Tko je danas Božji narod? Izrael, Crkva i jedno Božje obećanje
Je li današnja država Izrael u posebnom zavjetnom odnosu s Bogom samo zato što je židovska država? Postoje li danas dva Božja naroda – Izrael i Crkva – za koje Bog ima dva različita plana? Reformirana teologija na ova pitanja odgovara niječno. Novi zavjet ne govori o dva paralelna naroda Božja, nego o jednom narodu okupljenom oko Isusa Krista. Tko je danas Božji narod?
Pitanje odnosa Izraela i Crkve jedno je od najvažnijih pitanja suvremene kršćanske eshatologije. Ono ima i vrlo praktične posljedice. U dijelu evanđeoskog kršćanstva rašireno je uvjerenje da suvremena država Izrael ima poseban teološki status jer predstavlja nastavak starozavjetnog Izraela. Iz toga se ponekad izvodi zaključak da kršćani imaju gotovo vjersku obvezu podržavati državu Izrael jer se starozavjetna obećanja dana Abrahamu i njegovim potomcima navodno neposredno odnose na današnju državu.
Takvo razumijevanje prvenstveno proizlazi iz dispensacionalističkog čitanja Biblije. Klasična reformirana teologija Saveza polazi od drukčijeg razumijevanja povijesti spasenja.
Ima li Bog dva naroda?
Jedna od osnovnih postavki klasičnog dispensacionalizma jest snažno razlikovanje Izraela i Crkve. Prema tom razumijevanju, obećanja koja je Bog dao Izraelu u Starom zavjetu moraju konačno biti ispunjena etničkom i nacionalnom Izraelu, dok Crkva predstavlja zasebnu zajednicu s posebnom ulogom u Božjem planu.
Reformirana teologija odbacuje takvu podjelu.
Ligon Duncan, govoreći o razlici između teologije Saveza i dispensacionalizma, sažima reformirano razumijevanje tvrdnjom da Bog nema dva plana i dva naroda. Božja obećanja Izraelu nisu odbačena niti jednostavno prenesena nekom potpuno drugom narodu. Ona svoje ispunjenje nalaze u Kristu, a u Kristu vjerujući Židovi i pogani postaju jedan narod.
Zbog toga izraz „teologija zamjene“, kojim se često opisuje reformirano stajalište, može biti pogrešan.
Crkva nije jednostavno došla na mjesto Izraela kao da je Bog odbacio jedan narod i osnovao drugi. Bolje je govoriti o ispunjenju i kontinuitetu: Božji zavjetni narod doseže svoje novozavjetno ispunjenje u Kristu.
Nisu svi Izrael koji potječu od Izraela
Apostol Pavao izričito kaže:
„Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela.“
(Rim 9,6)
To je presudno za razumijevanje ovog pitanja. Već u Starom zavjetu sama tjelesna pripadnost Abrahamovu potomstvu nije automatski značila spasenje.
Postojao je Izrael kao narod, ali unutar njega i vjerni ostatak koji se pouzdavao u Boga.
Keith Mathison upravo na tome temelji svoje razmatranje odnosa Izraela i Crkve. Prema njemu, moramo razlikovati nacionalni Izrael od onoga što možemo nazvati istinskim Izraelom, odnosno vjernim Božjim narodom. Ta razlika postoji već u Starom zavjetu.
Dolaskom Krista pripadnost Božjem narodu postaje još jasnije određena odnosom prema Kristu.
Zato Pavao kaže:
„Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.“
(Gal 3,29)
Primijetimo što Pavao ne kaže. Ne govori poganskim kršćanima da će dobiti neki drugi skup obećanja jer Abrahamova obećanja pripadaju isključivo etničkom Izraelu.
Naprotiv: ako pripadate Kristu, Abrahamovo ste potomstvo i baštinici obećanja.
Krist je pravi Abrahamov potomak
Središte reformiranog razumijevanja nije ni etnički Izrael ni poganska Crkva, nego Isus Krist.
Pavao u Galaćanima naglašava da obećanje u konačnici vodi prema Kristu:
„A obećanja su dana Abrahamu i potomku njegovu… a taj je Krist.“
(usp. Gal 3,16)
To potpuno mijenja način na koji kršćanin čita starozavjetna obećanja.
