Argument za krštenje dojenčadi – ispovijest bivšeg baptiste
U članku koji je pred nama govori nam jedan bivši baptist kako je došao do uvjerenja za krštenje dojenčadi.
Napomena prevoditelja
U ovom članku, dr. Bob McKelvey opisuje svoj teološki prijelaz od nepokolebljivog baptiste do prihvaćanja reformiranog pogleda na krštenje dojenčadi, odnosno pedobaptizam. Njegov cilj je pokazati da je krštenje djece vjernika biblijski propisano unutar saveznog okvira, razlažući Sveto pismo i reformiranu teologiju. Kako bi obranio svoj stav, McKelvey se kritički osvrće na pisanje istaknutih reformiranih baptista poput Davida Kingdona, Paula K. Jewetta i Samuela Waldrona, osporavajući njihove argumente za krštavanje samo vjernika te njihovo oštro razdvajanje Starog i Novog saveza. Autor zagovara kontinuitet u znakovima saveza (obrezanje i krštenje) te preispituje uvriježene pretpostavke o članstvu u savezu, otpadništvu i duhovnom statusu djece. Članak je istovremeno osobna ispovijest i promišljen odgovor na kritike onih koji zagovaraju krštenje samo odraslih vjernika.
Argument za krštenje dojenčadi -Ispovijest bivšeg baptiste
Uvod:
Nakon što sam diplomirao u dobi od 21 godine, Gospod me milostivo privukao Kristu kroz baptističku crkvu “Baptist Bible Fellowship” u Titusvilleu, Florida. Ubrzo nakon mog obraćenja, moj rođak mi je rekao da se moram krstiti. Nisam znao apsolutno ništa o krštenju, pa nisam slutio važnost svog odgovora: “Oh, to nije potrebno – kršten sam kao beba u prezbiterijanskoj crkvi.” Nisam ni slutio da ću kasnije zagovarati takvo krštenje kao legitimno savezno krštenje čije se značenje sada ostvarivalo u mom ispovijedanju vjere. No, moj rođak je nastavio objašnjavati da Biblija uči kako prvo moramo vjerovati, a zatim se krstiti. Njegov argument mi se činio dovoljno uvjerljivim i ne samo da sam se krstio sljedećeg tjedna, već sam sljedećih 12 godina nepokolebljivo vjerovao da se samo vjernici mogu legitimno krstiti. Štoviše, proučavanjem Božje Riječi postao sam uvjeren da se krštenje mora obaviti uranjanjem, dok su svi drugi načini zabranjeni. Vjerovao sam da su ta uvjerenja u skladu s Biblijom, a posebno s učenjem Novog zavjeta, koji mora upravljati vjerom i praksom crkve danas.
S vremenom sam postao reformirani baptist, prihvaćajući doktrine milosti (kalvinizam) i učenje da Bog ima jedan narod (ne dva, što sam ranije bio tvrdio kao dispenzacionalist), što je temeljeno na snažnom kontinuitetu između Starog i Novog zavjeta. Stoga sam ozbiljno shvatio teologiju saveza prisutnu u Svetom pismu u kontinuitetu od Postanka do Otkrivenja. Imajući na umu tu povezanost, pojavila su se pitanja o krštenju kao znaku saveza, posebno u vezi s tim jesu li dojenčad ispravni primatelji tog znaka. Proveo sam mnogo vremena proučavajući Sveto pismo, raspravljajući o svojim pitanjima s drugima, čitajući knjige i članke za i protiv krštenja dojenčadi te moleći se da me Gospod usmjeri prema istini. Znao sam da takav pothvat može biti skup za mene kao kandidata za službu u reformiranoj baptističkoj crkvi.
Dakako, kao što moj naslov jasno pokazuje, prihvatio sam uvjerenje da Sveto pismo nalaže krštenje dojenčadi vjernika. Ovo uvjerenje o krštenju djece čak i prije nego što razumiju značenje tog obreda, obično se naziva pedobaptizam. Ideja da bismo trebali krstiti samo nakon ispovijedanja vjere obično se naziva kredobaptizam. Ovo što slijedi predstavlja priznanja koja sam, suočen s istinom Biblije, bio prisiljen dati, priznanja koja su dovela do mog prihvaćanja pedobaptizma. Kao kredobaptist ozbiljan prema Božjoj Riječi, morao sam priznati sljedećih pet istina.[1]
1. Moguće je biti članom zajednice novog saveza bez da se bude jedan od izabranih.
“Sve što otpadnici mogu tvrditi jest da su nekoć dijelili blagoslove zajedničke svima koji su bili dio savezne zajednice. Kao što bi apostol Ivan rekao, jedno je tvrditi da su otpadnici bili “s nama”; sasvim je drugo reći da su bili “od nas” dok su bili “s nama” (usp. 1. Ivanova 2:19).” – R. Fowler White[2]
Kao pobornik teologije saveza, vjerovao sam da se Bog u ljubavi snishodio do Adama sklapajući s njim savez. U ovom Savezu djela, Bog kao suvereni Stvoritelj i Gospod jednostrano je pokrenuo sporazum odnosno savez s Adamom kao ovisnim stvorenjem i slugom. Gospod je samostalno uspostavio uvjete ovog odnosa, obećavajući Adamu vječni život pod uvjetom njegove savršene poslušnosti Bogu. Iz ljubavi i milosrđa, nagrada koju je Adamu ponudio svojom snishodnošću bila je znatno veća od poslušnosti koju je on mogao iskazati da bi je zaslužio. Osim obećanja blagoslova života, Bog je zaprijetio kletvom smrti (i posljedičnim odvajanjem od Boga) u slučaju neposlušnosti. S Adamovim padom, ovaj Savez djela bio je prekinut (Hošea 6:7), grijeh i smrt prešli na cijelo čovječanstvo kroz njega (Rimljanima 5:12).
Božja milost bila je nužna za pobjedu nad grijehom, a on ju je ostvario svojim planom da osigura spasenje za i kroz “potomstvo žene” – Božji narod (Post 3:15). To se trebalo ostvariti kroz Isusa Krista, obećanog potomka, jer “on” će slomiti glavu zmije, Đavla, u trijumfu svojom smrću i uskrsnućem. Iako je Adam sagriješio i donio prokletstvo smrti na čovječanstvo, Bog je održao svoju odluku da ima narod za sebe kroz Isusa, posljednjeg Adama (1 Kor 15:45). Stoga smo govorili o Savezu milosti sklopljenom s Isusom Kristom u ime izabranih, kroz njegovo pružanje savršene poslušnosti i njegovo primanje prokletstva ili kazne zbog grijeha onih koji krše savez (Iz 53:8; Gal 3:13). Povijesno gledano, takva milost saveza s čovječanstvom primjenjivana je u Starom savezu s Mojsijem u Starom zavjetu, s obrednim sustavom čije su predslike, sjene i obećanja gledali unaprijed na ispunjenje svega u Isusu Kristu i početak Novog saveza u Novom zavjetu. Ovo spasenje koje je Krist postigao Duh Sveti primijenjuje na izabrane (1 Pt 1:1-2).
