Duh Sveti Utješitelj – Propovijed na Pedesetnicu

Na blagdan Duhova, pedeseti dan po Uskrsu otkriva nam se Duh Sveti Utješitelj. Blagdan je to kada slavimo silazak Duha Svetoga na apostole. Ovaj dan nas podsjeća da Bog ispunjava svoja obećanja – šalje Utješitelja, Duha Istine, koji tješi, poučava i osnažuje vjernike. Duh Sveti nije tek prošli događaj, nego živa prisutnost u Crkvi danas: On donosi život dušama, vodi u pokajanje, obnavlja radost spasenja i daruje pravu utjehu. U ovoj propovijedi promišljamo kako Duh Sveti ulazi u našu stvarnost i mijenja je iznutra.

Duh Sveti Utješitelj

Danas smo se okupili kako bismo proslavili veliki kršćanski blagdan Duhova odnosno pedesetnice, koji označava pedeseti dan nakon uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista. Možemo razmišljati o uskrsnuću kao o prvom uzlaznom pokretu u veličanstvenoj simfoniji našega spasenja. Prvi pokret: Bog silazi s neba, ponizuje se u utjelovljenju vječnoga Sina. Drugi pokret je još dublje poniženje, jer taj isti Sin, Isus Krist, biva raspet za naše grijehe, umire i silazi u Had, mjesto mrtvih.

No nakon tri dana, On uskrsava iz mrtvih (započinjući svoj uspon), poput proljetnog cvijeća koje izbija iz zemlje. Ipak, cilj njegova uspona nije zemlja, nego nebo. Nakon četrdeset dana, uskrsli Gospodin još više uzlazi na nebo, blagoslivljajući i uznesen, dok napušta zajednicu apostola. I danas, Duh Sveti silazi s neba, upravo kako je Gospodin obećao: „bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama“ (Iv 16,7).

Izvještaj o događaju Duhova u Djelima apostolskim svetog Luke nedvojbeno potvrđuje da Isus nije lažac – On ispunjava svoje obećanje. Jer Utješitelj je došao. Dar Duha Svetoga dan je da donese utjehu onima koji su bez utjehe, tužnima i žalosnima. Učenici su bili izvan sebe, ispunjeni strahom i tugom kada im je Isus, prije svoje smrti i uskrsnuća, rekao da će ih napustiti. I jer im je to rekao, tuga im je ispunila srce (Iv 16,5). Njihova je žalost dolazila iz misli da će izgubiti Isusa.

Biti bez Boga izvor je sve ljudske tuge. U cijelom stvorenju odzvanja sablasna uspomena na izgubljeni raj – sjećanje na čovječanstvo koje je nekoć uživalo savršeno i neprekinuto zajedništvo s Bogom i bližnjima. No zbog grijeha, čovjek je izgubio tu radost i postao žalostan. Sada je tuga sastavni dio ljudskoga iskustva. Svijet bez Boga i čovjek bez Boga doista su tužni. Nije li upravo to, u konačnici, izvor tihe tuge koja obuzima dušu – tuga koja dolazi od gubitka Boga u Edenskom vrtu?

Pismo nam najprije govori da su svi rođeni u grijehu i otuđeni od Boga – počinjemo izvan Vrta, sami, goli i u strahu. Sveti Pavao ovo tužno stanje naziva smrću. „vi bijaste mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ“ (Ef 2,1), kaže on, i „ vas, nekoć po zlim djelima udaljene i neprijateljski raspoložene“ (Kol 1,21). Bez Krista, smrt rađa sve dublju i dublju tugu.

Koliko god se trudili, nitko ne može sam nadvladati tako duboku žalost. Umjesto toga, čovjek mora biti spašen od tuge milosrdnim Božjim djelovanjem. Grešnik mora biti prebačen iz smrti u život, ponovno rođen po sili Duha Svetoga, očišćen od istočnoga grijeha, opran i odjeven u Krista. Taj povratak omogućuje mu da ponovno hoda Vrtom u svježini dana. Po blagoslovljenom djelovanju Duha Svetoga, kroz sakrament krštenja, ljudska tuga biva prvi put zamijenjena radošću.

Krštenje započinje preokret tuge, obnavljajući radost jer nas po djelotvornoj milosti krštenja Bog ponovno povezuje sa sobom. Ponovno posjedujemo Boga, i što je još važnije – On posjeduje nas. Imajući Njega, imamo radost, a kad nas On drži, imamo život. To je naša velika utjeha u ovome svijetu, koju stvarno čini i objavljuje Utješitelj koji prebiva u našim dušama.

