Crkva Engleske uputila ispriku zbog svoje uloge u poslijeratnim praksama prisilnih posvajanja

Nova istraživanja otkrivaju razmjere sudjelovanja crkvenih ustanova u sustavu domova za majke i djecu između 1949. i 1976. godine

Crkva Engleske uputila ispriku i priznala svoju odgovornost za sudjelovanje u povijesnim praksama posvajanja koje su tijekom desetljeća nanijele duboke rane tisućama žena, djece i njihovih obitelji. Uz službenu ispriku objavljeno je i opsežno istraživanje o radu domova za neudane majke i njihovu djecu, koje donosi dosad najpotpuniji pregled uloge Crkve u tom sustavu.

U priopćenju se ističe kako su brojne žene koje su boravile u tim ustanovama, kao i osobe koje su kasnije bile posvojene, tijekom istraživanja svjedočile o trajnim psihološkim posljedicama, osjećaju srama, gubitka identiteta i obiteljskih veza koje su obilježile njihove živote.

Službena isprika Crkve

U ime Crkve Engleske ispriku je iznijela nadbiskupica Canterburyja Sarah Mullally, naglasivši kako Crkva duboko žali zbog boli koju su mnogi ljudi pretrpjeli.

„Duboko žalimo zbog boli, trauma i stigme koje su mnogi ljudi doživjeli – i koje mnogi nose sve do danas – zbog povijesnih praksi posvajanja u domovima povezanim s Crkvom Engleske.

Izravno smo slušali svjedočanstva majki koje su bile odvojene od svoje djece u okolnostima u kojima gotovo da nisu imale stvaran izbor.

Znamo da su mnoge žene i djevojke bile prisiljavane na teške fizičke poslove kao oblik navodnog ‘preodgoja’.

Također priznajemo da su predrasude, uključujući one temeljene na rasnoj pripadnosti ili tjelesnom invaliditetu, utjecale na način na koji su ljudi bili tretirani i na ishode njihovih života.”

Nadbiskupica je istaknula kako je Crkva posljednjih godina pažljivo slušala svjedočanstva onih koji su prošli kroz taj sustav.

„Čuli smo priče o boli, poniženju i sramu koji nisu završili izlaskom iz tih ustanova, nego su mnoge pratili cijeloga života.

Danas želimo jasno reći svakoj od tih osoba: sram koji vam je bio nametnut nije bio vaš. Vi se nemate čega stidjeti. Naprotiv, mi se duboko sramimo što se sve to dogodilo ljudima koji su bili povjereni skrbi kršćanskih zajednica.”

Društvo koje je više cijenilo ugled nego suosjećanje

U svojoj izjavi Crkva priznaje kako se sve to događalo u razdoblju kada je britansko društvo često više cijenilo društvenu pristojnost, tajnovitost i očuvanje ugleda nego suosjećanje prema ranjivima.

„Crkva Engleske bila je dio takvog društva i pridonijela je održavanju takvih stavova”, navodi se u izjavi.

Iako su službene smjernice Crkve preporučivale da majke i njihova djeca ostanu zajedno kad god je to moguće, u praksi se to često nije događalo. Posljedice su, kako priznaje Crkva, bile trajne za majke, djecu, očeve i šire obitelji.

„Takve prakse pripadaju prošlosti i nikada se više ne smiju ponoviti. Danas se obvezujemo slušati, žalovati, učiti iz vlastitih pogrešaka te otvoreno priznati svoju povijest kako bi ona dovela do stvarnih promjena.”

Zahvala žrtvama

Posebnu zahvalnost Crkva je uputila svim ženama i muškarcima koji su, unatoč bolnim uspomenama, odlučili javno progovoriti o svojim iskustvima.

Njihova svjedočanstva, ističe se u priopćenju, omogućila su bolje razumijevanje razmjera nanesene štete te dala glas ljudima čije su priče desetljećima bile prešućivane.

Crkva je također izrazila zahvalnost brojnim humanitarnim organizacijama koje već godinama pružaju pomoć majkama, posvojenoj djeci i njihovim obiteljima.

Na kraju izjave stoji molitva da Crkva postane zajednica u kojoj će svaka osoba biti prihvaćena s dostojanstvom koje proizlazi iz činjenice da je stvorena na Božju sliku.

Svjedočanstva žrtava u središtu istraživanja

Jedan od najvažnijih ciljeva istraživanja bio je poslušati ljude koji su osobno prošli kroz sustav domova za majke i djecu. Crkva Engleske ističe kako je upravo iskustvo preživjelih bilo temelj za razumijevanje razmjera nanesene štete.

