost pojedinaca i naroda, događali su se događaji od vječne vrijednosti. Zato nas zanimaju susreti Boga i ljudi.

1. Ratoborni Mojsije

Zanima nas ovdje Mojsijev prvi susret s Bogom. Kažemo prvi jer, ako je ranije i bilo susreta, a vjerojatno nije, ti su susreti vjerojatno bili sasvim površni i usputni.

Mojsije je za ljude Biblije mnogo toga: narodni vođa, zakonodavac, prorok, pisac prvih biblijskih knjiga. On je i mnogo drugo. Zato nas zanimaju njegovi susreti s Bogom.

a) Zaštićeni Mojsije

Znamo za Mojsijevo rođenje, skrivanje i čudesno izbavljenje. Božjom pravednošću vraćen je majci, ali kao posinak kraljevske kćeri Hatšepsut. To je imalo dvostruko značenje: iako je bio Židov, premda su ubijali svu židovsku mušku djecu, on nije bio u opasnosti da ga ubiju i uživao je sve obilje faraonova doma.

Ne trebamo mnogo maštati da bismo shvatili kakva je to bila promjena i kako je to posinjeni Mojsije živio.

b) To ima i drugu stranu

Saznajemo da je židovski narod, Mojsijev narod, još uvijek stenjao pod ropstvom. U Izlasku 2,11 kaže se:

„Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, ode među svoj narod i vidje njegove muke.“

To su bile one muke s početka Knjige Izlaska:

„Uto u Egiptu zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa. I reče on svome puku: ‘Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast… I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima…’“ (Izl 1,8–11)

Došla je i naredba o uništenju sve muške novorođenčadi. Trajalo je to desetljećima. Rečeno je da će trajati 430 godina. I trajalo je. Mojsije je došao kada je već trebalo prestati.

c) Ratoborni Mojsije

Zanimljiv trenutak iz Mojsijeva života:

„Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, ode među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednog Hebrejca – brata njegova. Okrene se tamo-amo i vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak.“ (Izl 2,11–12)

Dakle, Mojsije nije zaboravio svoj narod. U ovom neobičnom trenutku u njemu je „proključala“ krv i on problem rješava najkraćim postupkom. Očito, bio je gorljiv, ratoboran, snažan mlad čovjek. Baš pogodan za službu.

Sa svojih četrdeset godina, koliko se procjenjuje da je tada imao, bio je zreo da preuzme vodstvo naroda i okonča ropstvo.

Dogodilo se nešto drugo, neočekivano:

„Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. ‘Zašto tučeš svoga druga?’ – reče napadaču. Ovaj odvrati: ‘Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kao što si ubio onoga Egipćanina?’ Mojsije se uplaši pa će u sebi: ‘Tako! Ipak se saznalo.’ Kad je to faraon dočuo, htjede Mojsija pogubiti.“ (Izl 2,13–15)

Pravi trenutak za pobunu. Prilike kao stvorene za velikog revolucionara. Zaplet je tu i mogla bi to biti krasna osnova za neki uzbudljiv događaj, uzbudljiviji film. A nije bilo ničega.

Kaže se dalje:

„Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju.“ (Izl 2,15)

Istina, mnogi su revolucionari baš u izgnanstvu stvorili velika djela, organizirali pobune, svrgnuli vlast, oslobodili svoj narod.

Ovdje je bilo sasvim drukčije. Zadnje napomene drugog poglavlja govore suprotno: Mojsije se pribio nekom midjanskom svećeniku, oženio se, osnovao obitelj i živio mirno. Tako nam se barem čini.

2. „Mnogo vremena“

Nije Bog htio ovako energičnog, vatrenog, ratobornog, „snažnog“ Mojsija, iako bi ovakav veoma odgovarao da bude narodni vođa.

Htio je Bog Mojsija, ali drukčijeg. Mnogo kasnije, kad je Mojsije već uvelike vodio narod, saznajemo nešto o ovom velikom čovjeku, ali što se događalo za ono vrijeme dok je bio u midjanskoj zemlji?

a) Godine kroćenja

Jedna neobična crta iz Mojsijeva života, jedna njegova osobina. Kad su se jednom protiv njega pobunili njegov brat Aron i sestra Mirjam, kaže biblijski izvještaj:

„Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji.“ (Br 12,3)

Vuk-Daničićev prijevod ovdje je ljepši:

„A Mojsije bijaše čovjek krotak mimo sve ljude na zemlji.“

Otkuda onaj ratoborni Mojsije, koji je u trenu ubio neprijatelja, sada odjednom postaje skroman, krotak?