Ali zašto su kršćani i dalje tužni? Kratko rečeno: živimo u palome, slomljenom i nepravednom svijetu. Život često donosi veliku bol i žalost, i to ne našom krivnjom. Snalaze nas razne nesreće. Odnosi se raspadaju, prijateljstva se gube, snovi i težnje nestaju, smrt dolazi onima koje volimo (ponekad iznenada i bez upozorenja). U svemu tome tugujemo. Ipak, nismo sami u patnji, jer Isus – premda sada boravi na nebesima – s nama je po prisutnosti drugoga Utješitelja, Duha Svetoga.

Grčka riječ paraklētos doslovno znači „onaj koji je pozvan da bude uz nas“. Kada nas životne okolnosti rastuže, Duh je tu, u nama, da tješi naše boli. Po službi Duha Svetoga bivamo uvedeni u sjećanje, prisutnost i utjehu našega Gospodina Isusa Krista.

Sjećate li se što je Isus obećao svojim učenicima? „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime,
poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv 14,26). Kad nas svjetska žalost obuzme, nalazimo utjehu po Duhu Svetome koji nam doziva u pamet utješne Isusove riječi:

„Neću vas ostaviti, siročad, doći ću k vama“ (usp. Iv 14,18).

„U svijetu ćete imati nevolju; ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33).

„Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16,25).

„Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!“ (Otk 22,12–13).

Isus je rekao: „A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.“ (Iv 15,26). Usred žalosti, utješne riječi našega Pastira prizivaju se u sjećanje po službi Duha Svetoga, koji ne govori sam od sebe, nego o Sinu. Duh izgovara riječi utjehe Kristove, i tako nas Isus nikada ne napušta u žalosti, jer: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20).

Vidi i ovo: Duh Sveti nam otkriva Isusa

Ponekad smo, kao kršćani, tužni zbog vlastitih izbora – patimo od grijeha i opterećene savjesti. No i tada Duh donosi utjehu vodeći nas na pokajanje. Isus je rekao: „bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda:“ (Iv 16,7–8).

Upravo nas osvjedočenje Duha Svetoga rastužuje zbog naših grijeha. Ali poput Pavla, trebamo se radovati – ne zato što smo bili ožalošćeni, nego zato što nas je takva žalost dovela do pokajanja. „Jer žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetovna rađa smrću“ (2 Kor 7,10). Takvo pokajanje vodi spasenju jer Duh Sveti kroz osvjedočenje vodi k Spasitelju, Isusu Kristu, koji oprašta naše grijehe i vraća nam radost. David je znao da istinsko pokajanje vodi obnovi radosti, te je ispovijedao:

„Odvrati lice svoje od grijeha mojih, izbriši sva bezakonja moja. Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Ne odbaci me od lica svojega, i Duha svetoga svojega ne oduzmi od mene. Vrati mi radost spasenja svojega i učvrsti me duhom spremnim!“ (Ps 51).

Bilo da tuga dolazi iznutra ili izvana, Duhovi su znak da je došao drugi Utješitelj – u osobi Boga Duha Svetoga. I danas taj isti Duh, po Zaručnici, koja je Crkva Kristova, govori: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28).

Duh i Zaručnica govore: „Dođi!“ I tko čuje, neka rekne: „Dođi!“ I tko je žedan, neka dođe; i tko hoće, neka uzme vode života zabadava (Otk 22,17). Po tom istom Duhu, Isus kaže: „Evo, stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom“ (Otk 3,20). Ljubljeni, pustite da vas Duh Gospodnji povede u Kristovu utjehu. Neka žalost ne iscrpi vašu radost, nego pristupite stolu Gospodnjem i blagujte Onoga koji briše vaše suze i ispunja vaše srce veseljem.

Pomolimo se:

BOŽE, koji si u ovo vrijeme poučio srca svojih vjernih svjetlom Duha Svetoga: podaj da po tom istom Duhu imamo pravo rasuđivanje u svemu, i da se uvijek radujemo njegovoj svetoj utjesi; po zaslugama Krista Isusa, našega Spasitelja, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu istoga Duha, Bog, u vijeke vjekova. Amen.

Preč.kanonik Michael D. Vinson

Izvor: stbenedictanglican.com