Osim arhivske građe, istraživači su koristili svjedočanstva prikupljena tijekom posebnog istraživačkog projekta, razgovore vođene u biskupijama te iskaze koji su prethodnih godina objavljivani u medijima, parlamentarnim raspravama i izvješćima udruga koje pružaju pomoć žrtvama prisilnih posvajanja.

Brojne ispovijesti govore o dugotrajnim psihološkim posljedicama, osjećaju gubitka, srama i odbačenosti koji su mnoge pratili desetljećima nakon napuštanja tih ustanova.

U sklopu predstavljanja istraživanja objavljen je i video u kojem svoja iskustva dijele Penny i Tina, dvije žene koje nisu međusobno povezane, ali koje su odlučile javno progovoriti o traumama koje su obilježile njihove živote. Razgovor vodi velečasna Elinor Delaney iz Londonske biskupije, svećenica koja je prije zaređenja radila kao medicinska sestra i novinarka.

Istraživanje o ulozi Crkve

Crkva Engleske provela je opsežno istraživanje o svom sudjelovanju u radu domova za neudane majke između 1949. i 1976. godine. To je razdoblje odabrano zato što odgovara vremenskom okviru kojim se prethodno bavio Zajednički odbor britanskog Parlamenta za ljudska prava, istražujući praksu posvajanja djece rođene izvan braka.

Cilj istraživanja bio je bolje razumjeti ulogu Crkve u tadašnjem društvenom sustavu u kojem su neudane majke često bile izložene snažnoj društvenoj osudi, a mogućnosti pomoći bile vrlo ograničene.

Glavni izvor podataka predstavljala je arhivska građa pohranjena u knjižnici Lambeth Palacea. Ona uključuje dokumente Crkvenog vijeća za moralnu skrb (Moral Welfare Council) te njegova nasljednika, Odbora za društvenu odgovornost (Board for Social Responsibility).

Istraživači su analizirali zapisnike sjednica, službene smjernice, godišnja izvješća domova, dopise, interne pravilnike i upute namijenjene osoblju i kapelanima kako bi rekonstruirali način rada tih ustanova te odnose između lokalnih biskupija i nacionalnih crkvenih tijela.

Mnogi dokumenti zauvijek su izgubljeni

Autori izvješća upozoravaju da nije bilo moguće sastaviti potpuno povijesno izvješće.

Velik dio dokumentacije tijekom desetljeća je izgubljen, uništen ili nikada nije bio sustavno pohranjen. Dio arhiva danas se nalazi u lokalnim arhivima, dok su neki zapisi nepovratno nestali.

Zbog toga istraživanje može prikazati samo dio stvarne slike. Osim toga, sačuvani dokumenti uglavnom odražavaju perspektivu administracije i odgovornih službenika, dok su glasovi žena i djece koji su bili u središtu tih događaja često potpuno izostali iz službene dokumentacije.

Crkva zbog toga podupire napore britanske vlade da se olakša pristup osobnim arhivima kako bi posvojene osobe i njihove obitelji lakše istražile vlastitu prošlost.

Istodobno je biskupijama preporučeno da, ondje gdje još uvijek posjeduju dokumentaciju o posvajanjima, svu građu što prije predaju nadležnim lokalnim arhivima kako bi bila dostupna onima kojih se izravno tiče.

Što je istraživanje pokazalo?

Jedan od najznačajnijih zaključaka jest da je Crkva Engleske bila jedan od najvećih pružatelja skrbi kroz mrežu domova za majke i djecu u poslijeratnoj Engleskoj.

Iako zbog nepotpune dokumentacije nije moguće utvrditi točan broj osoba koje su prošle kroz te ustanove, procjenjuje se da je riječ o desecima tisuća žena i djece.

Istraživanje potvrđuje nekoliko važnih činjenica:

• između 1949. i 1976. godine u Engleskoj i Walesu posvojeno je približno 185.000 djece rođene izvan braka;
• Crkva Engleske bila je jedan od glavnih sudionika u sustavu domova za majke i djecu;
• tijekom promatranog razdoblja bila je povezana s više od dvjesto različitih ustanova, premda nisu sve djelovale istodobno;
• odgovornost nije bila centralizirana, nego su pojedine domove vodile biskupije ili neovisni odbori uz različite razine nadzora Crkve.

Na nacionalnoj razini Crkveno vijeće za moralnu skrb izrađivalo je smjernice, organiziralo osposobljavanje djelatnika te pokušavalo utjecati na državnu politiku u području socijalne skrbi.

Službena politika Crkve bila je da majke i djeca trebaju ostati zajedno kad god je to moguće te da se posvajanje može provesti samo uz slobodan pristanak majke.

Međutim, istraživanje pokazuje kako se ta načela u mnogim slučajevima nisu dosljedno poštovala.

