Ima li čovjek slobodnu volju? Što Biblija govori o čovjekovoj slobodi i zarobljenosti grijehom
Čovjek svakodnevno donosi odluke i uvjeren je da slobodno upravlja vlastitim životom. No je li njegova volja doista slobodna? Može li čovjek sam od sebe izabrati Boga, odbaciti grijeh i živjeti pravedno? Biblijsko učenje o ljudskoj volji otkriva duboku razliku između slobode izbora i istinske duhovne slobode koju donosi Isus Krist.
„Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.” (Ivan 8,36)
Jedno od najdubljih pitanja kršćanske teologije
Ima li čovjek slobodnu volju? To je jedno od najstarijih i najsloženijih pitanja kojima su se bavili filozofi, teolozi i veliki mislioci kroz povijest. Ono zadire u samu srž ljudske naravi, odgovornosti, grijeha i spasenja.
Ako je čovjek potpuno slobodan, kako razumjeti biblijsko učenje o Božjoj suverenosti? Ako Bog upravlja svim događajima, uključujući ljudske odluke, znači li to da čovjek zapravo nema slobodu i da je tek lutka kojom upravljaju sile izvan njegove kontrole?
Na prvi pogled čini se da Božja suverenost i čovjekova sloboda ne mogu postojati zajedno. Ako je Bog apsolutni Vladar svega stvorenoga, kako čovjek može biti slobodan? A ako je čovjek potpuno neovisan u svojim odlukama, može li se još uvijek govoriti o Božjoj apsolutnoj vlasti?
Upravo se tim pitanjima bavi drugo poglavlje knjige Truths That Transform („Istine koje preobražavaju”), naslovljeno Does Man Have Free Will? („Ima li čovjek slobodnu volju?”).
Autor polazi od važne pretpostavke: prije nego što odgovorimo na pitanje ima li čovjek slobodnu volju, moramo razumjeti što ljudska volja zapravo jest i kako djeluje.
Jer problem možda nije samo u odgovoru, nego i u načinu na koji postavljamo pitanje.
Što je zapravo ljudska volja?
Kada govorimo o slobodnoj volji, često zamišljamo neku zasebnu sposobnost koja djeluje neovisno o ostatku čovjekove osobnosti.
Međutim, ljudska volja nije nekakav unutarnji mehanizam koji se pokreće sam od sebe, odvojen od razuma, osjećaja i želja.
Ona je sastavni dio ljudske duše.
U tradicionalnom teološkom razumijevanju čovjekova duša obuhvaća razum, osjećaje i volju. Drugim riječima, čovjek razmišlja, osjeća i odlučuje.
Te sposobnosti nisu međusobno odvojene. One djeluju zajedno i oblikuju čovjekovo ponašanje.
Kada čovjek donosi odluku, najprije svojim razumom procjenjuje određenu situaciju. Zatim se uključuju osjećaji, sklonosti i želje, a volja djeluje u skladu s onim što čovjek smatra poželjnim.
Primjerice, čovjek može odlučiti pročitati neku knjigu zato što smatra da će mu biti korisna ili zanimljiva. Njegov razum prepoznaje određenu vrijednost, osjećaji stvaraju zanimanje, a volja ga potiče na djelovanje.
Prema tome, volja ne djeluje u praznini. Ona nije neovisna o čovjekovu razumu, osjećajima i unutarnjim sklonostima.
Upravo je to važno za razumijevanje biblijskog učenja o slobodi.
Čovjek uvijek odlučuje u skladu s onim što želi, ali ono što želi povezano je s njegovom unutarnjom naravi.
Može li čovjek odlučiti protiv vlastitih želja?
Jedna od središnjih tvrdnji izvornoga poglavlja jest da čovjekova volja nikada ne djeluje potpuno neovisno o njegovu razumu i osjećajima.
Čovjek može biti suočen s različitim mogućnostima, ali njegov izbor proizlazi iz razloga, želja i sklonosti koje u određenom trenutku prevladavaju.
