Bog ne poziva uvijek one koji se smatraju snažnima, sposobnima i hrabrima. Naprotiv, biblijska povijest svjedoči da se Bog često služi upravo ljudima koji su svjesni svoje slabosti, nesigurnosti i ograničenja. Jedan od najupečatljivijih primjera takvoga Božjeg djelovanja jest Gideon, čovjek koji se skrivao od neprijatelja, a kojega je Bog pozvao da postane osloboditelj svojega naroda.
U propovijedi „Susret s plašljivim junakom” Stjepan Orčić razmatra neočekivani Gideonov susret s Bogom i pokazuje kako Božji poziv ne ovisi o ljudskoj snazi, nego o Božjoj prisutnosti i djelovanju. Gideonova priča otvara važna pitanja: Što se događa kada čovjek živi bez istinskoga zajedništva s Bogom? Zašto Bog odabire naizgled nesposobne i plašljive ljude? Kako prepoznati Božju volju i odvažiti se na poslušnost?
Središnja poruka propovijedi jest da Bog ne traži savršene i samouvjerene ljude, nego one koji su spremni odgovoriti na njegov poziv. Gideonova pobjeda nije bila rezultat njegove osobne hrabrosti, nego Božje snage koja se očitovala kroz njegovu slabost.
Biblijski tekst
Suci 6,1–6.25–40
Opet su Izraelci činili što je zlo u Jahvinim očima; i Jahve ih predade u ruke Midjancima za sedam godina. Teška bijaše ruka Midjanaca nad Izraelom. Da bi izmakli Midjancima, Izraelci su sklanjali u gorske pukotine, špilje i skrovišta. I kad bi Izraelci posijali, dolazili bi na njih Midjanci i Amalečani i sinovi Istoka. Utaborivši se na njihovoj zemlji, uništavali bi rod zemlje sve do Gaze. Ne ostavljahu Izraelu ništa da se prehrani, ni ovce ni koze, ni vola ni magarca, jer dolazahu sa svojim stadima i svojim šatorima u takvu mnoštvu kao skakavci; ne bijaše broja njima ni njihovim devama; preplavili bi zemlju, opustošili je.
Tako su Midjanci bacili Izraela u veliku bijedu te Izraelci zavapiše Jahvi.
Iste noći Jahve reče Gideonu: „U svojega oca uzmi utovljena junca, junca od sedam godina, i razori Baalov žrtvenik i posijeci gaj pokraj njega. Potom podigni žrtvenik Jahvi, Bogu svome, na vrhu te gorske stijene i dobro ga uredi. Uzmi junca i prinesi paljenicu na drvima Ašere što ih u gaju nasiječeš.”
Tada Gideon uze deset ljudi između svojih slugu i učini kako mu je zapovjedio Jahve. Ali kako se bojao svojih ukućana i građana, učini to noću.
Kad su građani sutradan poranili, a ono razoren Baalov žrtvenik i gaj posječen pokraj njega, a junac žrtvovan kao paljenica na novom oltaru. I pitahu jedni druge: „Tko je to učinio?” Ispitaše, istražiše pa rekoše: „Gideon, Joašev sin, učinio je to.”
Tada građani rekoše Joašu: „Izvedi sina da umre, jer je razorio Baalov žrtvenik i posjekao gaj pokraj njega.”
Joaš odgovori svima koji stajahu oko njega: „Zar ćete vi braniti Baala? Zar ćete ga vi spašavati? Tko brani Baala, bit će pogubljen prije sutrašnjega dana. Ako je on bog, neka se sam brani od Gideona što mu je razorio žrtvenik.”
Toga dana prozvaše Gideona Jerubaal, jer se govorilo: „Neka sam Baal s njim obračuna što mu je srušio žrtvenik.”
Svi Midjanci, Amalečani i sinovi Istoka bijahu se sakupili i, prešavši Jordan, utaborili se u Jizreelskoj ravnici. Duh Jahvin obuze Gideona, i on zasvira u rog, i Abiezerov rod stade iza njega. Posla on glasnike po svem plemenu Manašeovu, te i oni stadoše iza njega. Posla glasnike i u pleme Ašerovo, Zebulunovo i Naftalijevo, te mu i oni krenuše u susret.
Gideon reče Bogu: „Ako zaista hoćeš osloboditi Izraela mojom rukom, kao što si obećao, evo ću metnuti ovčje runo na gumno: ako bude rose samo na runu, a zemlja ostane suha, tada ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izraela, kao što si obećao.”