Kao reformirani baptist, zastupao sam stajalište da je Novi savez obećan u Jeremiji 31:31-34 bio nov u svojoj biti, odnosno, da je radikalno različite prirode od Starog saveza. Uz sve što je Novi savez predstavljao u Isusu Kristu, glavna razlika između dva saveza je ta što su svi članovi Novog saveza bili izabrani, dok su pod Starim savezom izabrani bili samo neki. Nadalje, vjerovao sam da su pod Starim savezom postojali i blagoslovi i prokletstva, dok pod Novim savezom postoje samo blagoslovi, budući da se savez odnosi isključivo na izabrane. Kako inače možemo razumjeti činjenicu da Jeremijino proročanstvo, koje je citirano u Hebrejima 8, obećava da će svi unutar Novog saveza poznavati Gospoda, imati Božji zakon zapisan u svojim srcima i iskusiti oproštenje grijeha? Kako se ovo odnosi na krštenje? Jasno je da, ako su izabrani i članovi saveza jedna te ista skupina ljudi, samo oni s vjerodostojnim ispovijedanjem vjere trebaju primiti krštenje kao znak saveza.
Međutim, mučilo me to što ovo razumijevanje nije objašnjavalo novozavjetne tekstove koji uče da netko ipak može biti odsječen od saveza i da Novi savez, poput Starog saveza, sadrži i blagoslove i prokletstva. Dakle, Novi zavjet jasno iznosi mogućnost da netko može otpasti ili se na kraju okrenuti od Isusa Krista (npr. Ivan 15:1-6; Rim 11:17-22; 1 Kor 10:1-12; Heb 6:4-5; 10:26-29; 1 Tim 1:19-20; 1 Tim 4:1).
To me dovelo u dilemu. Kako bih uopće mogao pomiriti ove odlomke sa svojim tvrdoglavim odbijanjem da priznam da netko može izgubiti svoje spasenje? Ukratko, bio sam prisiljen zaključiti da je, u određenom smislu, moguće da neizabrani budu sudionici blagoslova Novog saveza, a da ih na kraju izgube zbog nevjere. Moguće je biti dio novozavjetne zajednice, vidljivo očitovane u Crkvi, a da se pritom ne bude jedan od izabranih. Ukratko, savez i izabranje nisu jednoznačni, odnosno nisu jedna te ista skupina ljudi. Douglas Wilson lijepo sažima razliku između kredobaptističkog i pedobaptističkog pristupa Novom savezu:
“Trebali bismo, dakle, razumjeti različite teološke pretpostavke o odnosu nevjere i Novog saveza. Baptistička pretpostavka jest da je nevjera potpuno nespojiva s Novim savezom, tako da nevjernici u njega zapravo ne mogu ni ući. Drugim riječima, grijeh nevjere (do točke otpadništva) nije moguć za članove Novog saveza. Stoga su ‘izabrani’ i ‘članovi saveza’ identična skupina ljudi. Pedobaptistička pretpostavka jest da je nevjera potpuno nespojiva s Novim savezom, tako da se nevjera smatra kršenjem saveza. Takvo kršenje znači da se prokletstva saveza sada primjenjuju na te nevjernike koji su unutar saveza. Stoga, ‘izabrani’ i ‘članovi saveza’ nisu identične skupine ljudi.” [3]
Mogućnost nevjere unutar Novog saveza uistinu je jedini vjerodostojan način da se razumije odlomak poput Rimljanima 11:20-24, koji izlaže prijetnju odsijecanja ne samo Židovima pod Starim savezom, već i nežidovima pod Novim savezom. To, pak, pruža jedino uvjerljivo objašnjenje za upozorenja o mogućnosti otpadanja, a da se pritom ne podlegne ideji da možemo izgubiti svoje spasenje. Nadalje, iako će izabrani ustrajati do kraja, oni ne smiju biti ležerni u vezi s tim prijetnjama, već moraju “učvrstiti svoj poziv i izbor” (2 Pt 1:10). Što se tiče otpadnika, R. Fowler White napominje da oni “trpe stvarne gubitke, ali gubici koje trpe ne uključuju blagoslove koje nikada zapravo nisu imali, naime, spasonosne milosti koje proizlaze iz odluke o izabranju.” [4]
Ipak, apsolutna obećanja o nepromjenjivosti, pobožnosti, poznavanju i oproštenju u Novom savezu i dalje ostaju. Što ćemo s njima? Najbolji način da se razumiju blagoslovi Novog saveza u Jeremiji 31 jest da ih se promatra kao samo djelomično ispunjene ili uvedene u prvom Kristovom dolasku, dok čekamo njegov povratak i konačno ispunjenje svih tih blagoslova. Činjenica da djeca sada mogu sudjelovati u blagoslovima saveza, kao što su to činila i pod Starim savezom, legitimira njihovo primanje znaka saveza. Blagoslovi se mogu izgubiti, jer se grane odsijecaju i u Starom i u Novom savezu (Rim. 11). Jednoga dana, drvo će biti čitavo (bez odsječenih grana – op. prev.) kroz svu vječnost u budućem ispunjenju. Tada, i tek tada, savez i izabranje bit će istovjetni.
2. Svaki argument koji se koristi protiv krštenja dojenčadi mora se primijeniti i na obrezanje.
“Jer što će iznijeti da ospore krštenje dojenčadi, a što se ne bi moglo upotrijebiti protiv obrezanja?” – Jean Calvin[5]
Svi reformirani baptisti u određenoj mjeri prepoznaju paralelu između krštenja i obrezanja na temelju Kološanima 2:11-12. Ipak, J. Douma s pravom ističe da Kingdon, iako vidi vezu između to dvoje, uspostavlja pogrešnu razliku između stare, tjelesne i nove, duhovne dispenzacije unutar administracije Starog i Novog saveza. Stoga, Douma tvrdi da je pogrešno govoriti o “blagoslovima saveza koji posjeduju samo zemaljski karakter.“[6] Na kraju, reformirani baptist ne uspijeva vidjeti niti duhovne blagoslove koji su došli svim članovima Starog saveza, niti prokletstvo koje je snašlo one koji nisu ispunjavali duhovne uvjete (Rim 3:1-2; 9:4-6; 1 Kor 10:1-5). Također previše produhovljuju Novi savez, zaboravljajući na fizičke blagoslove koji ostaju pod Novim savezom, kao što su tjelesno uskrsnuće (1 Kor 15) te Nova nebesa i Nova zemlja (Iz 65:17, 66:22-23; Rim 8:19-21; 2 Pt 3:13; Otk 21:1-4). Zaista, očekujemo kraljevstvo koje će smrviti sva druga i ispuniti “cijelu zemlju” (Dan 2:34-35). Očekujemo naslijediti ne samo zemlju Kanaan kao vječni posjed (Post 17:8), već cijeli “svijet” (Rim 4:13)!
Samuel Waldron, kao reformirani baptist, prepoznaje “određenu paralelu ili analogiju između obrezanja i krštenja” te da su oba bila “obredi ili simboli uvođenja ili inicijacije u savezni narod Božji.” [7] On također s pravom prepoznaje naglasak koji pedobaptisti stavljaju na ovu analogiju pri izlaganju svog stava. “Dok reformirani pedobaptisti ne uspiju nedvosmisleno dokazati svoje stajalište na temelju obrezanja i starog saveza,” izjavljuje Waldron, “pretpostavka mora biti da samo učenici koji su ispovijedili vjeru trebaju biti kršteni.” [8] Ukratko, on vjeruje da pedobaptisti prenaglašavaju analogiju i ne prepoznaju razliku između dva obreda.