To ne znači da je svaka odluka jednostavna ili da čovjek nikada ne doživljava unutarnji sukob.
Naprotiv, često želimo dvije međusobno suprotstavljene stvari.
Možemo željeti odmor, ali istodobno osjećati obvezu da završimo posao. Možemo željeti određeno zadovoljstvo, ali znati da bi nam ono dugoročno štetilo.
U takvim situacijama naša odluka pokazuje kojoj smo želji ili kojem razlogu dali prednost.
Čovjek, dakle, ne odlučuje kao bezlični stroj. Njegove su odluke stvarne, osobne i odgovorne.
Ipak, one uvijek proizlaze iz onoga što se nalazi u njegovu srcu i umu.
U tome se nalazi važna razlika između slobode djelovanja i potpune neovisnosti volje.
Čovjek može slobodno učiniti ono što želi, ali ne može jednostavno odvojiti svoju volju od vlastite naravi.
Slobodna volja nije isto što i prisiljena volja
U raspravi o slobodnoj volji često dolazi do nesporazuma zbog samog značenja riječi „sloboda”.
Ako slobodna volja znači da čovjek može donositi odluke bez vanjske prisile, tada se može reći da čovjek u mnogim okolnostima doista djeluje slobodno.
Međutim, ako slobodna volja znači da čovjek može odlučivati potpuno neovisno o vlastitoj naravi, osjećajima, razumu i duhovnom stanju, tada takvo razumijevanje postaje problematično.
Teolog John Gerstner, čije se razmišljanje navodi u izvornom poglavlju, upozorava na razliku između prisiljavanja čovjekove volje i utjecaja na njegovu odluku.
Zamislimo da netko čovjeku pruži knjigu i zaprijeti mu ozbiljnom kaznom ako je ne pročita.
Takva prijetnja snažno utječe na njegov izbor. Ipak, njegova odluka da pročita knjigu može proizlaziti iz vlastite želje da izbjegne kaznu.
Drugim riječima, vanjske okolnosti mogu oblikovati čovjekove razloge za djelovanje, ali sama odluka i dalje prolazi kroz njegov razum, osjećaje i volju.
Još snažniji primjer nalazimo u povijesti kršćanskih mučenika.
Tijekom progona mnogi su kršćani bili suočeni s izborom između odricanja od Krista i smrti.
Premda su bili izloženi strašnoj prisili, mnogi su odlučili ostati vjerni Kristu.
Njihova odluka nije bila rezultat nepostojanja straha ili patnje. Ona je proizlazila iz uvjerenja da je vjernost Kristu važnija od očuvanja zemaljskog života.
Time se pokazuje da čovjekove odluke proizlaze iz njegovih najdubljih uvjerenja, vrijednosti i ljubavi.
Sloboda izbora ne znači odsutnost svih utjecaja, nego mogućnost da čovjek djeluje u skladu s vlastitim htijenjem.
Čovjek može činiti ono što želi, ali želi li ono što je dobro?
Ovdje dolazimo do ključne razlike na kojoj počiva biblijsko učenje o ljudskoj volji.
Jedno je pitanje može li čovjek činiti ono što želi.
Sasvim je drugo pitanje želi li čovjek činiti ono što je pred Bogom ispravno.
Prema Svetome pismu, čovjek bi trebao ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom.
Trebao bi ljubiti bližnjega kao samoga sebe, živjeti u svetosti, čistoći, pravednosti i poslušnosti Božjim zapovijedima.
No čini li čovjek doista ono što bi trebao?
Biblijski odgovor glasi da je ljudska narav nakon pada duboko obilježena grijehom.
Čovjek može imati sposobnost donošenja odluka, ali nema u sebi prirodnu sklonost da Boga ljubi savršeno i da mu se potpuno podloži.
Upravo se tu otkriva razlika između moralne odgovornosti i duhovne sposobnosti.
Čovjek je odgovoran činiti dobro, ali zbog svoje grešne naravi ne može sam od sebe ostvariti savršenu pravednost koju Bog zahtijeva.
To je jedna od središnjih tvrdnji reformiranoga razumijevanja čovjekove volje.
