Liturgija za eutanaziju: Još jedan korak udaljavanja od biblijskog učenja

Objavom dokumenta Ministry with the Sick and Dying in the Context of MAiD Anglikanska Crkva Kanade otvorila je novo poglavlje u svojem udaljavanju od povijesne vjere anglikanizma. Riječ je o liturgijskom obrascu namijenjenom pastoralnoj skrbi osoba koje su odlučile primiti medicinski potpomognutu smrt (MAiD), odnosno eutanaziju ili liječnički potpomognuto samoubojstvo. Dokument je odobren za pokusnu uporabu i javno savjetovanje, s mogućnošću konačnog usvajanja 2028. godine.

Iz perspektive klasičnog anglikanstva i pokreta GAFCON, ovo nije tek pastoralno pitanje nego duboko doktrinarno pitanje koje zadire u samo razumijevanje svetosti ljudskog života, naravi smrti i evanđelja Isusa Krista.

Svetost života nije predmet pregovora

Sveto pismo jasno uči da je ljudski život Božji dar. “Gospodin daje i Gospodin uzima” (Job 1,21), dok Pavao podsjeća: “Jer nitko od nas sebi ne živi i nitko sebi ne umire” (Rim 14,7-8). Kršćanska tradicija od apostolskih vremena odbacuje namjerno oduzimanje vlastitoga života kao nespojivo s povjerenjem u Božju providnost.

Jeruzalemska deklaracija GAFCON-a potvrđuje da je Sveto pismo konačni autoritet u svim pitanjima vjere i života. Kada se pastoralna praksa udalji od jasnog biblijskog nauka, Crkva više ne služi svijetu istinom nego se prilagođava njegovim vrijednostima.

Pastoralna briga ne može postati liturgijska potvrda

Nitko ne osporava da umirući trebaju molitvu, sakramente, utjehu i prisutnost Crkve. Upravo je to stoljećima bila zadaća anglikanske pastoralne službe. Međutim, postoji bitna razlika između služenja osobi koja trpi i liturgijskog praćenja čina čija je svrha namjerno okončanje života.

Dokument tvrdi da želi pružiti pastoralnu pratnju bez zauzimanja konačnog moralnog stava, no sama izrada posebne liturgije neizbježno ostavlja dojam crkvenog prihvaćanja ili barem normalizacije eutanazije. Upravo zato brojni konzervativni anglikanci upozoravaju da neutralnost u ovom slučaju nije moguća. Sama liturgija oblikuje vjerovanje (lex orandi, lex credendi): ono za što Crkva moli postupno postaje ono što vjeruje.

Napuštanje baštine Knjige zajedničkih molitava

Klasični anglikanizam, utjelovljen u Book of Common Prayer iz 1662. godine te u Trideset i devet članaka vjere, polazi od uvjerenja da se kršćanin priprema za smrt pokajanjem, vjerom, sakramentima i pouzdanjem u Kristovo otkupljenje. Smrt nije nešto što čovjek sam određuje, nego trenutak koji ostaje u Božjim rukama.

Nije slučajno što je i kanadsko Prayer Book Society upozorilo da ovakav pristup predstavlja ozbiljan raskid s povijesnim naukom Anglikanske Crkve te pozvalo na jasno odbacivanje MAiD-a kao nespojivog s kršćanskim učenjem.

Kultura života ili kultura smrti

Kanada danas ima jedan od najšire postavljenih sustava eutanazije u svijetu, a broj slučajeva iz godine u godinu raste. Brojne kršćanske zajednice upozoravaju da se iznimka postupno pretvorila u društvenu normu, pri čemu su osobito ranjive starije osobe, kronični bolesnici i osobe s invaliditetom.

U takvom kontekstu Crkva je pozvana biti proročki glas koji svjedoči vrijednost svakoga ljudskog života, a ne institucija koja se prilagođava zakonodavstvu države. Povijest pokazuje da Crkva nije pozvana potvrđivati sve što je legalno, nego naviještati ono što je istinito.

Poziv na obnovu biblijskog anglikanstva

GAFCON već godinama upozorava da je najveća kriza u Anglikanskoj zajednici prije svega kriza autoriteta Svetoga pisma. Rasprave o braku, ljudskoj seksualnosti i sada o eutanaziji imaju zajednički korijen: pitanje hoće li Crkva biti oblikovana Božjom objavom ili promjenjivim kulturnim vrijednostima.

Pastoralna ljubav nikada ne smije biti odvojena od biblijske istine. Crkva je pozvana pratiti umiruće, ublažavati njihovu bol, razvijati palijativnu skrb, moliti s njima i upućivati ih na Krista koji je pobijedio smrt. No nije pozvana liturgijski pratiti čin kojim čovjek svjesno prekida život koji mu je Bog povjerio.

U vremenu kada se granice između suosjećanja i moralnog kompromisa sve više zamagljuju, vjerni anglikanci moraju iznova potvrditi da je Krist Gospodar života i smrti. Naša nada nije u ubrzavanju smrti, nego u uskrsnuću mrtvih i životu budućega vijeka.