Nebinarna lezbijska pastorica odbacuje Evanđelje i naziva Boga „osvetoljubivim“
Izjave jedne američke prezbiterijanskepastorice ponovno su otvorile važno pitanje: gdje prestaje teološka različitost, a počinje napuštanje same srži kršćanske vjere?
U suvremenom zapadnom kršćanstvu već desetljećima postoje velike teološke razlike. Raspravlja se o autoritetu Svetoga pisma, kršćanskoj etici, razumijevanju Crkve, sakramenata i brojnih društvenih pitanja. Međutim, postoje tvrdnje koje zadiru toliko duboko u temelje kršćanske vjere da se više ne postavlja pitanje kojoj teološkoj struji pripadaju, nego može li ih se uopće nazvati kršćanskima.
Upravo je takvu raspravu u Sjedinjenim Američkim Državama izazvao slučaj vlč. Babs Miller, službenice St. Andrew’s Presbyterian Church, zajednice koja pripada Presbyterian Church (USA) u Austinu u Teksasu.
Prema snimkama koje su dospjele u javnost, Miller je iznijela niz tvrdnji koje su u izravnoj suprotnosti s temeljnim kršćanskim vjerovanjima: odbacila je Kristovu otkupiteljsku smrt, dovela u pitanje djevičansko rođenje Isusa Krista, izrazila sumnju u samo Isusovo povijesno postojanje te Boga Staroga zavjeta opisala kao osvetoljubivog Boga.
Je li Krist umro za naše grijehe?
Posebno je značajna tvrdnja da Isus nije umro na križu radi našega spasenja.
Prema Millerinu tumačenju, Isusova smrt bila je prvenstveno politički događaj: Rim ga je pogubio jer ga je smatrao prijetnjom. Ona odbacuje razumijevanje križa kao Božjega djela spasenja i ne prihvaća da je Krist umro za ljudske grijehe.
Naravno, povijesno gledano, Isus je doista bio razapet od rimske vlasti. Kršćanstvo to nikada nije nijekalo. Ali Novi zavjet ne dopušta da se značenje križa svede samo na političku egzekuciju.
Apostol Pavao sažima Evanđelje riječima:
„Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima.“
(1 Kor 15,3–4)
Isto govori apostol Petar:
„On koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo.“
(1 Pt 2,24)
Križ stoga nije sporedna kršćanska doktrina. Križ je u središtu Evanđelja.
Možemo raspravljati o različitim teološkim modelima kojima se kroz povijest Crkve objašnjavalo Kristovo djelo pomirenja. Ali odbaciti činjenicu da je Krist svojom smrću ostvario naše spasenje znači odbaciti ono što Novi zavjet predstavlja kao samu srž Radosne vijesti.
Djevičansko rođenje kao „mit“?
Miller je također ustvrdila da vjerovanje u djevičansko rođenje potječe iz poganskih predodžbi o bogovima koji dolaze među ljude. Prema njezinu mišljenju, riječ je o učenju nastalom pod utjecajem drevne mitologije.
No djevičansko rođenje nije kasni dodatak kršćanskoj tradiciji.
Evanđelja po Mateju i Luki izričito svjedoče da je Isus začet po Duhu Svetome i rođen od Djevice Marije. Zato je ova istina vrlo rano postala sastavni dio javnoga ispovijedanja vjere Crkve.
Apostolsko vjerovanje ispovijeda da je Isus Krist „začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice“, dok Nicejsko-carigradsko vjerovanje govori da se Krist „utjelovio po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom“.
To nisu marginalne formulacije neke pojedine denominacije. Riječ je o vjeri koju stoljećima ispovijedaju katolici, pravoslavni, anglikanci i povijesne protestantske Crkve.
Je li uopće važno je li Isus postojao?
Još je ozbiljnija izjava da zapravo ne možemo znati je li Isus doista postojao te da Miller osobno smatra kako to nije ni osobito važno. U istom kontekstu kršćanstvo je usporedila s programom iz kojega čovjek može uzeti ono što mu odgovara, a ostalo ostaviti.
Upravo ovdje dolazimo do ključnoga problema.
Kršćanstvo nije prvenstveno skup moralnih načela, filozofija života ili program osobnoga razvoja. Kršćanska vjera počiva na tvrdnji da je Bog djelovao u stvarnoj ljudskoj povijesti.
Isus Krist nije simbol neke opće duhovne istine. Kršćani vjeruju da je Sin Božji stvarno postao čovjekom, živio među nama, bio raspet pod Poncijem Pilatom, umro, bio pokopan i treći dan uskrsnuo.
