U ovoj propovijedi Stjepan Orčić razmatra jednu od najpotresnijih biblijskih priča – život pravednoga Joba, čovjeka koji je u kratkom vremenu izgubio gotovo sve što je imao. Njegova patnja otvara pitanja koja i danas muče mnoge vjernike: Zašto Bog dopušta patnju? Zašto pravedni ljudi trpe? Gdje je Bog kada se naš život počne raspadati? Polazeći od Jobova iskustva, Orčić nas vodi prema važnoj duhovnoj spoznaji: nije isto znati o Bogu i osobno susresti Boga. Jobova priča pokazuje kako se i usred najvećih životnih kušnji može dogoditi susret koji mijenja naše razumijevanje Boga, nas samih i smisla našega života. U nastavku donosimo propovijed Stjepana Orčića, jezično prilagođenu hrvatskom standardu, uz očuvanje njezine izvorne poruke.
Ako je ijedna biblijska osobnost privlačila pozornost čitatelja Biblije i izazivala njihovo zanimanje, onda je to svakako Job. Čovjek je to koji je svojim neobičnim doživljajima neprestano poticao ljude da istražuju, čude se, pitaju i dive se. Neobični su njegovi doživljaji, a neobičan je i on sam. Da sve bude još teže razumljivo, neobičan je i Bog u cijelom događaju.
Čitava jedna starozavjetna knjiga posvećena je Jobu i njegovim doživljajima. Stručnjake zanima je li riječ o životopisu jednoga čovjeka ili o dobro oblikovanoj priči, je li napisana prije ropstva ili poslije njega, a nas ovdje zanima: ŠTO SE DOGAĐA KADA SE SUSRETNU BOG I LJUDI?
Na početku knjige navedeni su neki podaci o ovom čovjeku:
„Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima.” (Job 1,1–3)
Zemlja Us nalazila se negdje u blizini današnje Palestine, a vrijeme događanja vjerojatno je bilo patrijarhalno doba. U navedenom tekstu istaknute su neke odlike ovoga čovjeka.
a. U odnosu prema Bogu bio je neporočan. Nije se radilo o savršenstvu, nego o čovjeku koji nikoga nije prezirao ili oštetio i koji je ispunjavao sve što je trebao učiniti Bogu. Njegova neporočnost bila je prisutna i u zauzimanju za djecu. Nije bio samo hranitelj i svećenik svoje obitelji, nego i njezin duhovni predvodnik. Kao otac i poglavar obitelji Job je tu službu shvaćao i obavljao vrlo savjesno.
Sveto pismo kaže:
„Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozivao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakoga od njih; mislio je: ‘Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!’ Tako je Job svagda činio.” (Job 1,4–5)
Jobova bogobojaznost na ovaj je način imala opipljive oblike. Nije dopustio da između njega i Boga bude bilo što nesređeno.
Bogobojaznost je utjecala i na Jobove odnose prema drugim ljudima. U 31. poglavlju on pita:
„Zar sam ikada u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? … Ako mi je korak s puta kada zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, neka drugi jede što sam posijao, neka se moje iskorijene izdanke … Ako me zavede srce neka žena, ako za vratima svog bližnjega kad vrebah, neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim podijeli svoju postelju … Ako kada prezreh pravo sluge svojega, ili slušavke, sa mnom kad su se parbili, što ću učiniti kad Bog ustane? … Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? Jesam li kada sam svoj zalogaj jeo, a da ga nisam sirotom podijelio? … Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kojeg bez pokrivača, a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? Ako sam ruku na nevina podigao znajući da mi je na vratima branitelj, nek se rame moje od pleća odvali i nek mi ruka od lakta otpadne!” (Job 31, izbor)
Ovo su samo neka od mnogih djela pravednoga Joba. Očito je njegova pobožnost imala opipljive oblike. Bio je to poznat čovjek među svim stanovnicima Istoka. Tu je i druga njegova osobina.
b. Bio je najbogatiji među svim stanovnicima Istoka. Sveto pismo kaže da je imao sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo slugu. Bilo je to vrijeme kada se nečija moć mjerila brojem grla stoke i kada se ovako veliko bogatstvo smatralo izrazom posebne Božje naklonosti.
c. Kada sve ovo znamo, zbunjuje nas razgovor na nebu između Sotone i Boga. Kada se Bog pohvalio Jobom i njegovom bogobojaznošću, Sotona dobiva dopuštenje da radi s Jobom što god hoće, pod uvjetom da mu ne dira dušu.