Rječnik Matice srpske i Matice hrvatske kaže za krotka čovjeka: „onaj u koga nema zlobe, dobrodušan, miroljubiv, popustljiv… koji izražava dobrodušnost, blagost“.

Računa se da je Mojsije bio četrdeset godina na faraonovu dvoru i četrdeset godina pastir u midjanskoj zemlji. S četrdeset godina bio je ratoboran, a s osamdeset krotak.

Jesu li tih osamdeset godina od ratobornog Mojsija stvorile krotkoga? Jesu li starosti skloni ljudi krotkima? Možda ponekad, ali mnogi su stari ljudi tvrdoglavi, nesavitljivi i nepopustljivi jer godine same po sebi ne moraju mijenjati ljude.

Kako nemamo biblijskih izvještaja, ne preostaje nam drugo nego pretpostavljati.

I evo što je moguće pretpostaviti: Bog je tražio čovjeka preko kojega će izvesti svoj narod iz ropstva i odlučio se za Mojsija.

Ali Mojsije, onako samouvjeren, ratoboran, dovoljno samome sebi, nije bio pogodan za Božjega suradnika.

Ratobornost stvara neprijatelje, izaziva ljude i, što je još opasnije, ratoborni ljudi ne mogu ovisiti o Bogu i u njima Bog nema što mnogo tražiti.

b) „Mnogo vremena…“

Na početku Izlaska 2,23 kaže se:

„Poslije mnogo vremena…“

Poslije mnogo vremena otkako je Mojsije ubio onoga Egipćanina, poslije mnogo vremena provedenog u midjanskoj zemlji. Poslije mnogo vremena provedenog u Božjoj školi.

A u toj školi najvjerojatnije je jedan od osnovnih „predmeta“ bilo kroćenje. Znamo što izražava riječ „krotiti“. Divlje životinje, zvijeri, treba ukrotiti. Treba u njima slomiti divlje, zvjersko, opasno.

Čitavo je zanimanje stvoreno od ovoga jer je to težak i opasan posao.

Vjerojatno je za tih dugih četrdeset godina, označenih u Bibliji kao „mnogo vremena“, Bog postupno lomio štetne osobine u Mojsiju, jednu po jednu, pripremajući ga tako za uzvišenu službu posrednika, narodnog vođe, zakonodavca, proroka.

c) „Blago krotkima…“

Treba ovdje zastati za trenutak. Isus kaže u Blaženstvima:

„Blago krotkima jer će baštiniti zemlju!“ (Mt 5,5)

Krotki nisu mekušci, nisu kukavice, neodređeni, ne ponašaju se kao beskičmenjaci.

Krotki u ovom Isusovu smislu jesu oni koji se znaju poniziti pred opasnostima, ali koji zbog toga ne mijenjaju pravac i ne napuštaju vrijednosti koje su odabrali.

Krotki se ne oslanjaju mnogo na sebe i svoju moć, nego na Boga, nisu osvetoljubivi i ne „tjeraju mak na konac“, nego rješavanje problema prepuštaju Bogu.

Obično se smatra da ratoborni, arogantni, borbeni mogu vladati svijetom, a Isus ovdje postavlja paradoks – krotki će naslijediti zemlju.

Krotki su slični Isusu jer su ratoborne ljudske osobine i u njemu bile ukroćene. On poziva i upozorava:

„Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,29)

Premalo se bavimo krotošću i premalo nam je stalo do toga da to budemo.

Kako možemo zaključiti, Bog je krotio Mojsija četrdeset godina da ga pripremi za službu. I tek tada dolazi do susreta, i tek tada je Mojsije spreman za susret s Bogom.

Kažu da je trebalo da Mojsije provede četrdeset godina u pustinji kako bi upoznao tajne i čuda pustinje, a stvari bi trebalo postaviti drukčije.

Trebalo je da Mojsije upozna svoje tajne i svoja čuda. Tek tada će biti u stanju upoznati Boga.

Muhamed je rekao da nitko ne može postati prorok ako nije bio pastir. Sigurno, u osamljenosti, kad čovjek čuje samo svoj dah, osjeti samo sebe i uvijek se druži samo sa sobom, postaje ponizniji i skrušeniji jer uviđa svoje mane.

3. „Hajde, ja te šaljem…“

Za tih četrdesetak godina Mojsije je sigurno dobro upoznao pustinju. Četrdeset godina čini dobar dio ljudskoga vijeka.