Zato apostol Pavao ide toliko daleko da kaže:
„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“
(1 Kor 15,14)
Kršćanstvo, dakle, samo sebe stavlja na kušnju povijesti. Ako Krist nije postojao, ako nije umro i ako nije uskrsnuo, tada se ne radi tek o potrebi da malo prilagodimo kršćansku teologiju. Tada pada sama osnova kršćanske vjere.
Bog Staroga zavjeta i Bog Isusa Krista
Problematična je i tvrdnja da je Bog Staroga zavjeta osvetoljubiv i da pripada području mitologije.
Takvo razdvajanje Boga Staroga zavjeta od Boga kojega objavljuje Isus nije novo. U drugom stoljeću slično je naučavao Marcion, koji je odbacivao Boga Staroga zavjeta i dijelove Svetoga pisma. Crkva je takvo učenje odlučno odbacila.
Isus nije došao objaviti nekoga drugog Boga.
Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev jest Otac Gospodina našega Isusa Krista. Stari i Novi zavjet zajedno svjedoče o istom Bogu koji je istodobno svet i milosrdan, pravedan i pun ljubavi.
Božja ljubav ne može se odvojiti od njegove svetosti, kao što se njegova pravednost ne može odvojiti od milosrđa.
Širi problem jedne crkvene zajednice
Slučaj nije ostao ograničen samo na izjave jedne službenice. St. Andrew’s Presbyterian Church posljednjih se dana našla pod povećalom američke javnosti zbog teoloških stavova njezina vodstva.
Glavni pastor Jim Rigby također je, prema objavljenim materijalima, dovodio u pitanje doslovno Kristovo uskrsnuće, odbacivao određena tradicionalna kršćanska učenja te promovirao „inkluzivni“ prijevod Biblije u kojem se uklanja ili mijenja dio tradicionalnoga jezika o Bogu i Kristu.
Slučaj je dobio i političku dimenziju zato što toj zajednici od djetinjstva pripada američki političar James Talarico, koji je Rigbyja nazivao svojim duhovnim mentorom.
Međutim, za kršćane politička dimenzija ovoga slučaja ne bi trebala biti najvažnija.
Mnogo ozbiljnije pitanje jest što neku Crkvu čini kršćanskom Crkvom.
Postoje granice kršćanskoga pluralizma
Kršćani se međusobno razlikuju. Katolici, pravoslavni, anglikanci, luterani, reformirani, metodisti, baptisti i druge kršćanske tradicije nemaju jednako razumijevanje svih pitanja.
Ali povijesno kršćanstvo ipak ima prepoznatljivo središte.
To središte nije određena politička ideologija. Nije ni određeni kulturni obrazac.
Središte je Isus Krist – utjelovljeni Sin Božji, raspet za naše grijehe i uskrsli Gospodin.
Kada se odbaci Kristovo utjelovljenje, djevičansko rođenje, otkupiteljsko značenje križa, uskrsnuće i na kraju čak postavi pitanje je li Isus uopće postojao, tada više nije riječ samo o „liberalnijem“ tumačenju kršćanstva.
Postavlja se pitanje što je od kršćanstva uopće preostalo.
Crkva ne stvara Evanđelje
Suvremeni čovjek često polazi od pretpostavke da vjeru treba oblikovati prema vlastitim uvjerenjima: prihvatiti ono što nam se sviđa, a odbaciti ono što nam je teško razumjeti ili prihvatiti.
Kršćanska vjera polazi iz suprotnoga smjera.
Crkva nije gospodar Evanđelja. Ona ga prima.
Apostoli nisu bili poslani stvarati poruku koja će odgovarati očekivanjima pojedinoga vremena, nego svjedočiti ono što su primili:
„Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima.“
(1 Kor 15,3)
Zato Crkva svakoga vremena mora iznova postaviti pitanje: prilagođujemo li Evanđelje sebi ili dopuštamo Evanđelju da mijenja nas?
Kršćanska vjera nije poziv da od tradicije izaberemo ono što nam odgovara. Ona je odgovor na osobu Isusa Krista.
Onoga koji je rođen od Djevice Marije.
Onoga koji je za nas raspet.
Onoga koji je umro za naše grijehe.
Onoga koji je uskrsnuo od mrtvih.
I upravo zato najvažnije pitanje nije koliko se neka zajednica još uvijek naziva crkvom, koliko koristi kršćansku terminologiju ili koliko govori o Isusu.
Pravo je pitanje: kojega Isusa naviješta?
Jer Crkva bez Krista Evanđelja može zadržati ime, zgradu, obrede i službenike – ali gubi ono zbog čega uopće postoji.
Izvor: Christian Post