Četiri stanja ljudske naravi
Jedan od najvažnijih dijelova izvornoga poglavlja jest prikaz četiri stanja čovjeka u odnosu prema grijehu i slobodi.
Takvo razumijevanje ima duboke korijene u zapadnoj kršćanskoj teologiji, osobito u misli Augustina, a kasnije je snažno naglašeno u reformiranoj tradiciji.
Čovjekova sposobnost da čini dobro i zlo ne može se pravilno razumjeti ako ne razlikujemo njegovo stanje prije pada, nakon pada, nakon obraćenja i u konačnoj proslavi.
1. Stanje nevinosti: čovjek je mogao ne sagriješiti
Prvo stanje odnosi se na Adama i Evu prije pada u grijeh.
Bog je stvorio čovjeka dobrim i uspravnim. Adam nije bio stvoren kao grešnik niti je njegova narav bila pokvarena grijehom.
Imao je stvarnu mogućnost poslušati Boga.
Međutim, imao je i mogućnost neposlušnosti.
U tom prvotnom stanju čovjek je mogao činiti dobro, ali je mogao i sagriješiti.
Adamova sloboda nije bila sloboda od Božjega autoriteta, nego sloboda stvorenja koje je živjelo u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem.
Njegova je tragedija bila u tome što je tu slobodu zloupotrijebio.
Adam je izabrao neposlušnost i time otvorio vrata grijehu i smrti.
2. Stanje grijeha: čovjek je zarobljen vlastitom naravi
Drugo stanje započinje čovjekovim padom.
Prema biblijskom učenju, Adamov grijeh nije ostao samo njegov osobni čin. Pad je imao posljedice za cijelo čovječanstvo.
Apostol Pavao piše da je po jednom čovjeku grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt (Rimljanima 5,12).
Čovjek se nakon pada nalazi u stanju duhovne pokvarenosti.
To ne znači da svaki čovjek čini sve moguće grijehe ili da je jednako zao u svakom pogledu.
Ne znači ni da nevjernik nije sposoban pokazivati ljubaznost, pomagati bližnjima ili činiti društveno korisna djela.
Međutim, reformirana teologija naglašava da je grijeh zahvatio sve dimenzije ljudske osobnosti: razum, osjećaje, želje, motive i volju.
Čovjek može činiti djela koja su korisna drugim ljudima, ali bez Božje milosti ne može sam od sebe ostvariti istinsku duhovnu pravednost pred Bogom.
Njegovo srce nije prirodno usmjereno prema Božjoj slavi.
U tome se sastoji zarobljenost grijehom.
Čovjek i dalje donosi odluke, ali njegove odluke proizlaze iz naravi koja je okrenuta od Boga.
3. Stanje milosti: čovjek je oslobođen za poslušnost Bogu
Treće stanje nastupa kada čovjek po Božjoj milosti doživi duhovno preporodjenje i obrati se Isusu Kristu.
U tom trenutku ne događa se samo promjena mišljenja ili prihvaćanje novih religijskih uvjerenja.
Bog djeluje u čovjekovu srcu i daje mu novi život.
Čovjek koji je prije bio zarobljen grijehom sada prima novu narav i novu sposobnost da ljubi Boga.
To ne znači da je vjernik odmah postao bezgrešan.
Kršćanin i dalje doživljava kušnje, slabosti i borbu protiv grijeha.
Međutim, grijeh više nije njegov jedini gospodar.
Božja milost oslobađa ga za novu vrstu poslušnosti.
On sada može činiti ono što prije, u svojemu duhovno mrtvom stanju, nije mogao: istinski ljubiti Boga, vjerovati Kristu i nastojati živjeti prema njegovoj volji.
To je sloboda koju donosi evanđelje.
4. Stanje slave: čovjek više neće moći sagriješiti
Četvrto stanje odnosi se na konačno proslavljenje otkupljenih.
Kada Božje djelo spasenja bude dovršeno, vjernici će biti potpuno oslobođeni prisutnosti i utjecaja grijeha.
