Kada nam je “dosta svega” – Primjer iz života proroka Ilije

I u našem životu zasigurno ima trenutaka kada nam je “dosta svega”. To se događalo i velikim herojima vjere u Bibliji. Pred nama je primjer proroka Ilije.

U one dane: Ode Ilija dan hoda u pustinju. Stigavši onamo sjede pod jednu žuku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. 1. Kraljevima 19, 4-8

Starozavjetni proroci bili su „živi glas Božji“. Svoje poruke započinjali bi ili završavali riječima: „Ovako govori Gospod.“ Služba proroka zapravo je bila propovjednička služba. Propovijedali su neustrašivo, beskompromisno Božju poruku i velikima i malima, spremni da zbog istine Božje riječi i postradaju.

Jedan od značajnijih proroka Staroga zavjeta bio je prorok Ilija. Njegovo ime na hebrejskom znači: Moj Bog je Jahve (Gospod). Živio je u 9. stoljeću prije Krista. Podrijetlom je iz mjesta Tišbe, po čemu se naziva i Tišbijcem. Pojavljuje se u 17. poglavlju Prve knjige o kraljevima i o njemu ne znamo puno do ovoga trenutka.

Nadalje ćemo ga pratiti kao neustrašivog borca protiv idolopoklonstva, odnosno štovanja lažnih bogova. Poznato nam je i da je u „vatrenim kočijama“ uzišao na nebo, dakle, po biblijskom kazivanju nije umro kao ostali smrtnici, pa se zbog toga uvriježilo vjerovanje u našem narodu, odnosno među slavenskim narodima, da sv. Ilija stvara gromove. Otuda i naziv „sv. Ilija Gromovnik“. Naravno da ovakvo vjerovanje nema uporišta u Bibliji, no ono što je definitivno točno jest da je Ilija bio gromovnik Božje riječi.

Prorok Ilija djelovao je u vrijeme kralja Ahaba. Zbog gospodarske situacije Ahab je oženio Feničanku Izebelu, štovateljicu feničkoga „boga“ Baala. Pridobila je i svoga supruga Ahaba za idolopoklonstvo, a time se štovanje lažnoga boga proširilo i među narodom Božjim. Pojava Ilije zbog toga je bila veoma uznemirujuća za Ahaba. Govori Iliji: „Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?“ (1 Kr 18,17). No Ilija mu neustrašivo odgovara: „Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala.“ (1 Kr 18,18).

U tome susretu s Ahabom Ilija će pozvati Baalove svećenike na „bitku“. Traži od Ahaba da okupi narod izraelski i 450 Baalovih proroka. Nakon što je to Ahab učinio, Ilija im drži snažan govor u kojem ih poziva da se odluče koga će slijediti: Baala ili Jahvu. Jer Božji narod zapravo je sjedio na dvije stolice, odnosno „hramao na obje strane“, kako to ovdje govori Ilija (1 Kr 18,21).

Nadalje, Ilija izaziva Baalove svećenike na duhovnu borbu. Traži da oni prinesu žrtvu. Isto će i on učiniti. Svatko će prinijeti junca, ali vatru neće potpaliti. Vatra neka dođe s neba pa čija žrtva bude primljena, to će svjedočiti tko je doista pravi Bog. Prvo su žrtvu položili Baalovi svećenici. Izvodili su obrede, skakali, prigibali koljena satima, zazivali Baala, ali odgovora nije bilo. Čak se Ilija i šalio s njima: „Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je ili ima posla, ili je na putu; možda spava pa ga treba probuditi!“ (1 Kr 18,27). No odgovora nije bilo.

Žrtvu je prinio i Ilija. Sam nasuprot 450 Baalovih proroka. Položio je žrtvu na drva, a drva još dodatno polio vodom. Nakon što je sve bilo spremno, Ilija se pomolio: „Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov, objavi danas da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo. Usliši me, Jahve, usliši me, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca.“ (1 Kr 18,37). Bog je uslišao Ilijinu molitvu. Vatra se spustila s neba i sav narod je klicao: „Jahve je Bog! Jahve je Bog!“ Kakva slavna pobjeda. Kakvo radosno klicanje. Zapravo je narod uzvikivao Ilijino ime jer je, kako smo rekli, značenje njegova imena: Jahve je Bog! Ilija je pogubio Baalove proroke. U današnjem kontekstu teško nam je shvatiti ovaj i slične događaje, no time se zapravo uklanjalo zlo iz naroda koje je zagovaralo idolopoklonstvo. Inače, idolopoklonstvo, dakle štovanje drugih, lažnih, nepostojećih bogova, jest jedan od najtežih grijeha prema Bogu.

Kad je Izebela od Ahaba čula što se dogodilo, zaprijetila je Iliji. Odlučna je bila pogubiti ga. Reakcija Ilijina je neočekivana: „On se uplaši…“ (1 Kr 19,3). Pa zar se neustrašivi Ilija uplašio? Pa on je grmio Božju riječ, bio spreman na stradanje, usprotivio se samome kralju, a sada se uplašio.

I Ilija je bio samo čovjek kao i mi (Jak 5,17). Našao se pred zidom, klonuo, spreman da se preda. Savladao ga je strah. Strah je normalna ljudska emocija. Ne možemo uvijek biti jaki, veseli i bezbrižni. Dođu i trenuci zabrinutosti, straha i neizvjesnosti. Pomisao na smrt izaziva strah u čovjeku. Taj je osjećaj imao i sam Krist kada se molio u Getsemanskom vrtu i molio da ga mimoiđe kalež koji treba popiti, misleći na smrt.