I bi tako. Gideon urani sutradan te iscijedi rosu iz runa — punu zdjelu vode.
Opet Gideon reče Bogu: „Ne razgnjevi se na me što ti progovaram još jednom. Dopusti mi da još ovaj put pokušam s runom: neka samo runo bude suho, a neka po svoj zemlji bude rosa!”
I Bog one noći učini tako: samo je runo ostalo suho, a po svoj zemlji pala je rosa.
1. Kada nema susreta s Bogom
Ponekad se danima, mjesecima pripremamo za susret s osobom koju volimo i veoma smo sretni kada dođe do susreta, a ponekad do susreta dođe sasvim iznenada, neočekivano. Susret je svejedno uzbudljiv događaj. Rekli bismo da pripreme ne moraju uvijek odlučivati o vrijednosti sastanka, već da za to odlučuje mjesto koje određena osoba ima u našem biću. Osobu koja nam je draga uvijek smo spremni primiti.
Ponekad se pripremamo i za susrete s Bogom i ovi su susreti blagoslovljeni. A ponekad Bog nas iznenadi i dođe nam na način koji nikako nismo predviđali. Ovakav iznenadni susret bit će blagoslovljen kad god u nama bude mjesta za Boga i želje za zajedništvom. Bog nam se nikada ne nameće, ali je uvijek voljan doći i blagosloviti nas.
Zanima nas danas jedan iznenadni, s ljudske strane neplanirani susret. Junak ovoga susreta nije ni planirao ni očekivao susret s Bogom, a susret je svejedno bio blagoslovljen, i za junaka i za cijeli narod. Jer, u biću ovoga čovjeka bilo je mjesta za Boga, iako se ranije nijedan jedini put nisu sreli.
Prije analize susreta, nekoliko uvodnih napomena.
Neprestano nas zanima što se događa kada se susretnu Bog i ljudi, a sada nas zanima suprotno: ŠTO SE DOGAĐA KADA NEMA SUSRETA S BOGOM?
Isječak iz povijesti Židova odgovara nam na ovo pitanje. Ljudi Boga ili uključuju u svoj život ili ga ne uključuju. Kada Boga svjesno ne uključuju, kao da sve ide normalno. Kao da se ništa bitno ne mijenja.
A mijenja se! Bog nije veličina s ruba našega života. Potisnemo li ga, neželjene će posljedice sigurno doći. Došle su kod svih ljudi, a došle su i kod Izraelaca u ovom slučaju.
Iz ovoga isječka povijesti saznajemo nekoliko istina.
a. Blagostanje, spokojan život i život iskustva mogu biti ozbiljna smetnja zajedništvu s Bogom.
Prije Gideona Deborina uprava donijela je i održala blagostanje punih četrdeset godina. Sve je išlo dobro: i javni i privatni međudržavni poslovi. Na kraju četvrtoga poglavlja Knjige o Sucima piše da je „zemlja bila mirna četrdeset godina”, a već na početku šestoga poglavlja:
„Opet su Izraelci činili što je zlo u Jahvinim očima.”
Da, volimo miran život, obilje, mnogo dobara, pa nam to želi i Bog, ali život bez iskustava kao drvo u zavjetrini: nema potrebe da pušta korijenje i dubinu jer je zaštićeno; sušne godine ga unište jer je korijenje plitko, a kada dođe oluja iz neočekivanoga pravca, drvo pada.
b. Prekid zajedništva s Bogom uvijek donosi zlo.
Biblijski izvještaj govori:
„… i Jahve ih predade u ruke Midjancima za sedam godina. Teška bijaše ruka Midjanaca nad Izraelom. Da bi izmakli Midjancima, Izraelci su sklanjali u gorske pukotine, špilje i skrovišta. A kad bi Izraelci posijali, dolazili bi na njih Midjanci i Amalečani i sinovi Istoka. Utaborivši se na njihovoj zemlji, uništavali bi rod zemlje sve do Gaze. Ne ostavljahu Izraelu ništa da se prehrani, ni ovce ni koze, ni vola ni magarca, jer dolazahu sa svojim stadima u takvu mnoštvu kao skakavci; ne bijaše broja njima ni njihovim devama; preplavili bi zemlju, opustošili je…” (Suci 6,1–6)
Pretjerano nam se čini da Bog od nas doista traži mnogo i da nas zajedništvo s njime skupo stoji. U iskustvu, uvijek se dogodi da zaželimo neki drugi put. A iskustva onih koji su podlegli ovom iskušenju samo potvrđuju istinitost Isusova zaključka o čovjeku koji se napustio nečistih duhova pa ih ponovno zaposješe:
„Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani. Tim bude posljednje stanje onoga čovjeka gore od prvoga…” (Mt 12,45)
Odavde, a i iz drugih biblijskih istina zaključujemo: Kada smo se jednom sreli s Isusom i prihvatili zajedništvo s njime, nigdje se više nećemo moći smiriti. Osim u njemu.
c. Židovi su se zaključili vratiti Bogu.