U nebeskoj slavi više neće postojati unutarnja borba između poslušnosti i neposlušnosti.
Otkupljeni neće izgubiti svoju osobnost ili postati bića bez volje.
Naprotiv, njihova će volja biti potpuno obnovljena i savršeno usklađena s Božjom svetošću.
Oni više neće željeti griješiti.
Takvo stanje predstavlja najpotpuniji oblik slobode: slobodu u kojoj više nema zarobljenosti zlom.
Pregled četiri stanja čovjeka
| Stanje čovjeka | Odnos prema grijehu |
|---|---|
| Prije pada – nevinost | Mogao je ne sagriješiti, ali je mogao i sagriješiti |
| Nakon pada – grijeh | Ne može se vlastitom snagom osloboditi vlasti grijeha |
| Nakon obraćenja – milost | Može se odupirati grijehu i živjeti u poslušnosti Bogu, ali još uvijek može sagriješiti |
| U konačnoj slavi | Bit će potpuno oslobođen grijeha i više neće moći sagriješiti |
Ovaj pregled pokazuje da pitanje slobodne volje nije moguće riješiti jednostavnom tvrdnjom da čovjek ili ima ili nema slobodu.
Potrebno je razumjeti njegovo duhovno stanje.
Zašto grešan čovjek ne može sam sebe promijeniti?
Biblija opisuje čovjeka u njegovu prirodnom stanju kao biće koje je duhovno mrtvo u prijestupima i grijesima (Efežanima 2,1).
To je vrlo snažan izraz.
Apostol Pavao ne kaže da je čovjek samo duhovno bolestan ili oslabljen, nego da je mrtav.
Duhovna smrt ne znači da čovjek više nema razum, osjećaje ili sposobnost donošenja odluka.
Ona znači da je njegov odnos s Bogom narušen i da nema vlastitu duhovnu snagu kojom bi se mogao obnoviti.
Čovjek može mijenjati određene navike, razvijati moralnu disciplinu i popravljati svoje ponašanje.
Može prestati s nekim porocima i započeti korisniji način života.
Ali takve promjene, koliko god bile vrijedne, same po sebi nisu isto što i duhovno preporodjenje.
Istinsko obraćenje uključuje promjenu srca.
A upravo je to djelo Božje milosti.
Isus je Nikodemu rekao:
„Ako se tko ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,3)
Novo rođenje nije samo ljudska odluka da se postane religiozniji.
Ono je Božje djelovanje kojim se čovjeku daje novi duhovni život.
Može li čovjek sam od sebe izabrati Krista?
Ovo pitanje predstavlja središte rasprave o slobodnoj volji u kršćanskoj teologiji.
Ako čovjek može slobodno donositi odluke, znači li to da može vlastitom snagom odlučiti doći Kristu?
Reformirana teologija odgovara da čovjek može doći Kristu samo ako Božja milost prethodno djeluje u njegovu srcu.
Razlog tome nije nedostatak vanjske mogućnosti da čuje evanđelje.
Problem je unutarnji.
Čovjek u svojemu prirodnom stanju ne ljubi Boga onako kako bi trebao.
Isus kaže:
„Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.” (Ivan 3,19)
Ovaj tekst otkriva da ljudsko odbacivanje Boga nije samo pitanje nedostatka informacija.
Riječ je o ljubavi prema tami.
Čovjek ne odbacuje Boga zato što nema nikakvu sposobnost razmišljanja ili odlučivanja, nego zato što je njegova volja usmjerena prema onome što je protivno Bogu.
Zato problem slobodne volje nije samo u tome može li čovjek izabrati Krista.
Dublje je pitanje želi li čovjek, u svojemu prirodnom stanju, doista Krista kao Gospodina i Spasitelja.
Prema reformiranom razumijevanju, odgovor je negativan sve dok Božja milost ne obnovi njegovo srce.
Martin Luther i zarobljenost ljudske volje
Rasprava o slobodnoj volji zauzimala je važno mjesto u povijesti Reformacije.