David Kingdon iznosi istu tvrdnju: u biti, pedobaptisti zaboravljaju da, iako obrezanje ukazuje na nužnost obrezanja srca, nisu svi obrezani sudjelovali u duhovnim blagoslovima, već samo u zemaljskim. Međutim, u Novom savezu, na koji je zemaljski Stari savez ukazivao, svi primaju duhovne blagoslove. Stoga, samo oni koji posjeduju duhovnu stvarnost trebaju primiti njen znak u krštenju. [9]
U skladu s takvom argumentacijom, Waldron pita, ako Novi i Stari savez nisu identični, “kako se onda može reći da je krštenje identično obrezanju?”[10] Ipak, pedobaptist ne osporava razlike između saveza, već potvrđuje da se u jedinstvu saveza duhovni značaj obrezanja poistovjećuje s krštenjem. Prema tome ostaje jedinstvo unatoč razlikama, tako da središnju saveznu poruku “Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod” označavaju oba znaka, koliko god bili različiti jedan od drugog.
Tvrdim da, optužujući pedobaptista za pogrešku izjednačavanja, Waldron na kraju radikalno razdvaja saveze i njihove znakove. “Članstvo u Božjem narodu u Novom savezu”, kaže Waldron, “više se ne temelji na fizičkim, već na duhovnim kvalifikacijama.” [11] Waldron dodaje da, iako je obrezanje zahtijevalo duhovnu stvarnost koju je predstavljalo (obrezanje srca – op. prev.), krštenje ju podrazumijeva. Ipak, ako prihvatimo ovakvu kategorizaciju kvalifikacija za članstvo u Božjem narodu, tada bismo morali reći da do isključivanja iz saveza ne može doći zbog samog izostanka duhovne stvarnosti kod osobe. Ako je kvalifikacija samo fizička, tada bi diskvalifikacija mogla nastupiti samo zbog neispunjavanja izvanjskih zahtjeva. Drugim riječima, diskvalifikacija iz fizički sklopljenog saveza ne bi se mogla dogoditi zbog neispunjavanja duhovnih zahtjeva.
No, to je upravo ono što vidimo u Božjim prijetnjama vezanim uz savez – duhovno nije bilo samo zahtijevano, već i podrazumijevano u fizičkom. Na primjer, čitamo o takvim Božjim upozorenjima Izraelcima u Levitskom zakoniku 26 da će se, ako se budu nepokoravali Njegovim zapovijedima, prezirali Njegove uredbe i kršili Njegov savez, Njegovo lice okrenuti protiv njih. Ako bi priznali svoju bezakonost i ponizili svoja neobrezana srca, Bog bi se sjetio svog saveza da bi mogao biti njihov Bog.
Iako bi Waldron jasno identificirao Božje zahtjeve ovdje, ne može to učiniti a da ne prepozna da je sudjelovanje u savezu podrazumijevalo vjernost Jahvi. Takva implikacija bila je iznesena i djeci odgojenoj u saveznom domu. Od njih se očekivalo da priznaju Boga svojih roditelja i žive kao da je On njihov. Obrezati dijete značilo je podrazumijevati da će ono služiti Gospodu, čak i dok je još pasivno posvećeno. Zaista, takvo je posvećenje podrazumijevalo stvarnost da će hodati po Gospodnjim uredbama, a ne samo da će biti poučeno da to čini. Ako bi roditelji ili djeca pokazali svoju pobunu prema Božjem savezu, razotkrilo bi se da su samo obrezani u tijelu, te tako prikladni primatelji saveznog prokletstva. Ako su kvalifikacije samo izvanjske, tada, čim bi bile ispunjene, kazna nikada ne bi bila potrebna.
Ovaj dualizam između zemaljskog i duhovnog, bilo u kvalifikacijama, ustroju ili blagoslovima saveza, čest je i, vjerujem, pogrešan naglasak među reformiranim baptistima. David Kingdon i Paul K. Jewett, čiji je utjecaj na Waldrona očit, iznose neke od najrazrađenijih rasprava o toj razlici.
Kingdon, na primjer, kaže da su pedobaptisti u pravu kad prepoznaju da obred obrezanja ima ne samo prirodno već i duhovno značenje. Inače, kako bi Pavao mogao posjedočiti da je Abraham primio znak obrezanja kao “pečat pravednosti vjere koju je imao dok je još bio neobrezan” (Rim 4:11)? Stoga, Kingdon tvrdi da se “obrezanje kao obred odnosi na nužnost obrezanja srca” i “ne može se reći da ima isključivo prirodnu referencu.” [12]
Kingdon također kaže da obrezanje nije bio čisto nacionalni znak, jer ga je Abraham primio kao znak Božjeg milostivog saveza s njim prije nego što je Izrael uopće uspostavljen kao nacija. Očito za Kingdona obrezanje i krštenje dijele istu svrhu prikazivanja obnove i čišćenja te kao znakovi i pečati pravednosti koja dolazi vjerom. Zasigurno, nije moguće pobjeći od sličnosti između obrezanja i krštenja kao inicijacijskih obreda i kao oznaka duhovnih stvarnosti kao što su pokajanje, preporod, opravdanje vjerom, čišćenje srca, sjedinjenje i zajedništvo s Kristom, građanstvo u Izraelu, posvećenje Bogu, i udjel u budućim blagoslovima ili prokletstvima (Post 17:7-11; Izl 19:5-6; Lev 26:40-41; Pnz 10:16; 30:6; Iz 52:1; Jer 4:4; Djela 2:38-39; 22:16; Rim 2:28-29; 4:11-12; 6:3-7; 1 Kor 10:1-12; Gal 3:26-29; Ef 2:11-12; Kol 2:11-14; Tit 3:5-7; Heb 8:10). [13]
Moramo postaviti sljedeće pitanje: ako je sličnost između združenih, ali različitih obreda u združenim, ali različitim savezima toliko jasna, zašto se sada djeci vjernika ne daje znak saveza kao što je to bilo pod Starim savezom? No, Kingdon postavlja ograničenje na ovu sličnost. On se okreće Abrahamovskom savezu iz Postanka 17 kako bi razumio značenje i značaj te sličnosti.
