JOSIP – od bratske mržnje do Božje providnosti

Biblijsko-teološki osvrt na Postanak 37,1–36, prema komentaru Carla Friedricha Keila

Biblijska povijest Josipa, sina patrijarha Jakova, jedna je od najpotresnijih i najpoučnijih pripovijesti Staroga zavjeta. Ona govori o obiteljskoj ljubomori, mržnji, izdaji i ljudskoj patnji, ali istovremeno otkriva Božju providnost koja djeluje čak i onda kada se čini da zlo odnosi pobjedu. Josipov život pokazuje kako Bog može upotrijebiti i najteže okolnosti da ostvari svoje namjere, sačuva svoj narod i pripremi put za buduće spasenje.

Njemački starozavjetni teolog i egzeget Carl Friedrich Keil (1807.–1888.), u svojem komentaru Prve knjige Mojsijeve, posebno naglašava da Josipovu povijest ne treba promatrati samo kao priču o moralnoj pobjedi jednoga pravednog čovjeka. Ona je sastavni dio šire povijesti Božjega saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom te pokazuje kako Bog vodi povijest prema ispunjenju svojih obećanja.

1. Josipova povijest u kontekstu Božjega saveza

Trideset sedmo poglavlje Knjige Postanka započinje izvještajem da je Jakov živio u kanaanskoj zemlji, u kojoj je njegov otac boravio kao pridošlica. Ovaj podatak nije samo zemljopisna napomena. Prema Keilovu tumačenju, on pokazuje da Jakov nastavlja život patrijarha, obilježen vjerom u Božja obećanja koja još nisu bila u potpunosti ostvarena.

Upravo u takvim okolnostima započinje Josipova povijest. Josip ima sedamnaest godina i zajedno sa svojom braćom čuva stada. Njegova životna priča postaje jedan od ključnih događaja preko kojih će Bog pripremiti preseljenje Jakovljeve obitelji u Egipat.

Keil ističe da je ovo preseljenje bilo dio Božjega plana, povezanoga s obećanjem danim Abrahamu o budućnosti njegova potomstva (Postanak 15).

Josipov odlazak u Egipat, premda izazvan zlobom njegove braće, postaje sredstvo kojim Bog priprema očuvanje Izraela u vrijeme velike gladi.

Ovdje se pojavljuje jedna od najvažnijih teoloških poruka ove pripovijesti: Božja providnost ne znači da ljudi ne mogu činiti zlo, nego da njihovo zlo ne može konačno osujetiti Božju namjeru.

2. Očeva naklonost i početak obiteljskoga sukoba

Jakov je posebno volio Josipa jer mu se rodio u poznim godinama. Ta naklonost bila je vidljiva i u posebnoj odjeći koju mu je otac načinio.

Tradicionalni prijevodi govore o „šarenoj haljini“, ali Keil skreće pozornost na značenje hebrejskoga izraza ketonet passim. Prema njegovu tumačenju, riječ je o dugoj haljini s rukavima koja je sezala do gležnjeva i koju su nosile osobe uglednijega položaja.

Takva odjeća nije bila samo znak očinske nježnosti. Ona je Josipa izdvajala od ostale braće i naglašavala njegov povlašteni položaj u obitelji.

Braća su ga zbog toga počela mrziti, do te mjere da s njim nisu mogla ni mirno razgovarati.

Ovaj detalj otkriva kako obiteljska pristranost može postati izvor dubokih sukoba. Jakovljeva ljubav prema Josipu nije sama po sebi bila pogrešna, ali njezino otvoreno i neravnomjerno pokazivanje potaknulo je ljubomoru ostalih sinova.

Biblijski tekst ne prikazuje patrijarhalnu obitelj kao idealiziranu zajednicu bez slabosti. Naprotiv, otvoreno govori o njezinim unutarnjim problemima.

Čak i obitelj preko koje Bog ostvaruje svoja obećanja ostaje zajednica grešnih i nesavršenih ljudi.

3. Josipovi snovi – nagovještaj budućega uzvišenja

Mržnja Josipove braće dodatno se produbila kada im je ispričao svoja dva sna.