Možda je već i sam povjerovao da je upoznao sve, pa mu je možda pustinja počela postajati dosadna. Ali nije on bio tamo zbog pustinje, niti je pastirstvo bilo njegovo osnovno zanimanje.

a) Grm u plamenu

Kaže početak trećeg poglavlja:

„Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara.“ (Izl 3,1–2)

Neobičan prizor i za Mojsija, iako je poznavao pustinju „kao svoj džep“.

Ljudi skloni sve objašnjavati svojim razumom kažu da je to možda bio grm akacije, nekoga trna, obasjan zalazećim suncem, pa je izgledao kao da gori, ili da je to zbilja gorio neki grm jer je to krajnje suho područje.

Zašto bismo okolišali i tražili objašnjenja koja proizlaze iz našega razuma kad Sveto pismo jasno kaže da je tu Bog bio prisutan?

Sve što je bilo sada i poslije, izvan je uobičajenih tokova jer je božansko, i zato je i ovaj prizor bio Božje djelo, božanski događaj.

Tko je u stanju vjerovati u Boga, treba biti u stanju vjerovati i u nadnaravno.

Bog je htio ovom, vjerujem, ukroćenom Mojsiju, sada već osamdesetogodišnjaku, skrenuti pozornost na sebe.

Zato ovaj gorući grm. Izvanserijski, izvan svakog običaja i ljudske mogućnosti.

b) Pred Bogom treba „izuti obuću“

Ovaj čovjek pustinje, po prirodi posla zainteresiran za svaku pojavu u pustinji, želi pogledati ovaj prizor i da mu se otkrije tajna.

Kaže Sveto pismo:

„… On se zagleda u grm: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. ‘Hajde da priđem’ – reče Mojsije – ‘i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.’ Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: ‘Mojsije! Mojsije!’ ‘Evo me!’ – javi se. ‘Ne prilazi ovamo!’ – reče. ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!’“ (Izl 3,2–5)

Vjerujem da je ovo bio prvi Mojsijev susret s Bogom, iako je i ranije slušao o njemu.

Mojsije treba izuti svoju obuću. Znao je da su egipatski svećenici bosi ulazili u hram. Bio je to znak poniznosti, priznanja kajanja.

Bog viče Mojsiju:

„Izuj obuću s nogu!“

To treba značiti: „Mojsije, pokaj se. Sada si pred Bogom, Stvoriteljem. Pred onim Bogom za kojega si pitao lutajući pustinjom, promatrajući njezine tajne, promatrajući zvjezdano nebo, čudeći se tajnama prirode. Ja sam Bog koji je sve to stvorio, ali, Mojsije, ti se moraš pokajati. Na svetom si mjestu! Tu si preda mnom!“

Ovo nas i nehotice podsjeća na Izaijin prvi doživljaj Boga:

„One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu… od gromka glasa onih koji klicahu strese se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom…“ (Iz 6,1.4)

I tu, Bog na prijestolju visoku i uzvišenu, jest daleki Bog, s velikim jazom između njega i Izaije, potres, da se ruše sve vrijednosti koje je Izaija izgrađivao, a dim da se Bog ljuti na njega.

Da, pred Bogom treba „izuti obuću“, treba mu iskazati strahopoštovanje.

On jest naš Otac, ali on je Svemogući Bog, a mi grešni, pokvareni ljudi.

A Mojsije?

c) „Mojsije zakloni lice“

Sveto pismo kaže:

„Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.“ (Izl 3,6b)

Zakloniti lice značilo je iskazati Bogu strahopoštovanje.

Ako je Bog tražio da Mojsije skine svoju obuću i tako prizna svoju bezvrijednost i grešnost pred Bogom, pokrivanje lica pred Bogom značilo je prihvaćanje te istine, u neku ruku kao priznanje.

Još jednom imamo slučaj čovjeka s pokrivenim licem. Kad se on, Ilija, našao, također, na Horebu, a nije mu tamo bilo mjesto, kaže Sveto pismo:

„Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad to čuje Ilija, sakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: ‘Što ćeš ovdje, Ilija?’“

Ovo nas snažno podsjeća na carinika u Luki koji „… ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: ‘Bože, smiluj se meni grešniku!’“ (Lk 18,13)

Mojsije se našao kraj gorućeg grma. U stvari, bio je u Božjoj prisutnosti, a za to je trebalo skinuti obuću i zakloniti lice.

I mi saznajemo božansku istinu:

BOGA JE MOGUĆE SRESTI ISKLJUČIVO U POKAJANJU I OPROŠTENJU!

4. Kad Bog odlučuje nekoga poslati

Htio se Bog susresti s Mojsijem jer je sve što se događalo za ovih osamdesetak Mojsijevih godina vodilo ovom trenutku.