Bog je u Postanku 17:2 sklopio savez s Abrahamom i obećao: “silno ću te razmnožiti.” Kingdon tvrdi da se ovo obećanje ispunilo dispenzacijski kroz fizičko potomstvo izraelskog naroda, kao i kroz brojne Abrahamove potomke od Jišmaela i drugih sinova. Također, ovo se obećanje ispunilo trans-dispenzacijski kroz mnoštvo vjernika koji su u Kristu Abrahamovo sjeme i “baštinici po obećanju” (Gal 3:29). Obećanje zemlje Abrahamu (Post 17:8) ispunilo se dispenzacijski u obećanoj zemlji Kanaanu, ali trans-dispenzacijski u baštini vjernika u Kristu. [14]
Prema Kingdonu, obrezanje je bilo znak i pečat zemaljskih stvarnosti za sve Židove po tijelu, dok je istovremeno bilo znak i pečat nebeskih stvarnosti samo za one koji su istovremeno bili Židovi po duhu. Fizičko obrezanje, kaže on, mora se promatrati kao predslika čije ispunjenje nije fizičko krštenje nego obrezanje srca. [15] On pita:
“Kako se može tvrditi da je krštenje po značenju jednako obrezanju, kada je obrezanje u Novom zavjetu jasno povezano s preporodom? U Novom zavjetu ne može se pronaći dokaz za tvrdnju da su krštenje i obrezanje identični, te smo stoga spriječeni da zaključimo da bi krštenje trebalo primijeniti na dojenčad. Ako obrezanje stavimo usporedno s krštenjem, ne ignoriramo li ispunjenje obrezanja u preporodu?” [16]
Kingdon tvrdi da pedobaptisti pogrešno inzistiraju da je princip “tebi i tvom potomstvu“ i dalje na snazi, jer bi to nužno podrazumijevalo da su zemaljske stvarnosti, poput zemlje Kanaan, i dalje obećane vjernicima. Umjesto toga, princip “tebi i tvom potomstvu“ dokinut je u Novom savezu (Jer 31:31-34), gdje je obećanje blagoslova saveza ograničeno na preporođene. Pedobaptisti su u krivu što naglašavaju kontinuirani doslovni koncept potomstva kada je Pavao sjeme definirao kao isključivo vjernike (Gal 3:7).
Slažem se da postoji razlika između obrezanja i krštenja, ali vjerujem da je Kingdon toliko istaknuo dispenzacijsko-transdispenzacijsku razdvojbu da je Abrahamovo obećanje u Starom zavjetu učinio različitim od onoga u Novom zavjetu. Na primjer, Kingdon potvrđuje da je obećanje o mnogobrojnom potomstvu ispunjeno u tjelesnom židovskom narodu u Starom zavjetu, ali u duhovnom potomstvu Abrahama u Novom zavjetu. Svakako je istina da postoji razlika između tjelesnog i duhovnog u Abrahamovom potomstvu; no, kako J. Douma ističe, “ne moramo stoga govoriti o dvije vrste obećanja, kao što to čini Kingdon.” [17]
U tom slučaju bismo imali uspostavljanje saveznih blagoslova koji imaju samo zemaljski karakter i namijenjeni su onima koji primaju samo zemaljsko obrezanje. Obrezanje, kao znak saveza, trebalo je biti dano tjelesnom potomstvu, što im je davalo pravo na ovozemaljske blagoslove poput zemlje. To su bili potomci Abrahama koji su primali dispenzacijske blagoslove saveza. Iako su svi koji su primili obrezanje sudjelovali u zemaljskim blagoslovima, nisu svi sudjelovali u duhovnim blagoslovima.
Prema Kingdonu, pod Novim savezom, ove zemaljske savezne predslike poput obrezanja, potomstva i blagoslova ustupili su mjesto svojim protulikovima (antitipovima odnosno ispunjenjima – op. prev.) – duhovnom obrezanju, potomstvu i blagoslovima. Stoga, samo antitipsko Abrahamovo potomstvo, antitipski obrezano, prima antitipske blagoslove. Prema Kingdonovom razmišljanju, mora se zaključiti da se krštenje, kao znak ovog duhovno orijentiranog saveza, primjenjuje samo na duhovno potomstvo Abrahama. Da, krštenje je slično obrezanju po tome što je također znak saveza i primjenjuje se na sjeme. No, sada je isključivo transdispenzacijsko sjeme to koje prima znak.
Iz ove radikalne podjele između tjelesne stare i duhovne nove dispenzacije, proizlazi pogrešan dualizam. Na primjer, novozavjetna interpretacija (1 Kor 10:1-5) prelaska preko Crvenog mora jasno svjedoči da je Božji narod sudjelovao u duhovnom piću iz Stijene koja je bila Krist. Dakle, zemaljsko piće trebalo je promatrati zajedno s duhovnim pićem, a ne odvojeno od njega. Implikacija je da su čak i neobrezani u srcu sudjelovali u duhovnim blagoslovima. Douma stoga s pravom tvrdi da je Kingdon u krivu kada zastupa ideju “saveznh blagoslova koji imaju samo zemaljski karakter.” [18] Jasno je, dakle, da obećanje za zemaljsku stvarnost, poput zemlje Kanaan, ne smije biti odvojeno od svog duhovnog protulika u nebeskom Kanaanu.
Da, Abraham jest primio obećanje za zemlju, ali nikada odvojeno od nebeske domovine za kojom je on, kao starozavjetni svetac, čeznuo. Poslanica Hebrejima 11 jasno navodi da “Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu“ (r. 8). A što kaže o njegovoj perspektivi na zemlju? “Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanioj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog” (rr. 9-10).
I nije samo Abraham čeznuo za takvim mjestom, već i Abel, Henok, Noa, Izak, Jakov i Sara. Takvi su sveci umrli u vjeri jer su vidjeli i prihvatili obećanja o drugoj zemlji u daljini. Nije onda ni čudo što su “priznali da su stranci i pridošlice na zemlji” (r. 13). Kao takvi, tražili su “domovinu” (r. 14) ili “bolju, to jest nebesku domovinu“ (r. 16). Posljedično, pogrešno je odvajati dispenzacijsko ispunjenje od transdispenzacijskog, kao da je zemlja Kanaan bila sve što su Abraham i njegovi potomci tražili ili što je Stari savez obuhvaćao. Kao što ćemo kasnije vidjeti, ono što su čekali bilo je također fizičko i protezalo se daleko izvan zemlje Palestine.
Ova neraskidiva veza između fizičkog i duhovnog očituje se u Božjem odgovoru Izraelcima koji su se pobunili protiv Njega tijekom lutanja pustinjom. Gospod kaže u Psalmu 95:10-11: “Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj, pa rekoh: ‘Narod su nestalna srca i ne promiču moje putove.’ Stog se zakleh u svom gnjevu: ‘Nikad neće ući u moj pokoj!’“ Pod Novim savezom, pisac Poslanice Hebrejima govori nam da se moramo čuvati od bezbožnog primjera ovih buntovnih lutalica koji su otvrdnuli svoja srca. Oni nisu ušli u Božji počinak zbog svoje nevjere (3:19) u evanđelje Isusa Krista. Nije da su samo jednostavno prekršili zakone uspostavljene nacije, već su odbacili obećanje počinka koje se nalazi samo u Kristu. Izražava li takva tvrdnja pogrešku učitavanja Novog zavjeta u Stari? Ako da, pisac Poslanice Hebrejima trebao bi biti ispravljen kada jasno aludira na Psalam 95 i primjećuje (Heb 4:1-3):
“Bojmo se dakle da se, dok još ostaje obećanje ulaska u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo da je zakasnio. Jer nama je naviještena Radosna vijest kao i onima. Ali njima Riječ propovijedana nije koristila jer se nije vjerom sjedinila s onima koji su je čuli. A u Počinak ulazimo mi koji povjerovasmo, kao što reče: Tako se zakleh u svojemu gnjevu: Nikada neće ući u moj Počinak! Premda su djela dovršena od postanka svijeta.”
