Što znači katolik, a što pravoslavan? Dva drevna naziva za jednu Crkvu

Kada danas čujemo riječi katolik i pravoslavan, gotovo automatski pomislimo na dvije velike kršćanske tradicije: Rimokatoličku Crkvu na Zapadu i Pravoslavnu Crkvu na Istoku. Međutim, takvo razumijevanje ovih riječi rezultat je kasnijega povijesnog razvoja. Što znači katolik, a što pravoslavan. U prvim stoljećima kršćanstva ni izraz katolik ni izraz pravoslavan nisu prvenstveno označavali denominacije u današnjem smislu. Oba su izraza služila za opis Crkve kao cjeline i njezine vjere.

Drugim riječima, drevni kršćanin mogao je svoju Crkvu smatrati istodobno katoličkom, jer je ona sveopća, i pravovjernom, odnosno pravoslavnom, jer ispovijeda ispravnu vjeru.

Katolička – sveopća Crkva

Riječ katolička dolazi od grčke riječi katholikós (καθολικός), povezane s izrazom kath’ holou (καθ’ ὅλου), u značenju „prema cjelini“, „sveopći“, „univerzalni“.

Jedno od najranijih poznatih korištenja izraza „Katolička Crkva“ nalazimo početkom 2. stoljeća kod Ignacija Antiohijskog, koji u Poslanici Smirnjanima piše:

„Gdje je Isus Krist, ondje je Katolička Crkva.“

Ignacije ovdje, naravno, ne govori o „Rimokatoličkoj Crkvi“ kao jednoj denominaciji nasuprot pravoslavnima ili protestantima. Takve podjele tada nisu postojale. Govori o sveopćoj Kristovoj Crkvi, nasuprot izdvojenim skupinama i krivovjernim zajednicama.

Izraz „katolička“ postupno je tako postao jedan od važnih opisa Crkve. On naglašava da Kristova Crkva nije ograničena na jedan grad, narod, jezik ili kulturu. Ona je Crkva svih mjesta i svih naroda, ali također predstavlja puninu apostolske vjere.

Zato Nicejsko-carigradsko vjerovanje, oblikovano tijekom 4. stoljeća, ispovijeda vjeru u:

„jednu, svetu, katoličku (sveopću) i apostolsku Crkvu.“

U hrvatskim prijevodima često nalazimo riječ „katoličku“, a ponekad i „sveopću“. Izvorna grčka riječ je katholikē – καθολική.

Prema tome, izraz katolička Crkva stoljećima prije velikog raskola Istoka i Zapada označavao je cijelu Kristovu Crkvu.

Pravoslavna – Crkva ispravne vjere

Slična je situacija i s izrazom pravoslavan.

Naš slavenski izraz „pravoslavlje“ prijevod je grčke riječi orthodoxía (ὀρθοδοξία). Ona je sastavljena od riječi orthós, što znači „prav“, „ispravan“, i dóxa, koja može značiti „mišljenje“, „vjerovanje“ ili „slava“.

U kršćanskom kontekstu orthodoxia označava ispravnu vjeru, odnosno ispravno ispovijedanje i slavljenje Boga.

Posebno tijekom velikih teoloških rasprava prvih stoljeća bilo je važno razlikovati pravovjerno kršćansko učenje od različitih hereza. Crkva koja ispovijeda vjeru apostola, vjeru izraženu i obranu na ekumenskim saborima, smatrala se pravovjernom – orthodoxos.

Ni taj izraz nije izvorno označavao današnju Pravoslavnu Crkvu kao zasebnu denominacijsku zajednicu nasuprot Rimokatoličkoj Crkvi.

Kršćani Istoka i Zapada smatrali su da pripadaju jednoj katoličkoj i pravovjernoj Crkvi.

Crkva je bila i katolička i pravoslavna

Upravo je ovo važno razumjeti kada govorimo o povijesti kršćanstva.

Ne možemo jednostavno preslikati današnje denominacijske kategorije na prva kršćanska stoljeća. Kada neki crkveni otac govori o „Katoličkoj Crkvi“, ne znači automatski da govori o današnjem rimokatolicizmu. Isto tako, kada drevni kršćanski tekst govori o „pravoslavnoj vjeri“, ne znači da govori o današnjem istočnom pravoslavlju kao zasebnoj crkvenoj zajednici.

Katoličko je govorilo o sveopćnosti i punini Crkve, dok je pravoslavno govorilo o ispravnosti njezine vjere i slavljenja Boga.

Zato ova dva pojma izvorno nisu bila suprotstavljena.

Moglo bi se reći:

Crkva je katolička jer je sveopća, a pravoslavna jer ispovijeda pravu vjeru.

Jedan kršćanin prvih stoljeća nije morao birati hoće li biti „katolik“ ili „pravoslavan“. Takva alternativa tada nije postojala.