Jedno od najpoznatijih djela Martina Luthera upravo je De servo arbitrio („O zarobljenoj volji”), objavljeno 1525. godine kao odgovor Erazmu Roterdamskom.
Erazmo je branio određeno razumijevanje slobodne volje, dok je Luther snažno naglašavao čovjekovu nesposobnost da se vlastitom snagom obrati Bogu.
Za Luthera pitanje slobodne volje nije bilo sporedna filozofska rasprava.
Ono je bilo neposredno povezano s evanđeljem i učenjem o opravdanju milošću.
Ako čovjek može sam od sebe proizvesti vjeru i odlučujući korak prema spasenju, tada se postavlja pitanje u kojoj je mjeri spasenje doista isključivo Božji dar.
Luther je smatrao da je ljudska volja nakon pada zarobljena grijehom.
Čovjek nije izgubio sposobnost svakodnevnog odlučivanja, ali je izgubio duhovnu sposobnost da se vlastitom snagom okrene Bogu.
Njegova sloboda u zemaljskim stvarima ne znači da posjeduje istu slobodu u odnosu prema spasenju.
Lutherovo učenje zato ne treba razumjeti kao tvrdnju da čovjek nema nikakvu volju.
Naprotiv, čovjek ima volju, ali je ona duhovno zarobljena.
Upravo zato potrebno mu je oslobođenje koje dolazi izvana – od Boga.
„Tko čini grijeh, rob je grijeha”
Isusove riječi iz Ivanova evanđelja posebno jasno izražavaju biblijsko razumijevanje čovjekove zarobljenosti.
„Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha.” (Ivan 8,34)
Isus ovdje ne govori samo o pojedinačnim grešnim postupcima.
On otkriva dublju duhovnu stvarnost: grijeh može gospodariti čovjekom.
Čovjek može vjerovati da je potpuno slobodan zato što čini ono što želi.
Međutim, ako su njegove želje zarobljene grijehom, tada njegova sloboda nije istinska.
Rob može željeti ono što mu njegov gospodar dopušta, ali to ne znači da je slobodan.
Slično tome, čovjek može slobodno slijediti svoje grešne sklonosti, a da pritom ostaje duhovno zarobljen.
To je paradoks ljudske slobode.
Čovjek može činiti ono što želi, ali njegove ga vlastite želje mogu držati u ropstvu.
Primjeri slobode koja je zapravo ropstvo
U izvornom poglavlju navode se svakodnevni primjeri koji pomažu razumjeti razliku između mogućnosti izbora i unutarnje slobode.
Zamislimo osobu koja je ovisna o alkoholu.
Pred njom se nalaze Biblija i boca alkoholnog pića.
Nitko je izvana ne prisiljava da izabere jedno ili drugo.
Ona može posegnuti za bilo kojim predmetom.
Ipak, njezina ovisnost snažno utječe na ono što želi i za čim poseže.
Sličan primjer može se pronaći kod osobe koja je zarobljena drogom, kockanjem ili nekim drugim oblikom destruktivnog ponašanja.
Takva osoba može imati određenu slobodu djelovanja, ali njezine su želje i navike duboko oblikovane onim što njome gospodari.
Autor također koristi primjer čovjeka koji je zarobljen neumjerenošću u jelu.
Ako mu ponudimo kutiju čokolade, on je slobodan pojesti je ili odbiti.
Međutim, ako njegovim ponašanjem upravlja neobuzdana želja, postavlja se pitanje koliko je njegova unutarnja sloboda stvarna.
Naravno, psihološke i tjelesne ovisnosti imaju složene uzroke i ne treba ih jednostavno poistovjećivati s duhovnim stanjem svakoga grešnika.
Ipak, ovi primjeri ilustriraju važnu teološku istinu: čovjek može imati mogućnost izbora, a istodobno biti zarobljen vlastitim željama.
Upravo tako Sveto pismo opisuje čovjeka pod vlašću grijeha.
Zašto moralna reforma nije isto što i obraćenje?
Čovjek može promijeniti mnoge stvari u svojemu životu.