Očito je da je isto evanđelje, iako manje potpuno u svojoj objavi, bilo propovijedano svecima Starog i Novog saveza, s istim počinkom koji su postigli oni koji su prihvatili takvo evanđelje. Iako se “počinak” iz Psalma 95 ne smije odvajati od obećane zemlje, ne može se razumjeti ni odvojeno od “počinka” koji dolazi.
Primijenjeno na obrezanje, pogrešno je tvrditi da je ovaj savezni znak bio isključivo znak zemaljskog prava za bilo koga, čak i za neobrezane srcem. Ipak, to je upravo ono što Kingdon čini argumentirajući da obrezanje može označavati samo zemaljske blagoslove za nevjernike. On želi izbjeći paralelu između tjelesnog obrezanja i duhovnog krštenja (koju primjećuje kod Karla Bartha i odbacuje), ali onda takvu paralelu čini nužnošću za većinu Izraelaca.
Dakako, kao što Pavao navodi, “Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu. Pohvala mu nije od ljudi, nego od Boga.” (Rim 2:28-29). Iako postoje dva potomstva ili sjemena Abrahamova, tjelesno i duhovno, odnosno nezakonito i zakonito, iz toga ne slijedi da su duhovni blagoslovi obrezanja ograničeni na duhovno sjeme. Pavao to potvrđuje pitanjem: “Koja je dakle prednost Židova? Ili kakva korist od obrezanja? Velika u svakom pogledu. Ponajprije: povjerena su im obećanja Božja. Da, a što ako su se neki iznevjerili? Neće li njihova nevjernost obeskrijepiti vjernost Božju? Nipošto!” (Rim 3:1–4) Mora se zaključiti da je obrezanje čak i neobrezanih označavalo duhovne blagoslove u kojima bi ili nebi sudjelovali. Douma tvrdi: “Obrezanje je ostalo snažan i djelotvoran dar, iako su mnogi obrezani Izraelci živjeli bezbožnim životom.” [19] O neobrezanima u srcu bilježi:
“Bog im je zapečatio svoje obećanje obrezanjem, kao i vjernim obrezanima. Ali u svom bezbožnom životu prezreli su obećanje i izgubili blagoslove. Zadržali su znak, ali prezirali su ono što je označeno. Je li onda čudo što Pavao govori kao u Rimljanima 2:28? Ipak, on ni na trenutak ne dovodi u pitanje značaj obrezanja.” [20]
Paul K. Jewett također je zastupao razliku između zemaljskih i duhovnih aspekata Starog saveza. Jewett potvrđuje duhovnu sličnost između obrezanja i krštenja. Temelj tome je pretpostavka da je Novi savez razvijanje i plod Abrahamovog saveza. Stoga, postoji jedinstvo u otkupiteljskoj objavi Starog i Novog zavjeta, ali to se mora držati pod kontrolom ispravnim naglaskom na različitost. Glavna razlika koju treba primijetiti, tvrdi Jewett, odnosi se na primjenu vremenitih i zemaljskih blagoslova u Starom zavjetu:
“Iako je obećanje spasenja, tada kao i sada, imalo svoj temelj u Kristu, Stari zavjet se očito razlikuje od Novog po tome što se Bog snishodio ljudskoj slabosti izlažući obećanje vječnog života, za djelomično promišljanje i uživanje svetaca u Starom zavjetu, pod likovima vremenitih i zemaljskih blagoslova. Bog se, takoreći, spustio na ovaj inferiorniji način poučavanja. Ne da u savezu s Abrahamom nije označio ništa više od zemaljskih blagoslova, već da ti zemaljski blagoslovi trebaju biti ogledalo u kojem Izraelci mogu razmišljati o nebeskim stvarima.” [21]
Iako su služili za razmišljanje o nebeskom, i dalje su bili zemaljski i, kao “tipski elementi stare dispenzacije”, s Kristovim dolaskom i izlijevanjem Duha, “otpali su s velike kuće spasenja kao skele s dovršene građevine.” [22] Pedobaptisti, tvrdi Jewett, nisu uspjeli zadržati ovaj povijesni razvoj u fokusu te su tako izbrisali nacionalni i vanjski značaj obrezanja tvrdeći da je obrezanje “označavalo i pečatilo isključivo duhovne blagoslove.” [23]
Već sam argumentirao nužnu povezanost duhovnog sa zemaljskim. Mora se postaviti još jedno pitanje: Pretpostavljamo li da su se obećanja o fizičkim blagoslovima ostvarila i potpuno nestala iz slike? Na primjer, s obzirom na činjenicu da Izraelci nikada nisu stekli potpunu vlast nad zemljom kako im je obećano, ne preostaje li još uvijek obećanje za fizičku zemlju? Kingdon se žali da pedobaptist želi “izbaciti ‘zemlju’ iz Božjeg obećanja Abrahamu” dok zadržava obećanje doslovnom sjemenu. [24] Ipak, pedobaptisti ne žele napustiti obećanje o zemlji. “Sam Abraham to nije učinio”, navodi Douma, “kad je čeznuo za boljom, nebeskom domovinom. Ni mi to ne činimo kada s Pavlom imamo na umu da je Abraham trebao naslijediti svijet, Rim. 4:13.” [25] Dakle, umjesto da fizički aspekt obećanja nestaje iz slike, on sada za vjernika, kao i za Abrahama, predstavlja iščekivanje istinskih zemaljskih blagoslova koji dolaze.
Kline prikazuje zemlju Kanaan kao prvu razinu obećanja o zemlji, koja zatim prelazi u drugu razinu ispunjenja u Novom zavjetu, u iščekivana nova nebesa i novu zemlju. Kline tvrdi da zemlja na drugoj razini ispunjenja “nije ništa manje čvrsta fizička stvarnost nego što je bila na prvoj razini. Ovdje nema govora o docetističkoj vrsti spiritualiziranja geofizičke dimenzije kraljevstva.” [26] Nije li takva fizička baština u skladu s nadom koju vjernik ima u tjelesno uskrsnuće kada će “mrtvi biti uskrišeni neraspadljivi” (1 Kor 15:52) po uzoru na Isusa Krista, prvinu uskrsnuća (r. 20)? Kline potvrđuje takvu vezu kada navodi:
“Jamstvo trajne geofizičke prirode obećane baštine na drugoj razini jest biblijsko učenje o uskrsnuću. Za tijela uskrslih svetaca mora postojati prikladno kozmičko okruženje. Tijekom sadašnje faze Novog saveza, sjeme obećanja na zemlji, poput Abrahama u njegovo vrijeme, još uvijek čeka svoje nasljeđe nebeskog grada. Oni su još uvijek putnički narod, crkva u pustinji (usp. Otk 12:6), još nisu stigli do svoje subotnje zemlje (Heb 4:1,11). Ali s dolaskom ostvarenog subotnjeg reda, uskrsnuće njihovih tijela i proširena, uzvišena realizacija njihove geofizičke baštine dogodit će se zajedno.” [27]
Nije dakle istina da je pedobaptist “prigodno” zaboravio povijesnu činjenicu da je zemaljski aspekt savezničkog blagoslova prošao, kako to tvrdi Jewett. [28] Umjesto toga, pedobaptist pamti da se manifestacija budućeg zemaljskog kraljevstva iščekuje kao konačno ispunjenje već objavljenog vremenito-zemaljskog kraljevstva. Očito je, dakle, da obrezanje ne označava isključivo duhovne blagoslove. Naprotiv, ono je označavalo fizičke i duhovne blagoslove neraskidivo ujedinjene, baš kao što to krštenje čini za narod Božjeg novog saveza koji iščekuje potpunu objavu Božjeg kraljevstva u novim nebesima i na novoj zemlji.