Ilija bježi kako bi spasio život. Odlazi u Beer Šebu u Judeji pa nastavlja još dan hoda. Možemo samo zamisliti koliko je sve to bilo iscrpljujuće. Gladan, žedan po pustinjskoj žegi, strahujući za vlastiti život. U jednom trenutku, našavši nekakav hlad pod smrekom, došao je do ivice: „Već mi je dosta svega, Jahve…“ Ilija više nije vidio dalje, izdala ga je fizička snaga, psihički je klonuo, ne vidi rješenja, ne zna kamo ići i što ga dalje čeka. Koliko smo puta i sami se našli u takvoj situaciji. Bilo zbog problema koji nas pritišću, bilo zbog zdravlja nas samih ili naših bližnjih. Kad se nađu pred zidom, mnogi se predaju. Neki su spremni ići toliko daleko da sami sebi oduzmu život. To nam zapravo govori koliko je osjećaj nemoćnosti, gubljenja svake nade i sigurnog oslonca težak.

Za vrijeme molitve na Karmelu Ilija je prizvao Boga Abrahamova, Izakova i Izraelova. Onaj Bog koji je djelovao u prošlosti djeluje i sada. Sjećanja na Božja djela tu su kako bi nam pomogla da se pouzdamo u Boga koji nije samo Bog prošlosti, već i sadašnjosti i budućnosti (tako gledamo i na Krista: „Jučer, danas i dovijeka Isus isti je…“). No nekada takva sjećanja izazovu dvojake reakcije: nekada snažno povjerenje u Boga koji je djelovao u prošlosti, a nekada se pitamo: A gdje je sada Bog? Zašto me sada ne izbavi kada sam mu dao cijeli život, kada sam mu vjerno služio, za njega stradao? Ne znamo što je tada bilo u Ilijinu umu, ali znamo da mu je bilo svega dosta. Poželio je i umrijeti. Nije se više mogao nositi sa svime.

Kada nam je “dosta svega”

Ako se nađemo u sličnoj situaciji, nemojmo misliti da je naša vjera slaba. Ako smo to spremni podijeliti s Bogom, reći mu sve što nas muči, Bog će se sigurno pokazati na djelu i u našem životu.

Anđeo Gospodnji dotaknuo je Iliju. Dodir Božji nešto je najdragocjenije što možemo iskusiti. U situacijama kada smo spremni odustati i od vlastitog života dovoljna je jedna riječ, dodir nekoga komu vjerujemo, tko nam znači, da zadobijemo novu snagu, novi polet za život. Kada s Bogom razgovaramo o svojim osjećajima, on će nas dotaknuti, dati nam novu snagu i okrijepiti nas.

„Ustani i jedi“, reče anđeo Iliji. Na njegovu uzglavlju bio je kruh i vrč vode. Kruh i voda simboliziraju elementarne čovjekove potrebe. To je dovoljno da se nahrani, preživi i krene dalje. Ilija je zaspao. Potreban mu je bio i odmor. Božji dodir, hrana nakon duge gladi i žeđi te tjelesni odmor bili su više nego potrebni čovjeku Božjem. Pred Ilijom je novi hod, novi zadaci, nova iskušenja. Neće ga time Bog osloboditi svih budućih nevolja, ali će ga pripremiti i ojačati za sve buduće izazove.

Jesmo li i sami iskusili taj Božji dodir, Božju snagu koju nam Bog daje u trenucima kada nam se čini da nema izlaza? Bog nas ne želi poslati u „duhovnu mirovinu“, već nas ojačati, osposobiti da budemo još snažniji, da imamo još više povjerenja u njega, da se suočimo sa svim budućim iskušenjima u snazi Duha Svetoga.

Taj dodir, tu okrjepu nalazimo u zajedništvu s Bogom. Zato molitvu nazivamo razgovorom s Bogom. A razgovor podrazumijeva iskrenost. Ne moramo pred Bogom i pred ljudima glumiti kako nam je sve lijepo. Neke kršćanske zajednice naglašavaju samo pozitivne osjećaje, čime zapravo ugrožavaju čovjekovo mentalno zdravlje. Naravno da trebamo biti pozitivni i optimistični, ali nije grijeh ni kada klonemo. Ono što je važno u tim trenucima jest da to podijelimo s Bogom. A on nas neće ostaviti bez svoga odgovora i djelovanja.

Isto tako važno je da svoj odnos s Bogom gradimo i u zajednici Božjega naroda. Iliji je bilo stalo da Božji narod odbaci idolopoklonstvo i da se vrati štovanju samo živoga Boga. Stalo mu je bilo do zajednice kojoj je poslan služiti.

Mi u zajednici Božjega naroda dobivamo potrebnu snagu za naše daljnje životne korake. Kada sudjelujemo na bogoslužju, slušamo proročku riječ i krijepimo se kruhom nebeskim, euharistijom. Krist je kruh koji silazi s neba, kako smo to čuli u čitanju Evanđelja. Tko od toga kruha jede, živjet će uvijek. On nam se daje za život svijeta.

Neka Krist bude naša snaga kada smo klonuli, kada smo umorni, kada ne vidimo dalje. Njegov dodir, njegova okrjepa dat će nam novu snagu, novi polet da nastavimo živjeti i djela Gospodnja kazivati. Amen!

Autor: Biskup Jasmin Milić

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.