Kada „katolik“ i „pravoslavac“ postaju oznake različitih crkvenih zajednica?

Razlike između kršćanskoga Istoka i Zapada razvijale su se stoljećima. Postojale su jezične, kulturne, političke, liturgijske i teološke razlike. Na Zapadu je dominantan bio latinski jezik, dok je na velikom dijelu Istoka dominantan bio grčki. Različito se razvijalo i razumijevanje crkvene vlasti, posebno položaja rimskog biskupa.

Simboličnom godinom velikog raskola tradicionalno se smatra 1054. godina, kada je došlo do međusobnih izopćenja predstavnika Rima i carigradskog patrijarha. Ipak, povjesničari danas s pravom upozoravaju da se raskol nije dogodio u jednom danu. Bio je to dugotrajan proces udaljavanja Istoka i Zapada, a događaji 1054. godine predstavljaju važnu etapu toga procesa.

Kasniji događaji, osobito križarski ratovi i osvajanje Carigrada 1204. godine, dodatno su produbili podjelu.

Tek u kontekstu toga povijesnog razdvajanja izrazi katolik i pravoslavac postupno dobivaju značenje kakvo uglavnom imaju danas: katolik kao pripadnik Crkve povezane s Rimom, a pravoslavac kao pripadnik istočnih Crkava koje nisu u zajedništvu s rimskim biskupom.

Drevni nazivi koji pripadaju zajedničkoj kršćanskoj baštini

Zbog toga ni riječ katolički ni riječ pravoslavni u svom izvornom značenju nisu vlasništvo samo jedne današnje kršćanske tradicije.

Obje pripadaju zajedničkoj baštini drevne Crkve.

Kada kršćani u Nicejsko-carigradskom vjerovanju ispovijedaju „jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu“, riječ katolička govori o Crkvi koja pripada cijelome Kristu i obuhvaća cjelinu apostolske vjere.

Kada crkveni oci govore o orthodoxia, oni govore o pravoj, ispravnoj vjeri Crkve, nasuprot krivovjerju.

Zanimljivo je stoga da se iza današnjih naziva, koji nam često najprije govore o podjeli, zapravo kriju riječi koje su prvotno govorile o jedinstvu Crkve.

Jedna riječ naglašava njezinu sveopćnost, druga njezinu pravovjernost.

Tek su stoljeća crkvenih, teoloških i povijesnih razilaženja dovela do toga da nazive koji su nekada zajedno opisivali istu Crkvu danas često doživljavamo kao nazive dviju različitih kršćanskih tradicija.

Zato je povijesno preciznije reći: prva Crkva nije bila „katolička umjesto pravoslavne“ niti „pravoslavna umjesto katoličke“. Ona je sebe razumjela kao jednu, svetu, katoličku – sveopću – i apostolsku Crkvu koja čuva pravoslavnu, odnosno pravovjernu vjeru.

Upravo nam izvorno značenje ovih drevnih riječi može pomoći da bolje razumijemo zajedničke korijene kršćanstva, koji sežu mnogo dublje od podjela nastalih tijekom kasnije crkvene povijesti.

Nazivi koji nadilaze denominacijske granice

Ova drevna značenja nisu nestala ni nakon crkvenih podjela. Tako se i u pravoslavnim Crkvama u liturgijskim i teološkim tekstovima susreće izraz katoličanska Crkva, u izvornom značenju sveopće, saborne Crkve, a ne kao oznaka pripadnosti Rimokatoličkoj Crkvi. Jednako tako, u Katoličkoj Crkvi sasvim je uobičajeno govoriti o pravovjernosti, odnosno ortodoksnosti vjere, kada se želi naglasiti vjernost ispravnom i predanom kršćanskom nauku.

I tradicionalne protestantske Crkve, osobito one koje prihvaćaju drevna ekumenska vjerovanja, smatraju se dijelom jedne, svete, katoličke (sveopće) i apostolske Crkve, pri čemu izraz „katolička“ ne označava rimokatoličku denominaciju, nego Kristovu Crkvu kao cjelinu koja nadilazi pojedinačne denominacijske granice.

U suvremenom konzervativnom protestantizmu sve se češće susreće i pojam ortodoksija ili „kršćanska ortodoksija“, posebno među onima koji se žele razgraničiti od liberalne i progresivne teologije te naglasiti kontinuitet s povijesnom kršćanskom vjerom, apostolskim naukom i, riječima Poslanice Judine, „vjerom koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Jd 3). Stoga pojmovi katoličnost i ortodoksija, kada ih razumijemo u njihovom izvornom kršćanskom značenju, mogu govoriti ne samo o razlikama među današnjim Crkvama nego i o njihovoj zajedničkoj drevnoj baštini: sveopćnosti Kristove Crkve i vjernosti apostolskoj vjeri.

Vidi i ovo: Augsburško vjeroispovijedanje o Crkvi (7)