Velike razlike među domovima

Istraživanje pokazuje da iskustva žena koje su boravile u domovima za majke i djecu nisu bila jednaka. Dok su u nekim ustanovama djelatnici nastojali pružiti iskrenu pomoć i suosjećanje, u drugima su prevladavali osuđivanje, stroga disciplina i ponižavajući odnos prema štićenicama.

Na kvalitetu skrbi utjecali su brojni čimbenici – od nedostatka financijskih sredstava i preopterećenosti osoblja do tadašnjih društvenih očekivanja prema ženama koje su rodile izvan braka.

Arhivski dokumenti pokazuju da su odgovorna crkvena tijela već krajem šezdesetih godina bila svjesna kako pojedini domovi ne zadovoljavaju ni tadašnje standarde skrbi. Nakon internih nadzora započelo je sustavno ocjenjivanje rada ustanova, pri čemu su neke morale poboljšati uvjete rada, druge promijeniti način djelovanja, dok je za dio njih predloženo zatvaranje jer nisu mogle osigurati primjerenu razinu skrbi.

U dokumentima se također priznaje da su preveliko radno opterećenje zaposlenika i nedostatak resursa negativno utjecali na kvalitetu pomoći koju su korisnici dobivali.

Dobri primjeri ne mogu izbrisati nanesenu štetu

Autori izvješća naglašavaju da se povijest tih ustanova ne može svesti na jednostavnu crno-bijelu sliku.

Postoje brojna svjedočanstva o djelatnicima koji su nastojali pomoći ženama u teškim životnim okolnostima te koji su, prema vlastitom razumijevanju, iskreno vjerovali da čine dobro.

Ipak, uz takve primjere stoje i brojna svjedočanstva ljudi koji su u tim ustanovama doživjeli duboku emocionalnu, psihološku pa i društvenu traumu čije posljedice osjećaju cijeli život.

Upravo zbog toga Crkva zaključuje da se ne smije zanemariti patnja onih kojima je sustav nanio nepravdu, bez obzira na dobre namjere pojedinih zaposlenika.

Diskriminacija zbog boje kože i invaliditeta

Posebno bolno poglavlje istraživanja odnosi se na diskriminaciju kojoj su bila izložena neka djeca.

Svjedočanstva i dio arhivske građe pokazuju da su djeca s tjelesnim invaliditetom ili drugačijom bojom kože nerijetko bila promatrana kao manje poželjna za posvajanje. U pojedinim slučajevima upravo su zbog tih obilježja ostajala u ustanovama znatno dulje ili su bila upućivana u dugotrajnu institucionalnu skrb.

Mnogi sudionici istraživanja opisali su kako su se osjećaji odbačenosti i stigmatizacije nastavili i nakon napuštanja domova te obilježili njihov odnos prema vlastitom identitetu i društvu.

Glasovi koji su desetljećima bili prešućeni

Jedan od najvažnijih zaključaka istraživanja jest da u službenim arhivima gotovo uopće nisu sačuvani glasovi onih koji su bili najviše pogođeni – majki, njihove djece i obitelji.

Većina dostupnih dokumenata govori iz perspektive administracije, dok su osobne priče ostale neispričane ili tek djelomično zabilježene.

Zbog toga je Crkva tijekom istraživanja poseban naglasak stavila na razgovore s osobama koje su prošle kroz taj sustav. Njihova svjedočanstva predstavljaju važan doprinos razumijevanju događaja koje službena dokumentacija često nije mogla ili nije željela zabilježiti.

Pouke za današnju Crkvu

Objavom ovoga izvješća Crkva Engleske ne pokušava samo rasvijetliti jedno teško poglavlje svoje povijesti, nego i pokazati spremnost na javno priznanje vlastitih propusta.

Isprika sama po sebi ne može izliječiti desetljeća boli niti vratiti izgubljene godine obiteljskog života. Ipak, iskreno priznanje odgovornosti može biti prvi korak prema ozdravljenju, obnovi povjerenja i dostojanstvu onih čije su priče predugo bile zanemarene.

Za sve kršćanske zajednice ovo je i ozbiljan podsjetnik da Crkva uvijek mora biti mjesto milosrđa, zaštite i poštovanja ljudskog dostojanstva. Kada dopusti da društvene predrasude, moralizam ili institucionalni interesi zasjene Kristovu ljubav prema najslabijima, gubi vjerodostojnost svojega poslanja.

Povijest se ne može promijeniti, ali se iz nje može učiti. Upravo zato otvoreno suočavanje s pogreškama prošlosti nije znak slabosti, nego izraz odgovornosti i želje da se slične nepravde više nikada ne ponove.

Izvor: Priopćenje Crkve Engleske i istraživačko izvješće o povijesnim praksama posvajanja (18. lipnja 2026.).