Može prestati lagati, odustati od određenih poroka, postati odgovorniji prema obitelji ili razviti veću disciplinu.
Takve promjene mogu biti vrlo značajne.
Međutim, biblijsko učenje o spasenju ne svodi se na moralno poboljšanje.
Problem grijeha nije samo u pogrešnim postupcima, nego u stanju ljudskoga srca.
Čovjek može promijeniti vanjsko ponašanje, a da njegovi najdublji motivi ostanu isti.
Može činiti dobra djela iz želje za društvenim priznanjem, osobnom koristi ili vlastitim ugledom.
Isus je upozoravao upravo na opasnost religioznosti koja izvana izgleda pravedno, ali nije ukorijenjena u iskrenoj ljubavi prema Bogu.
Zato je potrebno više od moralne reforme.
Potrebno je novo srce.
Prorok Ezekiel navješćuje Božje obećanje:
„Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!” (Ezekiel 36,26)
To obećanje pokazuje da istinska duhovna obnova započinje Božjim djelovanjem.
Bog ne poziva čovjeka samo da popravi svoje ponašanje.
On mu po svojoj milosti daje novi život.
Krist ne nudi samo slobodu – on oslobađa
Središnja poruka drugoga poglavlja nalazi se u Isusovim riječima:
„Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.” (Ivan 8,36)
Ovdje je naglasak na Kristovu djelovanju.
Isus ne govori samo da će čovjek postati slobodan ako uspije vlastitom snagom nadvladati grijeh.
On govori o slobodi koju Sin daje.
Čovjek koji je zarobljen grijehom ne može sam sebe potpuno osloboditi.
Potreban mu je Osloboditelj.
Isus Krist došao je upravo zato da oslobodi grešnike od vlasti grijeha, krivnje i smrti.
Njegovo djelo spasenja nije ograničeno samo na oproštenje prošlih prijestupa.
Krist mijenja čovjekov odnos prema grijehu.
On oslobađa vjernika od grijeha kao gospodara i daje mu novu sposobnost života u poslušnosti Bogu.
Apostol Pavao zato piše:
„Ta grijeh neće vama gospodariti.” (Rimljanima 6,14)
To ne znači da kršćanin više nikada neće sagriješiti.
Ali znači da grijeh više nema istu vlast nad njim.
Vjernik pripada novome Gospodaru – Isusu Kristu.
Kršćanska sloboda nije neovisnost o Bogu
U suvremenom društvu sloboda se često razumije kao mogućnost da čovjek čini sve što želi, bez ikakvih ograničenja.
Međutim, biblijsko razumijevanje slobode bitno je drukčije.
Istinska sloboda nije oslobođenje od Boga, nego oslobođenje za Boga.
Čovjek nije stvoren da bude neovisan o svojemu Stvoritelju.
Stvoren je za zajedništvo s njime.
Zato se prava sloboda ne nalazi u odbacivanju Božje volje, nego u radosnoj poslušnosti njegovoj dobroti.
Grijeh obećava slobodu, ali donosi ropstvo.
Krist poziva na poslušnost, ali donosi istinsku slobodu.
Ovaj paradoks nalazi se u samome središtu kršćanskoga života.
Kada čovjek služi grijehu, njegova volja postaje zarobljena.
Kada pripada Kristu, njegova se volja obnavlja i oslobađa za ono što je istinski dobro.
Božja milost mijenja ono što čovjek želi
Jedan od najvažnijih naglasaka reformirane teologije jest da Božja milost ne djeluje samo na čovjekovo vanjsko ponašanje.
Ona mijenja njegove unutarnje sklonosti.
Čovjek koji prije nije ljubio Boga sada počinje uživati u njegovoj riječi.
Onaj koji je bio ravnodušan prema grijehu sada osjeća potrebu za pokajanjem.
Onaj koji je tražio vlastitu slavu sada želi proslaviti Boga.
Takva promjena ne znači da je čovjek izgubio svoju volju.
Naprotiv, njegova volja sada djeluje u skladu s obnovljenim srcem.