Ne može se reći, kako Jewett tvrdi, da je puko sudjelovanje u zemaljskim blagoslovima nekoga činilo prikladnim primateljem obrezanja, jer je duhovno sudjelovanje bilo nužno implicirano u zemaljskom. Stoga je obrezanje bilo znak i pečat i vremenito-zemaljskog i vječno-nebeskog. Obrezanje, čak i za neobrezane u srcu, nikada nije označavalo samo zemaljsko. Potrebno je samo prisjetiti se središnje teme saveza, “Ja ću biti vaš Bog, vi ćete biti moj narod”, da bismo shvatili da sudjelovanje u savezu nikada nije bilo bez duhovne koristi. Pa ipak, za one koji su pili iz stijene koja je bila Krist, duhovno sudjelovanje nije nužno značilo spasonosno sudjelovanje.
Jewettovo razdvananje na fizičko i duhovno navodi ga da pita:
“Je li sudjelovanje u vremenitim, zemaljskim blagoslovima saveza, dano rođenjem u narod Izraela, bilo dovoljno u starozavjetna vremena da nekome dade pravo na obrezanje? Ako pedobaptist odgovori potvrdno, onda je paralela koju oni nameću između obrezanja i krštenja izgubljena, budući da, po njihovom vlastitom priznanju, nitko u Novom zavjetu nije rođen s pravom na krštenje osim kroz vjeru, bila to vlastita vjera ili vjera roditelja. Ali ako odgovore niječno, da sudjelovanje u zemaljskim blagoslovima saveza nije bilo dovoljno da dâ pravo na obrezanje u Starom zavjetu, budući da je čovjek morao, ne jednostavno biti rođen od Abrahamova sjemena da bi zahtijevao obrezanje za svoju djecu, već je morao i osobno hodati stopama Abrahamove vjere, onda moraju dokaze podrediti tom zaključku.” [29]
Rješenje ove dileme, prema Jewettu, leži u uzimanju u obzir povijesnog tijeka Pisma, što omogućuje prepoznavanje sličnosti i razlika između obrezanja i krštenja. Inače, kako možemo objasniti činjenicu da čak ni djeca nevjernika, potomci Abrahamovi, nisu imala pravo ne biti obrezana, a što nije slučaj s krštenjem? Jewett tvrdi: “svi su Izraelci imali pravo na znak obrezanja zahvaljujući svom sudjelovanju u zemaljskom blagoslovu savezne zajednice: bili su rođenjem građani izraelskog naroda. Međutim, budući da je ovaj vanjski oblik saveza ukinut u Kristu, krstiti neselektivno u novozavjetnom dobu znači ili zloupotrijebiti disciplinu u obavljanju obreda ili biti kriv za licemjerje u njegovom primanju.” [30]
Ipak, navodna dilema nestaje kada shvatimo da se na gornje pitanje ne može odgovoriti jer ga se ne može niti postaviti. Prvo, kao što je već napomenuto, nikada nije bilo sudjelovanja u fizičkom odvojeno od duhovnog. Drugo, obrezanje je tek u manjoj mjeri bilo pravo, a u većoj mjeri dužnost roditelja da posvete dijete saveznom Bogu koji je zahtijevao da djeca budu njegov narod. Sam Jewett to prepoznaje kada u svojoj opasci kaže da djeca nisu imala pravo ne biti obrezana. Kingdon također tvrdi da čak ni djeca nevjernika koji su potjecali od Abrahama nisu imala pravo ostati neobrezana. Ali, kao što je uvijek bio slučaj, pravi potomci Abrahama bili su samo vjernici. To znači da su nevjernici napustili savez označen njihovim obrezanjem. Kao kršitelji saveza, navukli su na sebe prokletstvo saveza koje ih je odrezalo od naroda i obećanog počinka koji ih je čekao. Drugo je pitanje kada se takvo nevjerstvo očitovalo i kako se s njime postupalo. U međuvremenu, na vlastitu propast, ostali su pod savezom s Bogom istinski i duhovno, ali ne i spasonosno.
Drugim riječima, činjenica da su i dalje izgledali kao pravi Abrahamovi potomci ne samo da je opravdavala već i zahtijevala prenošenje znaka na njihove potomke, koji su pasivnim posvećenjem bili u savezu s Bogom. Kada je Bog sudio njihovu nevjerničku pobunu, primili su prokletstvo i izgubili blagoslove zajedno sa znakom koji je upućivao na njih. Jewett ispravno navodi: “krstiti neselektivno u novozavjetnom dobu znači ili zloupotrijebiti disciplinu u obavljanju obreda ili biti kriv za licemjerje u njegovom primanju.” Međutim, njegova tvrdnja podrazumijeva da je obrezanje primjenjivano neselektivno bez zlouporabe discipline i krivnje za licemjerje. Ta implikacija proizlazi iz pogrešne pretpostavke da disciplinski zakoni u Izraelu nisu primjenjivani na nevjeru.
Ispravnije bi bilo pitati je li primjena obrezanja ispravno provedena na temelju sudjelovanja u savezu sa svim pripadajućim blagoslovima i prokletstvima. Na to pitanje odgovor mora biti snažno “da”, jer su djeca bila zakoniti dionici saveza na temelju potomstva od roditelja od kojih je vjera bila zahtjevana. Na taj se način sigurno održava paralela između obrezanja dojenčadi i krštenja dojenčadi, bez licemjerja ili nužne zlouporabe discipline.
Waldron ističe da pedobaptisti, čini se, propuštaju neobraćene članove crkve na pravnoj osnovi (de jure), za razliku od baptista koji samo priznaju da u praksi (de facto) takvi članovi postoje. Drugim riječima, dok baptist nastoji spriječiti neobraćene da uđu, iako zna da su prisutni, pedobaptist ih svjesno pušta unutra.
Međutim, ja bih tvrdio da nije slučaj da su djeca svjesno nespašena, ništa više nego što su svjesno preporođena. Ne mislim da bi Waldron prigovarao mogućnosti da djeca mogu biti preporođena. Jednom kada se to dopusti, onda je krštenje, poput obrezanja, dopušteno jer se od djece odgojene u kršćanskom domu očekuje da se ponašaju kao kršćani. Ne samo da se od njih očekuje takvo ponašanje, već se tretiraju kao kršćani bez pretpostavke njihovog izabranog statusa sve dok ne pokažu vidljivu nevjeru. Očito je teže razlučiti milost na djelu kod malog djeteta, ali s druge strane, također je veći izazov razlučiti nevjeru. Na primjer, u našoj crkvi me tretiraju kao zrelog Kristovog učenika, a ipak su grijesi koje činim, čak i kao vjernik, tipično mnogo gnusniji od onih moje djece.