Kaže mu Bog:

„Vidio sam jade svoga naroda… i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove.“ (Izl 3,7)

a) Bog sve čuje i sve zna

Podsjeća nas ovo na pisma u Otkrivenju 2. i 3. poglavlju. Tamo Isus svakoj crkvi kaže:

„Znam tvoja djela…“

Naš život nije Bogu skriven.

Ovdje se naglašava da je čuo i vidio i upotrebljava glagol koji govori o najtemeljitijem i najuvjerljivijem poznavanju.

Bog sve zna, sve prati i sve ima pred sobom.

b) Bog ljude spašava preko ljudi

Što nas ovdje zadivljuje jest svrha ovoga susreta.

Kaže Bog Mojsiju:

„… Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.“

Bog ljude spašava preko ljudi. To je njegov način.

Čak je i Isus morao postati čovjek da može postati Spasitelj ljudi. Može on to učiniti i drukčije, ali ovo je najbolje rješenje.

Na to Pavao misli kad kaže:

„Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom.“ (2 Kor 5,20)

Božje čudo, njegovo povjerenje u ljude, njegova mudrost? Sve to.

Mojsije treba ići. Baš onamo gdje su ga tražili da ga ubiju. Treba ići ljudima koji ga znaju po zlu ili ga uopće ne poznaju jer ga njegovi sigurno nisu znali.

Ali je trebalo poći.

c) Strahu nema mjesta

Sigurno je Mojsije zaboravio kako se živi u gradu i kako sve tamo ide. Udaljio se od ljudi, zaboravio mnogo.

Zato je njegov prvi odgovor Bogu:

„Tko sam ja da se uputim faraonu… i izvedem Izraelce iz Egipta?“

Ima tu i straha i sumnje. Straha od zadatka jer je velik i odgovoran, sumnje u Boga kojega još uvijek ne poznaje dovoljno.

Pa, tek su se susreli.

Zato mu Bog odgovara:

„Ja ću biti s tobom… I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete služiti na ovome brdu.“ (Izl 3,12)

Bilo je to vrijeme znakova po kojima su ljudi prepoznavali Božju volju, ali moram vam reći da me ovo što Bog ovdje daje kao znak krajnje iznenađuje.

Jer Mojsije treba ići, treba se boriti, treba govoriti, uvjeravati, okupljati, voditi, i znak da je sve dobro i Bogu po volji, znak da ga je Bog poslao, bit će poznat tek kad dođu na brdo Horeb i kad počnu tamo štovati Boga.

Je li to onda uopće neki znak kad dokaz dolazi tek poslije posla?

Jedan tumač kaže o ovome:

„Kad završiš svoj težak zadatak, kad počasti prođu, kad prođe anđeo smrti sa svojim sjenama i kad prođeš more kaosa, kad se ugasi žeđ i utoli glad, kad na kraju staneš na svoju planinu, bez obzira gdje bi to moglo biti, i kad tvoj narod počne štovati Boga, saznat ćeš da te je Bog zaista poslao.“

(Roy L. Honeycutt, Broadman Bible Commentary)

Saznajemo iz ovoga ono što Bog obećaje Mojsiju: da znak nije toliko važan koliko je važno pouzdanje u Boga.

Ono trajno pouzdanje u vidu svjesne ovisnosti o Bogu.

Prije je Bog na sličan način naložio Abrahamu da ide u zemlju koju će mu kasnije pokazati, a pisac Poslanice Hebrejima kaže da je Abraham išao ne znajući kamo ide (Heb 11,8).

Svaki znak, svako jasno saznanje, svaka sigurnost umanjuje svijest o ovisnosti o Bogu.

Vjerujem da je i Pavao mislio na ovo kad kaže:

„Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.“ (2 Kor 4,7)

Kaže Pavao dalje:

„Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području gledanja.“ (2 Kor 5,7)

Ponovno o našoj stvarnosti, o nama, o planiranju.

U opasnosti smo da poslove planiramo prema svome razumijevanju, onoliko koliko mislimo da možemo, koliko nas naš razum uči da je na mjestu.

To nije pravi odnos prema Bogu i njegovu radu.

Kaže Bog Mojsiju: Kad dođeš, kad sve izvršiš, znat ćeš da sam te ja poslao.

Ili: Ne pitaj mnogo, ne traži, nego se pouzdaj, vjeruj i nadaj se.

VELIKIM ZADACIMA OBIČNO PRETHODE VELIČANSTVENI SUSRETI S BOGOM.

Stjepan Orčić, Kad se sretnu Bog i ljudi, Dobra Vest: Novi Sad, 1984.

Vidi i ovo: Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu (Stjepan Orčić)