Ne trebamo najprije pitati: „Kako će se ovo obećanje ostvariti u suvremenoj državi Izrael?“ Prvo pitanje mora biti: „Kako je ovo obećanje ispunjeno u Kristu?“
Upravo to reformirana teologija smatra ključem za razumijevanje cijeloga Svetoga pisma.
Mathison u osvrtu na knjigu Jesus and Israel: One Covenant or Two? posebno ističe važnost Krista kao pravoga Abrahamova potomka te upozorava na hermeneutiku koja starozavjetna obećanja tumači tako da praktično zaobilazi njihovo ispunjenje u Kristu.
Jedna maslina, a ne dva stabla
Možda najsnažnija slika nalazi se u 11. poglavlju Poslanice Rimljanima.
Pavao govori o maslini.
Neke su prirodne grane zbog nevjere odlomljene, a pogani koji vjeruju u Krista poput divljih su grana ucijepljenih u maslinu.
Ovdje je posebno važno primijetiti da Pavao ne govori o dvije masline.
Bog nije pokraj „izraelske masline“ posadio novu „crkvenu maslinu“.
Ali nije ni posjekao staru maslinu i posadio potpuno novu.
Postoji jedno stablo Božjega zavjetnog naroda.
Nevjerujuće grane bivaju odlomljene, a vjerujući pogani ucijepljeni su u isto stablo. Mathison upravo ovu Pavlovu sliku smatra jednom od ključnih za razumijevanje kontinuiteta Božjega naroda između Staroga i Novoga zavjeta.
Zato se reformirano razumijevanje teško može pošteno opisati riječima: „Crkva je zamijenila Izrael.“
Nije posađeno novo stablo.
Pogani su ucijepljeni u postojeće stablo Božjega naroda.
Krist je od dvojice načinio jedno
Isto nalazimo u Poslanici Efežanima.
Govoreći poganima koji su nekada bili „otuđeni od građanstva izraelskoga i tuđi savezima obećanja“, Pavao govori što se dogodilo Kristovim djelom:
„Jer on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno.“
(Ef 2,14)
Krist nije od Židova i pogana načinio dva paralelna Božja naroda.
Od dvojice je načinio jedno.
Zato Pavao poganskim kršćanima nekoliko redaka kasnije govori:
„Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji.“
(Ef 2,19)
Duncan upravo Efežanima 2 vidi kao jedan od ključnih tekstova protiv ideje dvaju odvojenih Božjih naroda. U Kristu je srušen zid koji je razdvajao Židove i pogane i oboje su uvedeni u jedno tijelo.
Crkva je „izabrani rod“ i „sveti narod“
Posebno snažne riječi nalazimo kod apostola Petra.
On kršćanima govori:
„Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod stečeni.“
(1 Pt 2,9)
To nisu slučajni izrazi.
Petar preuzima jezik kojim je Stari zavjet opisivao Izrael (usp. Izl 19,5–6) i primjenjuje ga na novozavjetnu zajednicu vjernika.
To znači da Crkva nije nekakav privremeni dodatak Božjem planu dok se Bog ponovno ne vrati svojem „pravom narodu“. Crkva sastavljena od vjerujućih Židova i pogana jest Božji zavjetni narod okupljen u Kristu.
Što onda s etničkim Izraelom?
Ovdje je potrebna važna ograda.
Reformirana teologija ne uči da Bog mrzi Židove niti da kršćani trebaju biti ravnodušni prema njima. Takav zaključak bio bi protivan Novom zavjetu.
Pavao izričito pita:
„Je li Bog odbacio narod svoj? Nipošto!“
(Rim 11,1)
Unutar reformirane tradicije postoje različita tumačenja završnog dijela Rimljanima 11. Neki smatraju da riječi „sav će se Izrael spasiti“ govore o cjelini izabranoga Božjeg naroda, dok drugi očekuju veliko buduće obraćenje etničkih Židova Kristu. Mathison također pokazuje da ozbiljno reformirano čitanje Rimljanima 11 mora uzeti u obzir mogućnost budućega velikog obraćenja Židova.
Ali čak i ako očekujemo veliko buduće obraćenje Židova, ne postoji drugi način spasenja za Izrael.
Židov se spašava upravo onako kako se spašava Hrvat, Srbin, Arapin, Nijemac ili bilo koji drugi čovjek:
milošću, po vjeri, u Isusu Kristu.