U prvom snu Josip i njegova braća vezivali su snopove na polju. Njegov se snop uspravio, dok su se snopovi njegove braće poklonili pred njim.

U drugom snu sunce, mjesec i jedanaest zvijezda poklonili su se Josipu.

Braća su u ovim snovima prepoznala nagovještaj da će Josip jednoga dana imati vlast nad njima. Njihova reakcija bila je još snažnija mržnja.

Keil naglašava da oba sna upućuju na Josipovo buduće uzvišenje, ali s određenom razlikom. Prvi se odnosi prvenstveno na njegov položaj u odnosu na braću, dok drugi obuhvaća čitavu Jakovljevu obitelj.

Zanimljivo je i Keilovo tumačenje mjeseca u drugom snu. On ga povezuje s Rahelom, Josipovom majkom, iako je ona u to vrijeme već bila mrtva. Time pokazuje da simbolički jezik sna ne treba tumačiti isključivo kao doslovan prikaz budućih događaja.

Jakov je ukorio Josipa zbog sna, ali je, za razliku od njegove braće, sačuvao ove riječi u svojem sjećanju.

Keil u tome prepoznaje značajnu razliku između očeve i bratske reakcije. Braća su u snovima vidjela samo izraz Josipove navodne ambicije, dok Jakov, iako uznemiren, nije sasvim odbacio mogućnost da oni imaju dublje značenje.

Snovi tako postaju prvi nagovještaj da Josipov život nije prepušten slučaju.

4. Bratska mržnja i prodaja Josipa

Kada je Jakov poslao Josipa da obiđe braću koja su čuvala stada, ona su ga ugledala izdaleka i počela smišljati njegovo ubojstvo.

Njihova mržnja dosegnula je vrhunac upravo zbog njegovih snova. Željeli su uništiti onoga kojemu su se, prema snovima, jednoga dana trebali pokloniti.

Ruben, najstariji brat, pokušao je spriječiti ubojstvo. Predložio je da Josipa bace u jamu, namjeravajući ga kasnije izbaviti i vratiti ocu.

Međutim, njegov plan nije uspio.

Dok Ruben nije bio prisutan, braća su odlučila prodati Josipa trgovcima koji su putovali prema Egiptu.

Juda je predložio prodaju, smatrajući da je bolje da od brata steknu korist nego da proliju njegovu krv.

Keil u svojem komentaru razmatra i pitanje trgovaca koji se u biblijskom tekstu nazivaju Jišmaelcima i Midjancima. Ovi nazivi povezani su s trgovačkim skupinama koje su prolazile kroz Kanaan prema Egiptu.

Josip je prodan za dvadeset srebrnjaka.

Ovaj događaj predstavlja dramatičan preokret u njegovu životu. Mladić koji je uživao očevu posebnu naklonost odjednom postaje rob, odveden daleko od obitelji i zemlje u kojoj je odrastao.

Ipak, upravo tim putem započinje ostvarenje onoga što su njegovi snovi nagovijestili.

Braća su željela spriječiti Josipovo uzvišenje, ali su svojim postupkom nesvjesno pridonijela okolnostima kroz koje će do njega doći.

5. Jakovljeva žalost i posljedice prijevare

Nakon prodaje Josipa, braća su njegovu odjeću umočila u krv jarca i poslala je ocu.

Jakov je prepoznao odjeću i zaključio da je njegova sina rastrgala divlja zvijer.

Njegova žalost bila je duboka. Obukao je odjeću žalosti i odbijao svaku utjehu.

Keil se posebno zadržava na Jakovljevim riječima da će u žalosti sići svojemu sinu u Šeol.

Hebrejski izraz Šeol označava područje ili stanje mrtvih, odnosno mjesto u koje, prema starozavjetnom načinu izražavanja, odlaze preminuli.

Keil ga opisuje kao mjesto u kojem se sabiru duše umrlih. Takvo tumačenje odražava starozavjetno razumijevanje smrti i treba ga razlikovati od kasnijih, razvijenijih kršćanskih učenja o konačnom sudu, uskrsnuću i vječnom životu.