Biblijski izvještaj govori:
„Tako su Midjanci bacili Izraela u veliku bijedu te Izraelci zavapiše Jahvi.” (Suci 6,6)
A kome bi se drugome i zavapilo? Tko bi im mogao i htio shvatiti onako kako ih je shvatio Bog i tko bi im mogao pomoći bolje nego on?
Jedna starozavjetna poruka kaže:
„Hajde, vratimo se Jahvi! On je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživjet će nas, trećega će nas dana podignuti. Težimo da upoznamo Jahvu: ko zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskoga, poput kiše proljetne što natapa zemlju.” (Hoš 6,1–3)
2. Uplašeni junak
Kako nas izvještava Sveto pismo, najezda sinova Istoka upravo je počela:
„Svi Midjanci, Amalečani i sinovi Istoka bijahu se sakupili i, prešavši Jordan, utaborili se u Jizreelskoj ravnici.” (Suci 6,33)
Kako se zaključuje iz izvještaja, ove su najezde stvarale veliki nemir. Izraelci su kupili što se dalo skupiti i bježali u planine, gdje su imali skloništa.
Kako se radilo o Božjem narodu, umjesno je da pitamo: A što je Bog radio u takvim prilikama? Da je čovjek, da se vlada po pravilima ljudskoga ponašanja, tada bi kazao: neka ih, neka okuse što znači kada su ostavili Boga. Naš je stav često takav, a hvala Bogu što je on drukčiji prema nama i našim prijestupima.
Biblija ovdje kaže:
„Kad su Izraelci zavapili Jahvi zbog Midjanaca, Jahve posla Izraelcima proroka, koji im reče: ‘Ovako kaže Jahve, Bog Izraelov: Ja sam vas izveo iz Egipta, izveo vas iz kuće ropstva. Ja sam vas oslobodio od ruke Egipćana i od ruke svih tlačitelja. Protjerao sam ih pred vama, dao vam njihovu zemlju. I rekao vam: Ja sam Jahve, Bog vaš. Ne štujte bogova Amorejaca u kojih zemlji živite. Ali vi ne poslušaste moga glasa.’” (Suci 6,7–10)
Bog je bio i dalje prisutan u Izraelu. Sveto pismo kaže da je Bog vjeran i kada ljudi postanu nevjerni, ali što se sam Bog sebe ne može odreći. Malo je neobično što Božji prorok ovdje samo ukazuje na krivicu Izraela, a ne obećava nikakvu pomoć. Vjerojatno zato da Židovi tako shvate svoju krivicu. Bez istinske spoznaje vlastitih krivica nema ni oproštenja, a Bog je vjeran i dosljedan. Kada pokaže ljudima krivicu, onda im pruža pomoć. Sada Bog uključuje jednoga neobičnog čovjeka. U vezi s njim ima nekoliko trenutaka koji privlače našu pažnju.
a. Kako se saznaje iz cijeloga teksta, čovjek kojega je Bog odabrao zvao se Gideon, Joašev sin.
Nešto kasnije čitamo da je Gideon kazao o sebi:
„Moj je rod najmanji u Manašeovu plemenu, a ja sam posljednji u kući svoga oca.” (Suci 6,15)
Očito, Gideon je svjestan da ni njegova obitelj ni on nemaju nikakve šanse nešto poduzeti i izmijeniti teško stanje.
Njegov otac kaže:
„Iz grmena velikoga lavu izaći teško nije; u narodu velikome geniju se vijenac vije.”
Veliko se očekuje iz velikoga. Iz velikih naroda veliki ljudi, a od velikih ljudi velike stvari.
b. Saznajemo da i Gideon shvaća da je izraelska prošlost bila slavna, ali i da se od prošlosti ne živi.
