Dan molitve za progonjene kršćane 2026. – 30 godina solidarnosti

Danas, 8. studenoga 2026., brojne kršćanske zajednice diljem svijeta obilježavaju Međunarodni dan molitve za progonjenu Crkvu (International Day of Prayer for the Persecuted Church – IDOP). Ovogodišnje obilježavanje posebno je značajno jer se navršava 30 godina međunarodne inicijative koja poziva kršćane na molitvu, solidarnost i zauzimanje za one koji zbog svoje vjere trpe nasilje, diskriminaciju i progon.

Trideset godina molitve za progonjenu Crkvu

Međunarodni dan molitve za progonjene kršćane pokrenut je 1996. godine kao odgovor na sve veću potrebu da kršćanske zajednice diljem svijeta budu upoznate s patnjama svojih suvjernika.

Tijekom protekla tri desetljeća ova je inicijativa povezala crkve različitih denominacija, misijske organizacije i pojedince koji žele izraziti solidarnost s kršćanima suočenima s progonom.

Dan molitve obilježava se u studenome, a pojedine crkve i organizacije za njegovo obilježavanje odabiru različite nedjelje. Ove godine mnoge zajednice sudjeluju u molitvenim okupljanjima upravo 8. studenoga.

Središnja poruka inicijative jednostavna je: kršćani koji uživaju slobodu vjeroispovijesti ne smiju zaboraviti one koji tu slobodu nemaju.

Dok se u mnogim zemljama vjernici slobodno okupljaju na nedjeljnim bogoslužjima, u drugim dijelovima svijeta sudjelovanje u crkvenom životu može dovesti do gubitka zaposlenja, društvenog isključivanja, zatvaranja ili fizičkog nasilja.

„Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu bit će progonjeni”

Ovogodišnja inicijativa posebno ističe riječi apostola Pavla iz Druge poslanice Timoteju:

„A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.” (2 Tim 3,12)

Ove riječi nisu poziv na traženje patnje niti opravdavanje nasilja. One su podsjetnik da vjernost Kristu u pojedinim društvenim i političkim okolnostima može imati visoku cijenu.

Apostol Pavao pisao je Timoteju iz vlastitoga iskustva protivljenja, progona i stradanja.

Kršćanska Crkva od svojih se početaka suočavala s razdobljima progona. Prvi kršćani nisu uvijek imali slobodu javnog okupljanja, a ispovijedanje vjere ponekad je značilo gubitak društvenog položaja, imovine ili života.

Iako su se okolnosti tijekom stoljeća mijenjale, pitanje vjerskih sloboda ostalo je aktualno.

Gdje kršćani danas trpe progon?

Položaj kršćana znatno se razlikuje od zemlje do zemlje.

U pojedinim državama vjerske zajednice djeluju pod strogim nadzorom vlasti. U drugima se suočavaju s nasiljem ekstremističkih skupina, diskriminacijom ili pritiscima lokalnih zajednica.

U Nigeriji i drugim dijelovima subsaharske Afrike brojni kršćani žive u područjima pogođenima oružanim sukobima, otmicama i napadima na civilno stanovništvo. Pritom je važno razlikovati nasilje motivirano vjerskom mržnjom od širih sukoba povezanih s etničkim, gospodarskim i političkim okolnostima.

U Pakistanu kršćanske zajednice upozoravaju na zlouporabu zakona o bogohuljenju i društvenu diskriminaciju.

U Indiji se u pojedinim saveznim državama bilježe napadi na kršćanske obitelji, prijetnje obraćenicima i sporovi povezani sa zakonima o vjerskim obraćenjima.

U Iranu su posebno ugroženi kršćani koji su prešli s islama na kršćanstvo te pripadnici neregistriranih kućnih crkava.

U Kini vjerske zajednice suočavaju se s državnim ograničenjima i nadzorom, dok je u Sjevernoj Koreji neovisno prakticiranje kršćanske vjere iznimno opasno.

Svi ovi primjeri pokazuju da progon ne poprima uvijek isti oblik.

Ponekad je riječ o otvorenom nasilju, a ponekad o dugotrajnom pritisku koji ljudima onemogućuje normalan obiteljski, profesionalni i vjerski život.

Progonjena Crkva nije zaboravljena Crkva

Kršćanska solidarnost ne proizlazi samo iz osjećaja suosjećanja, nego iz razumijevanja Crkve kao jednoga Kristova tijela.

Apostol Pavao piše:

„I ako trpi jedan ud, s njime trpe svi udovi.” (1 Kor 12,26)

Ova biblijska slika podsjeća da kršćani, premda pripadaju različitim narodima, jezicima i crkvenim tradicijama, nisu međusobno nepovezani.

Patnja jedne zajednice tiče se i drugih članova Kristova tijela.