Posebno je potresna činjenica da su upravo oni koji su prouzročili očevu žalost pokušavali utješiti oca.

Keil primjećuje da su braća bila prisiljena svoju krivnju prikrivati lažima i licemjerjem. Čak ni Ruben, koji je prvotno namjeravao spasiti Josipa, nije imao dovoljno hrabrosti da ocu otkrije istinu.

Ovaj dio pripovijesti pokazuje kako jedan grijeh često vodi drugome. Mržnja je dovela do izdaje, izdaja do prijevare, a prijevara do dugotrajne obiteljske patnje.

6. Josip u Egiptu – početak Božjega uzvišenja

Trideset sedmo poglavlje završava kratkom, ali veoma značajnom napomenom: Josip je u Egiptu prodan Potifaru, faraonovu službeniku i zapovjedniku straže.

Keil objašnjava da hebrejski izraz kojim se opisuje Potifarov položaj ne mora značiti da je bio eunuh, nego da se mogao odnositi na visokoga dvorskog službenika.

Također, izraz „zapovjednik straže“ povezuje s kraljevskom tjelesnom stražom i službom koja je izvršavala vladareve presude.

Ovi povijesni i jezični detalji pokazuju da Josip nije dospio u bilo kakvu egipatsku kuću, nego u kućanstvo čovjeka povezanoga sa samim faraonovim dvorom.

Iz ljudske perspektive, Josip je izgubio sve: obitelj, slobodu i sigurnost.

Iz perspektive Božje providnosti, međutim, njegov dolazak u Egipat predstavlja prvi korak prema budućem uzvišenju.

Keil naglašava da će Josip, koji je sada doveden u Egipat kao rob, kasnije postati upravitelj zemlje pred kojim će se njegova braća pokloniti.

Tako se pokazuje da Božji plan nije bio zaustavljen Josipovim poniženjem.

7. Josip kao pralik Krista – mogućnosti i granice tumačenja

Jedan od teološki najzanimljivijih dijelova Keilova komentara odnosi se na pitanje treba li Josipa razumjeti kao pralik Isusa Krista.

Kroz povijest kršćanskoga tumačenja Biblije mnogi su u Josipovu životu prepoznavali sličnosti s Kristovim životom.

Josip je bio ljubljeni sin, odbačen od svoje braće, ponižen i prodan, ali je kasnije uzvišen i postao sredstvo spasenja mnogih ljudi.

Sličnosti s Kristom, kojega su njegovi odbacili, koji je trpio i bio uzvišen, svakako su značajne.

Međutim, Keil upozorava da tipološko tumačenje ne smije postati proizvoljno.

On ističe da ni starozavjetni proroci ni Krist i njegovi apostoli ne predstavljaju Josipa izričito kao pralik Krista na način na koji to čine s pojedinim drugim događajima i osobama iz povijesti Izraela.

Zbog toga Josipovu povijest ne treba svoditi na niz detalja koji navodno neposredno pretkazuju pojedinosti Kristova života.

Keil ipak dopušta šire tipološko razumijevanje. Josipova povijest, kao dio povijesti Izraela, pripada velikom tijeku Božjega spasonosnog djelovanja koje svoje ispunjenje nalazi u Kristu.

Ovakav pristup posebno je važan za odgovorno kršćansko tumačenje Staroga zavjeta.

Josip može biti primjer vjere, strpljenja i Božje providnosti, ali njegovo povijesno značenje ne smije biti potisnuto pretjeranim alegorijskim tumačenjem.

8. Božja providnost i ljudska odgovornost

Josipova povijest postavlja jedno od najdubljih pitanja biblijske teologije: kako razumjeti Božje djelovanje u svijetu u kojem ljudi čine zlo?

Braća nisu bila prisiljena mrziti Josipa. Njihova ljubomora, izdaja i prijevara bili su njihovi postupci, za koje su snosili moralnu odgovornost.

Ipak, njihova zloba nije mogla spriječiti ostvarenje Božjega plana.

Ova istina postat će naročito jasna na kraju Josipove povijesti, kada on svojoj braći kaže:

„Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu.“ (Postanak 50,20)

Ove riječi predstavljaju svojevrstan teološki ključ čitave pripovijesti.