3. Teže je dokazati da krštenje dojenčadi nije dužnost nego dokazati da jest (Djela apostolska 2:39).
Neprijatelji našeg krštenja vape za izričitom zapovijedi za krštenje dojenčadi; ali umjesto da ju pokažemo, smatramo da imamo dobar razlog tvrditi da mi, koji krstimo dojenčad, posjedujemo dugogodišnje pravo i udio u Savezu; pokažite nam jasan evanđeoski nalog za deložaciju, ako nas sada namjeravate lišiti posjeda. (Zachary Crofton) [31]
Kao kredobaptist, moj je argument bio da ako je Bog želio da krstimo dojenčad, jasna zapovijed ili barem primjer bili bi prisutni u Novom zavjetu da nas na to usmjere. Drugim riječima, teret dokazivanja bio je na pedobaptistu da pokaže da bismo trebali krstiti dojenčad.
Došao sam do spoznaje da je na temelju tekstova kao što su Djela apostolska 2:39, 21:21 i krštenja čitavih domova u Djelima (npr. Djela 16:14-15; 33-34), teret bio na meni da opovrgnem ideju da djeca više ne primaju znak saveza i da im je stoga uskraćen pristup, odnosno, da su uklonjena (u slučaju židovskih kršćana) iz saveza i svih njegovih blagoslova.
Ove bi odlomke slušatelji ili čitatelji prvog stoljeća razumjeli kao pokazatelje da su svi njihovi potomci djeca saveza i zakoniti primatelji znaka saveza. Da to više nije bio slučaj, bila bi potrebna izričita izjava koja bi pokazala da djeca više nemaju takav status. Činjenica da takva izjava ne postoji ukazuje na to da se prijelaz s savezničkog na nesaveznički položaj nije dogodio. Zaista, takav bi prijelaz izazvao prevrat u crkvi, o čemu Novi zavjet ne daje nikakvih naznaka. Ova šutnja govori vrlo glasno.
4. Zabrana krštenja dojenčadi dovela me je pred dilemu glede odnosa prema djeci vjernika (1 Kor 7:14).
“Apostol izričito kaže da su djeca jednog kršćanskog roditelja sveta (1 Kor 7:14) …savezno posvećenje po dosegu Saveza, i u očima Crkve, u Djelima apostolskim apostol izričito kaže: Obećanje je vama i vašoj djeci… [N]jegova djeca, time što su njegova djeca, imaju povlasticu u Savezu iznad djece drugih ljudi; tako da je jasno da su takva djeca unutar Saveza i, u skladu sa svojim sposobnostima, uživaju njegove pečate i povlastice.” (Zachary Crofton) [32]
Da bih ostao dosljedan svojoj kredobaptističkoj teologiji, morao bih se složiti s Davidom Kingdonom, koji je tvrdio: “Svojoj djeci ne govorimo: ‘Budi dobro kršćansko dijete’, već: ‘Pokajte se i vjerujte evanđelju.'” [33] Drugim riječima, nikada ne smijem poticati svoju djecu da se mole svome nebeskom Ocu, da zahvaljuju Isusu na oprostu ili da slušaju svoje roditelje “u Gospodinu”, jer njihov se status uvijek mora promatrati sumnjičavo.
Primjetio sam da u tipičnoj evanđeoskoj baptističkoj crkvi ta tendencija nije tako snažna, budući da su čak i mala djeca koja daju jednostavnu (ponekad prilično neodređenu) ispovijest vjere bivaju primana na krštenje. [34] Reformirane baptističke crkve obično traže zrelu, “samostalnu” ispovijest vjere, što se često ne događa dok mlada osoba nije bila blizu napuštanja doma. Kao rezultat toga, ne samo da su se gubile godine njegovanja vjere, već se dijete neprestano tretiralo kao autsajder u crkvi. Ponekad govorimo o slavnoj nedosljednosti u ovom taboru, jer praksa nije uvijek odgovarala principu. Neugodnost da se nekrštene mora smatrati nevjernim autsajderima prevladana je tako da ih se u praksi tretira kao kršćane, premda na neslužben način. Ironično, reformirani pedobaptisti su tu zapravo bliži svojoj semi-pelagijanskoj evanđeoskoj kredobaptističkoj braći nego reformiranim baptistima, s kojima inače pedobaptisti teološki imaju mnogo više sličnosti.
Pedobaptisti, s druge strane, mogu bez srama reći: “Budi dobro kršćansko dijete.” Na primjer, 1 Kor 7:14 ukazuje na to da postoji nešto drugačije kod djece vjernika u usporedbi s djecom svijeta. Kao što Meredith Kline komentira: “Svetost koja se pripisuje djeci u 1. Korinćanima 7:14 može biti samo svetost uključenja u savez, u obliku blagoslova i obveza na temelju autoriteta roditelja vjernika. Takav je status sve što je potrebno za razumijevanje toplog prijema koji je Gospod Isus ukazao djeci (Mt 19:13-15; Mk 10:13-16; Lk 18:15-17)”. [35] Nadalje, Pavao govori svoj djeci crkve u Efezu (bez obzira na dob ili ispovijed) da slušaju svoje roditelje “u Gospodinu” (Ef 6:1) i svoj djeci crkve u Kolosu da takva poslušnost “mila Gospodinu” (Kol 3:20). Ne pretpostavljajući njihovo preporođenje i upozoravajući ih na gaženje blagoslova koje posjeduju, imamo svako pravo krstiti svoju djecu, očekujući od njih da žive kao kršćani i tretirajući ih u skladu s tim.
5. Nemoguće je potkrijepiti ideju da Novi zavjet naučava isključivo krštenje uranjanjem (1 Kor 10:1-2).
“Što se tiče pitanja pravilnog načina, pretjerano je tvrditi, kao što se često čini, da grčka novozavjetna riječ baptizō ne može značiti ništa drugo osim uranjanja. Niti se može utvrditi da je ključni teološki značaj krštenja potpuno izgubljen ako se koristi neki drugi način osim uranjanja.” (Paul K. Jewett) [36]
Za razliku od baptiste Augustusa H. Stronga, koji je tvrdio da je “zapovijed o krštenju zapovijed o uranjanju” [37], R. Scott Clark s pravom primjećuje: “Debata oko načina krštenja je, u svojoj srži, rasprava o tome kako se kroz krštenje na najbolji način simboliziraju istine koje ono predstavlja.” On dalje napominje da su polijevanje, škropljenje i uranjanje povijesno bili prihvaćeni načini u pravovjernom kršćanstvu. [38] Čak je i Jewett, kao kredobaptist, potvrdio da je “pretjerano tvrditi“ da Pisma zahtijevaju samo krštenje uranjanjem te da se značenje gubi ako se koristi drugi način. [39]
Na kraju, najvažnije je da se voda primjeni kao ono što primatelja poistovjećuje s Kristom, kako u smislu blagoslova tako i prijetnji saveza. Bilo koji od gore navedenih načina biblijski je opravdan za predočavanje toga. Iako ovo priznanje nije veliki faktor u raspravi o pedobaptizmu, postaje problem kada nas kredobaptisti optužuju da uopće ne marimo za biblijskim načinom krštavanja.