Kaže on svojem neobičnom sugovorniku:
„Oh, gospodaru, ako je Jahve s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona čudesa o kojima nam pripovijedahu oci naši govoreći: Nije li nas Jahve izveo iz Egipta?…”
Prošli blagoslovljeni doživljaji mogu biti pozitivni, ali se od njih ne živi. Prošlost je samo za one koji žele živjeti u prošlosti, a Božji narod uvijek u sadašnjosti priprema se za budućnost.
Prošlost može samo otežati stanje i onemogućiti normalan život.
c. Iz svega ovoga saznajemo da je Gideon bio uplašeni junak, a Božji anđeo se obraća Gideonu:
„Jahve s tobom, hrabri junače!” (Suci 6,12)
Ovo nas pomalo zbunjuje. Gideon je upravo bio u udubini u kojoj se cijedilo grožđe, iskopanoj u stijeni. Sakrio se tamo i užurbano mlatio pšenicu jer je čuo da su Midjanci već prešli Jordan.
Bio je uplašen, zbunjen, a zašto ga ovaj neznanac naziva hrabrim junakom?
U onom što je Gideon u tom trenutku bio, nije bilo ni junaštva ni hrabrosti. Vjerojatno je ovaj neznanac u Gideonu vidio ono što dolazi.
3. Kada se susretnu Bog i ljudi
Imao je Gideon neko znanje o Bogu i njegovim djelima u prošlosti. To i kaže spominjući ono što je prije bilo, a vjerojatno nikada ranije nije sreo toga Boga o kojem je slušao.
Sada, usred straha i nervoze, pruža mu se prilika da se s njime susretne.
Susret je bio iznenadan, ali neobičan i blagoslovljen. Rekli bismo da je trebalo da Bog odabere neku drugu priliku. Ali sada, u nervozi, u osjećaju bespomoćnosti, kada je Gideona obuzela panika i očaj što nije kako je bilo prije, najbolji je trenutak za susret.
Rekli smo: malo nam treba Bog kada nam je sve dobro. Božji anđeo svojim pozdravom zbunjuje Gideona i skreće njegovu pažnju na sebe.
Sreli su se Bog i Gideon, a taj je susret imao neke zanimljive detalje.
a. Bog odmah šalje Gideona na zadatak.
Kaže mu:
„Idi s tom snagom u sebi i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?” (Suci 6,14)
Zašto je Bog odabrao ovako neznatnoga i uplašenoga čovjeka? Mi bismo sigurno postupili drukčije. Gideon sam zna svoje nemogućnosti, a zašto Bog uzima toliko neodlučnoga i uplašenoga čovjeka kada je vjerojatno bilo sposobnijih i odvažnijih?
I ne samo da Bog uzima plašljivoga Gideona nego čini još nešto što nas zbunjuje.
Kada je Gideon prihvatio poziv i pošao, okupilo se oko njega oko trideset i dvije tisuće vojnika. Bila je to snažna vojska, iako još uvijek premalena u odnosu prema Midjancima kojih je bilo „u takvom mnoštvu kao skakavci”.
Ali, kada se narod skupio, Bog naređuje Gideonu:
„… oglasi da narod čuje: ‘Tko se boji i strahuje, neka se vrati!’” (Suci 7,3)
A plašljivih je bilo mnogo, jer odmah nastavlja:
„… Dvadeset i dvije tisuće iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.” (Suci 7,3)
Ovo teško shvaćamo. Zamislite da nekome od nas Bog naloži da otpusti između nas sve plašljive, sve nezainteresirane, sve opterećene, sve…?
I kada je otišlo onih dvadeset i dvije tisuće, Bog kaže Gideonu:
„Još je previše naroda. Povedi ih na vodu, i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: ‘Neka ide s tobom’, taj će ići. A za koga kažem: ‘Neka ne ide s tobom’, taj neće ići.”
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče:
„Koji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu stranu. Onih koji su laptali vodu jezikom — prinoseći vodu ustima — bijaše tri stotine, a sav je ostali narod kleknuo da pije. Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu jezikom ja ću vas izbaviti i predati ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući.” (Suci 7,4–7)
Od trideset i dvije tisuće Bog je zadržao samo tri stotine.
Teško je shvatiti zbog čega je Bog ovako postupio i kako je odabrao ljude. Ali Bog objašnjava Gideonu:
„Izrael bi se mogao pohvaliti i reći: ‘Vlastita me ruka izbavila.’” (Suci 7,2)
Bog spremno pomaže, ali svoju slavu ne daje drugome (Iz 42,8; 48,11).
b. U Gideonovu slučaju iznenađuje nas i događaj koji se odvio nešto ranije.