Bog ne spašava čovjeka tako da ga pretvara u bezlični instrument.
On ga obnavlja kao osobu.
Zato se obraćenje može razumjeti kao oslobođenje ljudske volje od njezine duhovne zarobljenosti.
Čovjek sada želi ono što prije nije želio.
Želi Krista.
Želi oproštenje.
Želi svetost.
Želi živjeti u zajedništvu s Bogom.
To je djelovanje Božje milosti.
Kršćanin još uvijek vodi borbu protiv grijeha
Iako je vjernik oslobođen vlasti grijeha, njegova duhovna borba nije završena.
Novi zavjet jasno pokazuje da kršćanski život uključuje trajno posvećenje.
Vjernik je opravdan po vjeri i primljen u zajedništvo s Bogom, ali još uvijek nosi posljedice svoje pale naravi.
Zato se u njegovu životu pojavljuje sukob između želje za poslušnošću Bogu i iskušenja da se vrati starim obrascima ponašanja.
Apostol Pavao govori o toj borbi između tijela i Duha (Galaćanima 5,16–17).
Kršćanska sloboda zato ne znači odsutnost iskušenja.
Ona znači da vjernik više nije bespomoćan pred grijehom.
Duh Sveti djeluje u njemu, obnavlja njegove želje i osposobljava ga za život koji proslavlja Boga.
Proces posvećenja traje tijekom cijeloga zemaljskog života.
Njegovo konačno ispunjenje nastupit će tek u proslavljenju, kada će vjernik biti potpuno oslobođen svake prisutnosti grijeha.
Najveća sloboda tek dolazi
Čovjek često zamišlja da bi najveća moguća sloboda bila mogućnost da uvijek može izabrati između dobra i zla.
Međutim, kršćanska nada pokazuje nešto još uzvišenije.
U konačnome Božjem kraljevstvu otkupljeni više neće biti izloženi mogućnosti pada u grijeh.
Njihova će volja biti savršeno usklađena s Božjom voljom.
Neće biti prisile, straha ili unutarnje podijeljenosti.
Bit će potpuno slobodni jer će biti potpuno sveti.
Upravo je to cilj Božjega djela spasenja.
Bog ne oslobađa čovjeka samo od kazne za grijeh.
On ga vodi prema stanju u kojemu grijeh više neće imati nikakvo mjesto u njegovu životu.
Takva sloboda nije gubitak ljudskosti.
Ona je njezino konačno ispunjenje.
Charles Wesley i iskustvo oslobođenja
Na završetku izvornoga poglavlja navode se stihovi poznate himne Charlesa Wesleyja And Can It Be That I Should Gain?
U toj himni Wesley opisuje ljudsku dušu kao zatočenika okovanog grijehom i tamom.
Zatim dolazi Kristova svjetlost, okovi padaju, a zarobljenik ustaje i izlazi na slobodu.
Ta pjesnička slika snažno izražava ono što teološka rasprava nastoji objasniti.
Čovjek nije samo netko kome je potrebna bolja informacija ili snažnija motivacija.
On je duhovni zarobljenik kojemu je potrebno oslobođenje.
A to oslobođenje dolazi po Isusu Kristu.
Wesleyjeva himna posebno je značajna jer pokazuje da se istina o oslobođenju od grijeha ne ograničava samo na jednu protestantsku tradiciju.
Premda su reformirani i wesleyjanski teolozi različito razumjeli pojedine aspekte slobodne volje i djelovanja milosti, obje tradicije snažno naglašavaju da je čovjekovo spasenje nezamislivo bez prethodnog i djelotvornog Božjeg djelovanja.
Krist je onaj koji razbija okove grijeha i uvodi čovjeka u novi život.
Zašto je ovo učenje važno za svakodnevni kršćanski život?
Rasprava o slobodnoj volji može izgledati kao apstraktna teološka tema, ali njezine posljedice vrlo su praktične.
Prije svega, ona nas uči poniznosti.
Ako je naše spasenje djelo Božje milosti, tada nemamo razloga hvaliti se vlastitim duhovnim sposobnostima.