I nesreća je počela.
Biblijski izvještaj kaže:
„Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, dođe glasnik k Jobu i reče: ‘Tvoji su volovi orali, a magarice pokraj njih pasle, kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim.’ Dok je ovaj još govorio, dođe drugi i reče: ‘Oganj Božji pade s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim.’ Dok je još govorio, dođe treći i reče: ‘Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim.’ Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: ‘Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu, te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim.’”
d. Job je mogao očekivati sve drugo, samo ne ovo. Bila je to prava tragedija u kojoj je odjednom ostao puki siromah.
A to nije bilo sve.
Poslije nekog vremena Sotona ponovno izaziva Boga i Bog mu daje pravo da Joba oduzme i zdravlje. I kaže dalje:
„On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.” (Job 2,7–8)
O prirodi ove bolesti ne znamo ništa pouzdano, ali neki elementi upućuju na to da je bila teška i neobična. Kada su Jobovi prijatelji nakon nekog vremena došli, piše da ga nisu prepoznali. Bolest je zahvatila cijelo Jobovo tijelo. Možda je to bila bolest slična onoj egipatskoj iz Izlaska 9,9–11. Job je imao strašne snove. Možda je bio u velikoj vatri pa je halucinirao (7,14). U 7,5 piše da su njegovo tijelo odjenuli crvi, u 19,17 da se ženi omrznuo njegov dah, u 30,17 da mu se izjedaju kosti i da ga strašno bole, a u 30,30 da mu je sva koža pocrnjela i da su mu kosti spaljene vatrom.
To je vjerojatno dugo trajalo. Njegova tri prijatelja živjela su u udaljenim krajevima. Job nije poručivao da je bolestan, nego su oni to čuli, a za to je trebalo možda i nekoliko mjeseci. Tada su se na isti način dogovorili da će se naći na jednom mjestu i zajedno ga posjetiti. To su učinili.
Kada su došli, sjedili su sedam dana pokraj njega i nitko nije progovorio ni riječi. Sve je to, dakle, moglo trajati mjesecima i sigurno je bilo stanje koje se jedva moglo podnijeti.
Znamo da ga je žena nagovarala da prokune Boga pa da umre, ali to nije sve. On kaže u 19,13–19:
„Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici. Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me. Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima. Slugu zovem, a on ne odgovara, i za milost ga moram zaklinjati … I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni. Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah …”
Iako znamo da nesreće mogu biti veoma velike, ovo je nadmašilo svaku mjeru. No time još nije sve rečeno.
2. „O, ne bilo dana kad sam se rodio…”
Nezgode su sastavni dio našega života. Bojimo ih se i bježimo od njih, a one se pojavljuju u manjoj ili većoj snazi i ostaju kraće ili dulje vrijeme. Ali ovo što se dogodilo Jobu bilo je neobično teško i trajalo je dugo.
Kada ovaj događaj svrstamo u niz događaja u kojima se susreću Bog i ljudi, nameće nam se pitanje: Kada su se susreli Bog i Job — ranije, dok je sve bilo na svojem mjestu, ili sada?
Pomalo neobično, ali izgleda da se Job nije izravno susreo s Bogom ni u onom vremenu kada je sve bilo na svojem mjestu, ni sada. Ne samo da ne čitamo o susretima, nego ni Jobovo držanje nije takvo da upućuje na susrete. Job je bio čestit, pobožan, prinosio je žrtve Bogu, bio je bez mane, a između njega i Boga ipak nije morao postojati neki izravni međusobni odnos.
Kada se sve ovo dogodilo, Job kao da razgovara sam sa sobom. Mnogo je govorio, a evo nešto od toga:
„O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’ U crnu tminu taj dan neka se prometne! S visina se Bog njega ne spomenuo, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! Mrak i sjena smrtna o njega se otimali, posvema ga gusta tmina prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile … Prokleli je oni što dan proklinju … Pomrčale zvijezde njegova svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nikada!” (Job 3, izbor)
Ovo su samo neki odlomci njegova jadikovanja. Zahvatio ga je krajnji očaj. Govorio je, proklinjao svoj život, svoju nesreću, preispitivao prošlost i pokušavao saznati zbog čega je zapao u ovakvu nesreću.