Ne postoji jedan savez spasenja za Židove, a drugi za Crkvu.
Ne postoji jedan Mesija za pogane, a drugi put do Boga za Židove.
Postoji jedan Krist, jedno evanđelje i jedan Božji narod.
Vidi i ovo: Crkva – Duhovni Izrael: Jedan Božji narod u Kristu
A što je s današnjom državom Izrael?
Ovdje moramo razlikovati biblijsku teologiju od suvremene politike.
Država Izrael, osnovana 1948. godine, suvremena je nacionalna država. Kršćanin može iz političkih, povijesnih ili sigurnosnih razloga podržavati njezino pravo na postojanje. Može smatrati da određena izraelska politika jest opravdana ili neopravdana, kao što prosuđuje politiku svake druge države.
Ali iz Novoga zavjeta ne proizlazi da suvremena država Izrael uživa bezuvjetnu Božju naklonost samo zbog etničkog podrijetla njezina stanovništva.
Cornelis Venema upozorava upravo na važnost pravilnog razlikovanja pitanja suvremenog Izraela od biblijskog pitanja Božjeg naroda, osobito zbog velikog utjecaja dispensacionalizma nakon osnivanja države Izrael 1948. godine.
Kršćanska podrška ili kritika bilo koje države zato ne smije počivati na ideji da je određena suvremena država automatski „Božja država“.
Kraljevstvo Božje nije poistovjećeno ni s jednom današnjom državom.
Obećanje zemlje također se širi u Kristu
Dispensacionalistički argument često se vraća obećanju zemlje Abrahamu.
No Novi zavjet ponovno proširuje naše razumijevanje.
Pavao u Rimljanima 4,13 kaže da je Abraham primio obećanje da će biti baštinik svijeta.
Ne samo Kanaana – svijeta.
Duncan upravo taj tekst povezuje sa širim biblijskim razvojem obećanja zemlje. Kanaan nije konačni cilj Božjega obećanja. Abraham je, prema Poslanici Hebrejima, očekivao grad kojemu je graditelj Bog, dok konačno nasljedstvo Božjega naroda obuhvaća mnogo više od granica drevnoga Kanaana.
U Kristu obećanje se ne sužava.
Ono se proširuje.
Nije „zamjena“, nego ispunjenje
Zato reformirano razumijevanje odnosa Izraela i Crkve možemo sažeti jednostavno.
Bog nije imao plan A s Izraelom koji je propao pa je započeo plan B s Crkvom.
Nema ni dva paralelna naroda s dva različita Božja programa.
Postoji jedna povijest spasenja koja svoj vrhunac nalazi u Isusu Kristu.
Postoji jedna maslina.
Postoji jedno tijelo.
Postoji jedan Duh.
Postoji jedan Gospodin.
Postoji jedna vjera.
I postoji jedan Božji narod.
Starozavjetni vjernici gledali su prema obećanom Kristu. Novozavjetni vjernici gledaju na Krista koji je došao i ponovno će doći. Vjerujući Židovi i vjerujući pogani ne pripadaju dvjema zajednicama spasenja. U Kristu su postali jedno.
Zato identitet današnjega Božjeg naroda nije određen putovnicom, državnom granicom, etničkim podrijetlom niti tjelesnim potomstvom.
Određen je pripadnošću Isusu Kristu.
„Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.“ (Gal 3,29)
To je srž reformiranog odgovora dispensacionalizmu: Crkva nije zamjena za Božji narod. Crkva – sastavljena od svih koji su sjedinjeni s Kristom, Židova i pogana – jest novozavjetna punina jednog Božjeg zavjetnog naroda.
Izvori za daljnje čitanje
Keith Mathison, The Church and Israel in the New Testament, Ligonier Ministries.
The Church and Israel in the New Testament
Cornelis Venema, The Church and Israel: The Issue, Ligonier Ministries.
The Church and Israel: The Issue
Ligon Duncan, Covenant Theology vs. Dispensationalism, The Gospel Coalition.
Ligon Duncan on Covenant Theology vs. Dispensationalism
Keith Mathison, Jesus and Israel: One Covenant or Two?, Ligonier Ministries.
Jesus and Israel: One Covenant or Two?