Dr. Bob McKelvey je služio kao starješina u crkvi Christ Covenant prije nego što se preselio u Južnu Afriku kako bi predavao na John Wycliffe Theological Collegeu. Vratio se u SAD i sada služi kao pastor u OPC-u (Orthodox Presbyterian Church).
[1] Time se ne želi reći da su to pet jedinih stvari koje se mogu priznati, već da su mi ove bile najznačajnije. Molim, također, uzmite u obzir da iako su sljedeća priznanja u određenoj mjeri primjenjiva na sve kredobaptiste, moje je razmatranje prvenstveno ograničeno na reformirane kredobaptiste.
[2] R. Fowler White, “Covenant and Apostasy” u The Auburn Avenue Theology, Pros and Cons: Debating the Federal Vision, ur. E. Calvin Beisner (Ft Lauderdale, FL: Knox Theological Seminary, 2003), 214.
[3] Douglas Wilson, To a Thousand Generations: Infant Baptism, Covenant Mercy for the People of God (Moscow, ID: Canon Press, 1996), 34. Slažem se s Wilsonovom izjavom i njegovom kasnijom tvrdnjom u ovoj knjizi da krštenje “nije automatsko sredstvo prenošenja milosti, ono je znak milosti koja je objavljena i prikazana u savezu milosti. Nije sredstvo uklanjanja grijeha, već pokazuje da Duh može oprati čistije od najčišće vode.” (str. 56) Međutim, Wilson je od tada odstupio od takvog stajališta unutar opsega perspektive Federal Vision / Auburn Avenue Theology, koja uči preporod po sakramentu krštenja, povezano s idejom da bi se oni u savezu trebali smatrati izabranima sve dok ne otpadnu. Razmotrite ove izjave o krštenju: “Drugim riječima, Westminsterska konfesija pretpostavlja da su milost i spasenje obično pripojeni krštenju vodom, ali, unatoč svemu, Bog ostaje Bog i može spasiti kada, kako i koga želi. Oni nisu neraskidivo pripojeni. Obratite pažnju u kojem smjeru je napravljena iznimka. ‘Bog može spasiti nekoga bez krštenja, to priznajemo, ali to obično ne čini.’ Krštenje i spasenje nisu mehanički ili magično povezani. Ali u uobičajenom tijeku života, povezani su, i trebamo o njima govoriti kao da jesu. A činiti to nije sakramentalizam… Krštenje i preporođenje trebamo promatrati zajedno, ali to ne smijemo smatrati apsolutnim. Drugim riječima, neki koji nisu kršteni bit će spašeni, a nisu svi koji su kršteni spašeni. Ali kao što je ranije raspravljeno, iako vezu između krštenja vodom te milosti i spasenja ne smatramo apsolutnom, smatramo je normom.” Douglas Wilson, “Reformed” Is Not Enough (Moscow: Canon Press, 2002), 87, 105.
Autor: Dr. Bob McKelvey
S engleskog preveo: Boris Dželajlija
[4] R. Fowler White, “Covenant and Apostasy” 214.
[5] Jean Calvin, Institutes of the Christian Religion, 2 sv., ur. John T. McNeil, prev. Ford Lewis Battles (Philadelphia: Westminster Press, 1960), IV, xvi, 9 [2:1331].
[6] J. Douma, Infant Baptism and Regeneration, brošura izvorno objavljena kao serija članaka u tjedniku De Reformatie (Kampen, Nizozemska: kolovoz – listopad, 1976), 16.
[7] Samuel Waldron, Biblical Baptism: A Reformed Defense of Believers’ Baptism (Grand Rapids: Truth for Eternity Ministries, 1998), 25-26.
[8] Isto, 27.
[9] David Kingdon, Children of Abraham: The Reformed Baptist View of Baptism, The Covenant, and Children (Haywards Heath, Engleska: Carey Publications Ltd., 1973), 26.
[10] Waldron, 31.
[11] Isto, 32.
[12] David Kingdon, Children of Abraham: The Reformed Baptist View of Baptism, The Covenant, and Children (Haywards Heath, Engleska: Carey Publications Ltd., 1973), 26.
[13] Isto.
[14] Isto, 26-34.
[15] Ovo je donekle čudno. Obrezanje je znak regeneracije (duhovnog obrezanja), ali je predslika Kristovog “obrezanja” u njegovom postajanju prokletstvom da otkupi one pod prokletstvom. Predslike ukazuju na neki budući protulik u povijesti spasenja. Kingdonova tvrdnja implicira nešto što sam siguran da on ne bi htio, tj. da se preporod nije događao pod Starim savezom.
[16] Kingdon, 34.
[17] J. Douma, Infant Baptism and Regeneration, 16.
[18] Isto.
[19] Isto, 17.
[20] Isto.
[21] Paul K. Jewett, Infant Baptism and the Covenant of Grace (Grand Rapids: Eerdmans, 1978), 90.
[22] Isto, 91.
[23] Isto, 93.
[24] Kingdon, 39. Kingdon ovdje odgovara na stav J.L. Heaneyja kao pedobaptističkog predstavnika.
[25] Douma, 22.
[26] Meredith Kline, Kingdom Prologue (S. Hamilton, MA: Gordon Conwell Theological Seminary, 1991), 207.
[27] Isto, 208.
[28] Paul K. Jewett, “Baptism (Baptist View)” u The Encyclopedia of Christianity, I, 524.
[29] Jewett, Infant Baptism, 97-98.
[30] Isto, 102.
[31] Zachary Crofton, A Short Catechism Briefly Propounding, and Plainly Shewing the Vertue and Value of Baptism (London: Dorman Newman, 1663), np.
[32] Crofton, Catechism, np.
[33] Kingdon, Children of Abraham, 64.
[34] Vidi Vern Poythress, “Linking Small Children with Infants in the Theology of Baptizing,” Westminster Theological Journal 59/2 (1997): 143-58, za uvjerljiv argument pedobaptista za krštenje male djece u kredobaptističkom kontekstu. Dostupno online uz dopuštenje na http://www.frame-poythress.org/poythress_articles/1997Linking.htm.
[35] Meredith Kline, By Oath Consigned: A Reinterpretation of the Covenant Signs of Circumcision and Baptism (Eugene, OR: Wipf and Stock Publishers, 1998), 92-93.
[36] Paul K. Jewett, “Baptism (Baptist View)” u The Encyclopedia of Christianity (Wilmington, DE: Foundation for Christian Education, 1964). Kao što naslov sugerira, ono što je toliko važno u ovom priznanju jest da dolazi od kredobaptiste.
[37] A.H. Strong, Systematic Theology (Philadelphia, PA: Judson Press, 1907; 33. izdanje, 1985), 933.
[38] R. Scott Clark, “Covenant Baptism: A Contemporary Reformed Defense of Infant Baptism,” Pristupljeno 17. srpnja 2005.; dostupno s http://public.csusm.edu.
[39] Vidi gore navedeni citat.
Članak je izvorno objavljen 11. lipnja 2012. na stranici: ccpc-pca.com
Vidi i ovo: 7 činjenica za krštenje djece kod protestanata
Kao i ostale članke na ovu temu ovdje.