Vjera nije razlog za samouzvisivanje, nego za zahvalnost.
Drugo, ovo nas učenje potiče na molitvu.
Ako samo Bog može promijeniti ljudsko srce, tada molitva za obraćenje drugih nije besmislena.
Naprotiv, ona postaje izraz pouzdanja u Boga koji može učiniti ono što čovjek ne može.
Treće, ono nam daje nadu u evangelizaciji.
Nijedno ljudsko srce nije toliko tvrdo da ga Božja milost ne bi mogla promijeniti.
Primjer apostola Pavla pokazuje da Bog može preobraziti i najodlučnijega protivnika evanđelja.
Četvrto, ovo nas učenje podsjeća na potrebu svakodnevne borbe protiv grijeha.
Kršćanin ne smije olako shvaćati svoje slabosti niti se oslanjati isključivo na vlastitu snagu.
Pozvan je živjeti u ovisnosti o Duhu Svetome, koristeći sredstva milosti koja mu je Bog dao: molitvu, Božju riječ, zajedništvo Crkve i sakramente.
Naposljetku, ono nas usmjerava prema Kristu.
Jer pitanje slobodne volje nije samo pitanje što čovjek može učiniti.
Najvažnije je pitanje što je Krist učinio i što nastavlja činiti za čovjeka.
Zaključak: Prava sloboda počinje ondje gdje Krist oslobađa
Ima li čovjek slobodnu volju?
Odgovor ovisi o tome što pod slobodom podrazumijevamo.
Čovjek ima sposobnost donošenja odluka. On razmišlja, osjeća, želi i djeluje. Njegovi su izbori stvarni i za njih snosi odgovornost.
Međutim, prema biblijskom učenju koje naglašava reformirana tradicija, čovjekova volja nakon pada nije duhovno neutralna.
Ona je obilježena grijehom.
Čovjek može činiti ono što želi, ali njegove želje nisu oslobođene utjecaja pale naravi.
Zato se ne može vlastitom snagom izbaviti iz duhovne zarobljenosti.
Potrebna mu je Božja milost.
Potrebno mu je novo srce.
Potreban mu je Isus Krist.
Krist ne dolazi samo da čovjeku ponudi drukčiji način života.
On dolazi osloboditi zarobljenike.
Njegova milost mijenja srce, obnavlja volju i osposobljava čovjeka za istinsku poslušnost Bogu.
Zato najveća sloboda nije u mogućnosti da činimo sve što poželimo, nego u tome da budemo oslobođeni od grijeha koji oblikuje naše želje.
Čovjek je istinski slobodan ne onda kada živi neovisno o Bogu, nego kada ga Krist oslobodi za život u zajedništvu s Bogom.
Upravo zato Isusove riječi ostaju konačan odgovor na pitanje ljudske slobode:
„Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.” (Ivan 8,36)
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si došao osloboditi one koji su zarobljeni grijehom i tamom. Zahvaljujemo Ti što nas svojom milošću izbavljaš iz ropstva naših grešnih želja i uvodiš u slobodu djece Božje. Oprosti nam kada mislimo da možemo vlastitom snagom pobijediti grijeh i kada zaboravljamo da bez Tebe ne možemo učiniti ništa što vodi istinskome spasenju.
Obnovi naša srca, očisti naše misli i usmjeri našu volju prema onome što je Tebi ugodno. Daj nam snagu da se svakodnevno odupiremo grijehu i rastemo u svetosti.
Posebno Te molimo za one koji još uvijek žive u duhovnoj zarobljenosti. Otvori im oči da prepoznaju svoju potrebu za Tobom, raskini njihove okove i izvedi ih iz tame u svjetlost svojega spasenja.
Jer Ti si naš Osloboditelj, naš Spasitelj i naš Gospodin, koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Na temelju teksta iz knjige: D. James Kennedy, “Truths That Transform“.
Vidi i ovo: Tko zapravo upravlja svijetom? Biblijsko učenje o Božjoj suverenosti