Tu su bili i njegovi prijatelji: Elifaz iz Temana, Sofar iz Naama i Bildad iz Šuaha. Došli su ga tješiti i svaki je imao svoje argumente.
Elifaz iz Temana, vjerojatno najstariji među njima, koji za sebe kaže da je stariji i od Jobova oca (15,10), između ostaloga kaže:
„Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržati od riječi! Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. A kad tebe stiže klonulost duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? Ta sjeti se: nevin — propade li kada? Kad su zatrti bili pravednici? Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti …” (Job 4,1–8)
I dalje Elifaz govori na isti način: iskustvo je najbolji učitelj, a ono kaže da je Job kriv i da zbog toga trpi.
Drugi Jobov prijatelj, Bildad iz Šuaha, također ima razloge:
„Dokad ćeš još govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti? Ta zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnuti Svevišnji? Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njihovu. Al ako Boga potražiš iskreno i od Svevišnjeg ti milost izmoliš; ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravednika. Bit će malena sreća tvoja prošla prema budućoj što te očekuje. No, pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost predaka pripazi …” (Job 8, izbor)
Ni treći Jobov prijatelj ne misli mnogo drukčije. Sofar iz Naama kaže:
„Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljivac još opravdavati? Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostati nekažnjeno? … Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svevišnjega? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? Duže je od zemlje — šire je od mora! … Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu, ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana, čisto ćeš čelo moći tad podići, čvrst ćeš biti i bojati se nećeš.” (Job 11, izbor)
Jobovi prijatelji nastavili su u istom tonu i na isti način.
Nekoliko smo puta rekli da se Bog ljudima objavljuje i preko drugih ljudi. Kada ovi ljudi ovako razborito govore, iz iskustva, razmišljajući i uzimajući u obzir mudrost, je li se Bog objavio Jobu na ovaj način? Nisu li ove ovako razborite poruke bile baš ono što je Job tražio?
Job je zaista bio u krizi. Previše je bio zaokupljen svojim pitanjem pa nije mogao na pravome mjestu i na pravi način potražiti Boga, ali ovi ljudi govorili su sami, na način na koji su živjeli. Pomalo samouvjereno. Držali su da Bog mora djelovati baš onako kako oni misle i tvrde. Pretvorili su ga u mehanizam koji uvijek radi na isti način.
3. „O, kad bih znao kako ću ga naći…”
Jobovi prijatelji došli su ga utješiti, da barem na trenutak ponesu njegove terete, a učinili su sasvim suprotno.
Kada je ovo potrajalo, Job kaže:
„Sve što vi znate, znadem to i ja, ni u čemu gori od vas nisam. Zato zboriti moram sa Svevišnjim, pred Bogom svoj razlog izložiti. Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici. Kad biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali …” (Job 13, izbor)
Kako vrijeme odmiče, prijatelji su sve nemilosrdniji, a Job sve više traži susret s Bogom.
U 23. poglavlju on kaže:
„O, kad bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, pred njim bih parnicu svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti što bi mi rekao.” (Job 23,3–5)
Job dalje govori i napada. Drži da se Bog negdje zabunio u računu kada je dopustio da on, tako pravedan, trpi.
Trajalo je ovo još podugo, a onda, na početku 38. poglavlja, piše:
„Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: ‘Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Bokove svoje opaši kao junak: ja ću te pitati, ti me pouči. Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjeračko razapeo?’” (Job 38,1–5)
I puna četiri poglavlja Bog govori. Pita i odgovara, ali ne spominje Jobovu patnju. I ne objašnjava zbog čega on, pravedni Job, trpi. Očigledno je njegova mudrost veća nego što čovjek može shvatiti. Sve što je stvoreno pokazuje da čovjek nije u stanju shvatiti ni poredak u stvorenome, a otkuda bi shvatio što Bog namjerava i kako radi.
Bog je Jobu govorio iz vihora, a vjerojatno su bili prisutni i Jobovi prijatelji.
I nas ponovno zanima: je li ovo bio pravi susret, onaj u kojemu su se susreli Bog i ljudi? Kada je Bog ovako jasno i razumljivo govorio, je li ovaj susret donio razjašnjenje Jobu?