Gideon se prvi put susreće s Bogom. Ne poznaje ga i ne zna što od njega može očekivati. Zato se pri samom susretu, kada je Gideon pripremio posluženje, događa nešto neobično:
„Anđeo Jahvin reče mu: ‘Uzmi meso i beskvasne kruhove, stavi ih na stijenu, a juhu prolij.’”
On učini tako.
„Anđeo Jahvin tada uze štap što ga je držao i vrhom dotaknu meso i beskvasne kruhove. Oganj planu iz stijene, spali meso i beskvasne kruhove…” (Suci 6,20–21)
Gideonu je trebala neka istina, neki dokaz na kojem će početi graditi svoje pouzdanje. I išao je Gideon i dalje.
Vjerojatno je shvatio da su spoznaje o Bogu odviše male za ovako odgovoran posao. Zato traži od Boga:
„Ako zaista hoćeš osloboditi Izraela mojom rukom, kao što si obećao, evo ću metnuti ovčje runo na gumno: ako bude rose samo na runu, a zemlja ostane suha, tada ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izraela, kao što si obećao.”
I bi tako.
Gideon urani sutradan te iscijedi rosu iz runa — punu zdjelu vode.
Opet Gideon reče Bogu:
„Ne razgnjevi se na me što ti progovaram još jednom. Dopusti mi da još ovaj put pokušam s runom: neka samo runo bude suho, a neka po svoj zemlji bude rosa.”
I Bog one noći učini tako: samo je runo ostalo suho, a po svoj zemlji pala je rosa. (Suci 6,36–40)
U ovom Gideonovu zahtjevu prisutna je jedna istina koja se tiče svake suradnje s Bogom: bez dovoljno jasnih spoznaja Boga nema mogućnosti za suradnju.
Spoznaja Boga temelj je svakoga našeg pothvata i uvjet za svaki Božji blagoslov.
I još nešto.
c. Prije bilo kakvoga određenog pothvata Bog zahtijeva da Gideon objavi narodu da je samo jedan Bog.
Zahtijeva da uništi idole, posiječe gaj, razori svetište idolima (Suci 6,25–32).
Bez ovoga sređivanja nemoguće je bilo što očekivati, jer Bog svoju slavu ne daje drugima, a one s kojima želi surađivati ne želi dijeliti ni s kim.
4. „Idi s tom snagom u sebi…”
Ishod ovoga pothvata znamo. Gideon je dobio bitku. Bog je ponovno bio Bog u Izraelu.
A mi tražimo trenutke koji će se ticati nas. Znamo da nije preporučljivo poistovjećivati se s drugim ljudima, ali Biblija je pisana da u njoj tražimo i nalazimo poruke. I pronaći ćemo ih.
a. Ponovno nam je jasno da Bog ne bira moćne, rječite, sposobne i ugledne.
Odabrao je Dvanaestoricu, iako je bilo jačih, većih, sposobnijih. Odabrao je i nas, iako i u ovom gradu ima prodornijih, sposobnijih i vještijih.
Ovome treba dodati još jednu istinu. Malo nas je. Zbog toga smo zbunjeni i ne znamo kamo i što bismo počeli. Ovo nije razlog za smetenost i povlačenje.
b. Bog Gideonu kaže:
„Idi s tom snagom u sebi i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?” (Suci 6,14)
Bilo je to najizravnije ovlaštenje za zadatak.
Uraditi nešto samo zato što nam se čini da je dobro da to učinimo nije prava služba. Učiniti nešto zato što nam je jasno da nas Bog šalje, jamstvo je za blagoslovljeni ishod zadatka.
c. Obnova saveza, sređivanje nesređenoga, produbljivanje spoznaje Boga preduvjeti su za blagoslovljeni rad.
Autor: Stjepan Orčić
Propovijed naslovom “Susret s plašljivim junakom” je objavljena u knjizi “Kad se sretnu Bog i ljudi”, Dobra vest, Novi Sad 1984.
Vjerske knjige
Ostale propovijedi ovoga autora:
Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu
Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom
Kad Bog napiše presudu: Baltazarov susret s Bogom
Neobičan susret s Bogom: Od tamnice do spasenja
Prorok Jeremija: Zašto Bog poziva one koje ljudi otpisuju?
Susret s Bogom: Zašto je grešnica pronašla oproštenje, a farizej nije?
Što smo spremni ostaviti radi Krista?
Gdje je Bog kada nam se život raspada? Pouka iz Jobove patnje