Bog nije prikazan kao začetnik bratske mržnje niti kao netko tko opravdava njihove grijehe. Naprotiv, njihova djela ostaju zla. Ali Bog je dovoljno moćan da čak i iz takvih okolnosti izvede dobro.

Josipova priča zato ne uči da je svaka patnja sama po sebi dobra. Ona pokazuje da patnja i nepravda ne moraju imati posljednju riječ.

Vjera u Božju providnost nije poricanje ljudske odgovornosti, nego pouzdanje da Božja vjernost nadilazi ljudsku nevjernost.

9. Josipova povijest kao poruka suvremenom čovjeku

Iako je nastala u sasvim drukčijem povijesnom i kulturnom kontekstu, Josipova priča ostaje iznimno aktualna.

Obiteljski sukobi, ljubomora, nepravedno postupanje, izdaja i osjećaj napuštenosti iskustva su koja poznaju i današnji ljudi.

Josip nije mogao razumjeti sve što mu se događalo. Kada je bačen u jamu i prodan kao rob, nije mogao vidjeti budućnost koja ga je čekala.

Upravo u tome nalazi se jedna od najvažnijih duhovnih pouka ove pripovijesti: čovjek često ne može razumjeti Božje djelovanje dok prolazi kroz teške okolnosti.

Vjera ne znači da unaprijed poznajemo sve odgovore. Ona znači da se možemo pouzdati u Boga i onda kada ne razumijemo put kojim nas vodi.

Istovremeno, Josipova povijest upozorava na razornu moć zavisti. Njegova braća nisu mogla prihvatiti mogućnost da Bog njihovu mlađem bratu namjenjuje posebnu ulogu.

Umjesto da preispitaju vlastite osjećaje, dopustili su da ljubomora preraste u mržnju.

Njihova priča podsjeća da zavist ne uništava samo odnose među ljudima, nego može zaslijepiti čovjeka za dobro koje Bog čini u životu drugih.

Zaključak: Bog djeluje i kada čovjek ne vidi izlaz

Josipova povijest, kako je tumači Carl Friedrich Keil, nije samo pripovijest o mladiću koji je prošao kroz poniženje i kasnije dosegnuo visok položaj.

Ona je dio velike povijesti Božjega saveza i njegova spasonosnog djelovanja.

Josipovo stradanje pripremilo je njegov dolazak u Egipat. Njegov dolazak u Egipat otvorio je put njegovu budućem uzvišenju. A njegovo uzvišenje omogućilo je očuvanje Jakovljeve obitelji u vrijeme gladi.

Time se potvrđuje da Bog može voditi povijest i kroz okolnosti koje ljudima izgledaju kao potpuni poraz.

Josip nije bio spasitelj svijeta u konačnom, kršćanskom smislu te riječi. Njegova uloga bila je sačuvati obitelj iz koje će, prema Božjem obećanju, doći blagoslov svim narodima.

Zato Josipova povijest, promatrana u svjetlu cjelokupnoga Svetog pisma, usmjerava naš pogled prema Božjoj vjernosti, koja svoje puno otkrivenje nalazi u Isusu Kristu.

Čovjek može vidjeti samo jamu u koju je bačen, ali Bog vidi put koji vodi dalje. Ono što danas izgleda kao kraj, u Božjoj providnosti može postati početak nečega što još ne možemo razumjeti.

---

Izvor i napomena o tekstu

Članak je pripremljen na temelju komentara Carla Friedricha Keila (1807.–1888.), njemačkoga luteranskog teologa i starozavjetnog egzegeta, iz djela Biblical Commentary on the Old Testament, u engleskom prijevodu, odjeljak „The Sale of Joseph into Egypt — Chapter XXXVII“, str. 334–339, prema priloženim fotografijama.

Tekst predstavlja samostalan pregled i teološku obradu Keilova tumačenja, a ne doslovan prijevod njegova komentara. Pojedini zaključci, osobito u završnim odjeljcima, predstavljaju širu biblijsko-teološku primjenu Josipove povijesti.

Biblijski tekst: Postanak 37,1–36; 45,1–15; 50,20.