Ako se radi samo o spoznaji da je Bog prisutan kao Svemogući Stvoritelj, mogao bi ovo biti pravi trenutak za susret, a ako ostanemo pri onoj ranijoj tvrdnji da je Boga moguće susresti isključivo u pokajanju i oproštenju, Job je ili morao naći razloge za kajanje ili se nije susreo s Bogom.
Sve je ovo pomalo neobično. Jer, zašto bi se jedan pravednik kakav je Job imao kajati? Bio je bez mane, živio je poslušno, pa zašto da se kaje?
4. Kada se susretnu Bog i ljudi
Kada je Bog završio svoj govor, sasvim na kraju knjige piše:
„A Job ovako odgovori Jahvi: ‘Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim. O, poslušaj me, pusti me da zborim: ja ću te pitati, a ti me pouči. Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.’” (Job 42,1–6)
Ovaj je Job sasvim drukčiji od onoga na početku. Bio je pritisnut velikim tegobama i prisiljen tražiti Boga. I našao ga je. Ova njegova kratka ispovijest otkriva mnogo.
a. Job je shvatio da Bog svemoguće i suvereno, neovisno vlada. Zato kaže:
„Ja znadem, moć je tvoja bezgranična…” (Job 42,2)
Više ne traži da sazna zašto, kako i zbog čega, jer Bog je iznad njega.
b. Job shvaća da je do sada bio nerazuman u odnosu prema Božjoj mudrosti. Zato kaže:
„Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?” (Job 42,3)
Mnoga njegova pitanja samo onemogućuju ostvarenje Božjih namjera.
c. Job želi bolje i jasnije shvatiti Božje namjere:
„O, poslušaj me, pusti me da zborim; ja ću te pitati, a ti me pouči.” (Job 42,4)
d. I sada dolazi ono najbitnije:
„Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.” (Job 42,5)
Iznenađeni, pitali bismo: zar ono što je Job ranije bio i radio ne vrijedi ništa? Zar je moguće da je sve to bilo samo polovično štovanje Boga? Teško nam je odgovoriti na ova pitanja jer je prevelik vremenski i kulturni razmak između Joba i nas.
Ipak, Job je bio do najviše mjere uključen u štovanje Boga, samo su njegove spoznaje bile spoznaje iz druge ruke. Vjerojatno se on i Bog ranije nikada nisu susreli, a ako su se i susreli, ti susreti nisu bili ovako upečatljivi kao ovaj.
Job je slušao o Bogu, kao što mi možemo slušati o velikim suvremenicima, a sve dok se ne sretnemo s njima, ne poznajemo ih, nego samo znamo o njima.
I tu je bio onaj pravi trenutak za susret. Job kaže:
„Sve riječi zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.” (Job 42,6)
Veće spoznaje Boga pružaju i veće spoznaje naših krivnja. Što je svjetlost veća, jasnije vidimo mrlje na sebi.
Ne bismo smjeli tvrditi da je Bog proveo Joba kroz ove tegobe samo zato da ga navede na pokajanje. No, zahvaljujući tegobama, Job je došao do uzvišenih spoznaja o Bogu. I tu, sada, u pokajanju i oproštenju, Bog i Job su se istinski susreli.
Iza ovoga dolazi i dokaz — Bog je u obilju blagoslovio Joba. Sveto pismo kaže:
„I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje, jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao … Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri …” (Job 42,10–13)
Ovo je rečeno u vrijednostima Staroga zavjeta. To što je Jobu sve dano dvostruko ne znači da je pokajanje jamstvo materijalnoga blagostanja. Nego, nad onima koji se kaju počiva Božji blagoslov.
Novi zavjet kaže:
„… on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu.” (Efežanima 1,3)
Nema susreta s Bogom mimo pokajanja i nema blagoslova bez ovoga susreta.
Autor: Stjepan Orčić
Propovijed naslovom “Konačno susret” je objavljena u knjizi “Kad se sretnu Bog i ljudi”, Dobra vest, Novi Sad 1984.
Ostale propovijedi ovoga autora:
Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu
Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom
Kad Bog napiše presudu: Baltazarov susret s Bogom
Neobičan susret s Bogom: Od tamnice do spasenja
Prorok Jeremija: Zašto Bog poziva one koje ljudi otpisuju?
Susret s Bogom: Zašto je grešnica pronašla oproštenje, a farizej nije?