U Poslanici Hebrejima nalazimo još izravniji poziv:

„Sjećajte se uznika kao da ste suuznici i zlostavljanih – ta i sami ste u tijelu!” (Heb 13,3)

To znači da molitva za progonjene nije tek povremena aktivnost crkvenih zajednica.

Ona je izraz kršćanskog zajedništva koje nadilazi državne granice, kulturne razlike i denominacijsku pripadnost.

Molitva nije zamjena za djelovanje

Međunarodni dan molitve za progonjenu Crkvu poziva vjernike na molitvu, ali i na odgovorno djelovanje.

Kršćanske zajednice mogu pomoći širenjem provjerenih informacija, pružanjem humanitarne pomoći, podržavanjem organizacija koje se zauzimaju za vjerske slobode i podizanjem svijesti o položaju ugroženih vjernika.

Posebno je važno da izvještavanje o progonu bude točno i odgovorno.

Neprovjerene informacije, pretjerivanja ili poistovjećivanje cijelih naroda i religijskih zajednica s djelima pojedinih ekstremističkih skupina mogu produbiti postojeće sukobe.

Zauzimanje za progonjene kršćane ne smije se pretvoriti u poticanje neprijateljstva prema pripadnicima drugih religija.

Kršćanski odgovor na progon treba biti utemeljen na istini, pravednosti, ljubavi prema bližnjima i zaštiti ljudskog dostojanstva.

Sloboda vjeroispovijesti pripada svakom čovjeku, uključujući i one koji ne dijele kršćansku vjeru.

Što možemo naučiti od progonjenih kršćana?

Svjedočanstva kršćana koji žive u teškim okolnostima često nas suočavaju s pitanjem koliko ozbiljno shvaćamo vlastitu vjeru.

U društvima u kojima je kršćanstvo slobodno, lako je naviknuti se na dostupnost Biblije, crkava, bogoslužja i drugih oblika vjerskog života.

Međutim, postoje zajednice u kojima je već samo posjedovanje Biblije ili sudjelovanje na molitvenom okupljanju povezano s ozbiljnim rizikom.

Takva iskustva ne treba romantizirati. Progon je zlo koje treba sprječavati i osuđivati.

Ipak, vjernost mnogih kršćana usred teškoća može biti snažno svjedočanstvo nade, ustrajnosti i pouzdanja u Boga.

Njihov primjer poziva nas da preispitamo vlastitu zahvalnost za slobodu koju uživamo i odgovornost koju ta sloboda sa sobom nosi.

Molitva za progonjenu Crkvu

Svemogući i milosrdni Bože, Oče našega Gospodina Isusa Krista,

danas pred Tebe donosimo svoju braću i sestre koji zbog vjere u Tvoga Sina trpe progon, nasilje, prijetnje i nepravdu.

Budi blizu onima koji su zatvoreni zbog svoje vjere. Utješi one koji su izgubili svoje domove, obitelji i sredstva za život.

Ohrabri one koji se u strahu okupljaju na molitvu i koji Tvoju riječ čitaju u tajnosti.

Posebno Ti preporučujemo djecu, mlade, starije i sve ranjive osobe koje trpe posljedice progona.

Podari mudrost i hrabrost crkvenim službenicima koji u teškim okolnostima nastavljaju naviještati Evanđelje i brinuti se za povjerene im vjernike.

Dotakni srca onih koji progone druge. Zaustavi nasilje, ukloni mržnju i otvori put pravednosti i miru.

Pomozi i nama koji uživamo slobodu da ne budemo ravnodušni prema patnji drugih.

Nauči nas moliti, pomagati i zauzimati se za istinu i ljudsko dostojanstvo.

Neka Tvoja Crkva, usprkos svim podjelama i teškoćama, ostane vjerna Kristu i svjedoči njegovu ljubav.

Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

Amen.

Jedna Crkva, zajednička odgovornost

Trideseta obljetnica Međunarodnog dana molitve za progonjenu Crkvu prilika je da se prisjetimo kako vjerska sloboda nije jednako dostupna svim kršćanima.

Dok danas sudjelujemo na bogoslužjima, čitamo Sveto pismo i slobodno ispovijedamo svoju vjeru, mnogi naši suvjernici to ne mogu činiti bez straha.

Njihova patnja ne smije ostati neprimijećena.

Crkva koja moli za progonjene pokazuje da kršćansko zajedništvo nije samo pitanje riječi, nego i stvarne odgovornosti jednih za druge.

Neka današnji dan zato ne bude samo prigodno obilježavanje, nego poticaj na trajnu molitvu, solidarnost i zauzimanje za slobodu vjere svakoga čovjeka.

---

Izvori: IDOP – službena stranica · Povijest Međunarodnog dana molitve · Open Doors – molitveni materijali