Kredobaptisti često predstavljaju svoje stajalište kao prirodno čitanje teksta, a pedobaptizam kao nešto što se u tekst učitava. Većina rasprava o krštenju djece započinje pitanjem izričitih biblijskih zapovijedi ili jasnih novozavjetnih (NZ) primjera. Takav pristup pogoduje kredobaptističkom stajalištu, jer se većina novozavjetnih primjera krštenja događa nakon pokajanja i ispovijedi vjere. Međutim, taj pristup ima značajno ograničenje: on pretpostavlja da je jedini način utvrđivanja biblijske prakse izravna zapovijed ili prethodni primjer, dok nedovoljno cijeni ono što NZ podrazumijeva, ili ne podrazumijeva.  Kredobaptističko stajalište ne stoji samo na prirodnom čitanju Biblije; naprotiv, ono podrazumijeva nekoliko kategorija koje se izravno u Svetom pismu ne nalaze.

Kad bi novozavjetni pisci vjerovali da djeca kršćana više nisu uključena među savezni narod Božji na način na koji su bila u Starom zavjetu (SZ), očekivali bismo da tu promjenu izričito obrade. Kad bi vjerovali da se ta djeca sada trebaju tretirati kao „oni vani“ dok ne ispovjede vjeru, očekivali bismo upute koje objašnjavaju kako se roditelji-vjernici trebaju odnositi prema svojoj djeci koja su „vani“.

Ne samo da ne vidimo kako novozavjetni pisci izričito isključuju djecu: naprotiv, vidimo da ih NZ uključuje i primjenjuje isti jezik svetosti i pripadnosti koji se rabi za članove saveza u oba Zavjeta. Kad se ti tekstovi pažljivo razmotre, oblikuju koherentan i kumulativni argument da djeca vjernika trebaju primiti znak saveza.

Osnovne ekleziološke kategorije Novoga zavjeta

Jedan od najjasnijih uvida u novozavjetno razumijevanje vidljive Crkve nalazi se u Pavlovoj poslanici Kološanima. U Kološanima 3,12 Pavao se obraća cijeloj zajednici najvišim saveznim jezikom koji je na raspolaganju: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni…“ Zatim bez ikakva znaka da mijenja publiku prelazi izravno na kućni kodeks. U Kološanima 3,20 obraća se posebno djeci: „Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu!“ Pavao ne tretira tu djecu kao potencijalne buduće članove koji se prvo moraju sami kvalificirati. Govori im kao onima koji već pripadaju zajednici.

Nekoliko stihova kasnije Pavao daje kontrastnu uputu: „Mudro se ponašajte prema onima vani“ (Kološanima 4,5; usp. 1. Korinćanima 5,12–13; 1. Solunjanima 4,12). U Pavlovu umu postoje temeljno dvije kategorije ljudi. Postoje oni koji pripadaju saveznoj zajednici, opisani kao „izabranici Božji, sveti i ljubljeni“, i postoje „oni vani“. U 1. Korinćanima 5,12–13 ta je razdioba još oštrija: „one vani“ i „one koji su unutra“. NZ nikada ne uvodi treću kategoriju: djecu koja se odgajaju u kršćanskim domovima, kojima se obraćaju savezne obveze, a koja se ipak formalno ubrajaju među „one vani“ dok ne daju vjerodostojnu ispovijed vjere. Ta odsutnost je značajna. Ako su pak djeca iz 3,20 samo ona koja su već ispovjedila vjeru, onda djeca koja nisu ispovjedila nisu među „svetima i ljubljenima“, nego bi, prema Pavlovim vlastitim kategorijama, morala pripadati među „one vani“. Logična posljedica bila bi da se od vjernih roditelja očekuje da vlastitu dojenčad drže za „one vani“ i da se prema njima odnose po riječi „Mudro se ponašajte prema onima vani“. NZ ne daje nikakav nagovještaj da bi kršćanski roditelji tako trebali gledati na svoju djecu.

Vidi i ovo: Krste li protestanti djecu?

 

Djeca su sveta, a ne nečista

Ta pretpostavljena uključenost dobiva izravnu potvrdu u 1. Korinćanima 7,14. Pavao piše: „Inače bi djeca vaša bila nečista, a ovako – sveta su.“ Djeca čak i jednoga vjernog roditelja jesu „sveta“; inače bi bila „nečista“. Pavao ne rabi „sveta“ u značenju zakonitosti te djece, kao kontrast sa vanbračnom djecom. Namjerni kontrast s „nečista“ pokazuje da primjenjuje starozavjetne savezne i hramske kategorije. Ljudi i predmeti koji su „nečisti“ ne mogu pristupiti Bogu. Oni koji su „sveti“ odvojeni su za službu Bogu. Prisutnost vjernog roditelja mijenja savezni položaj djece. Ona nisu neutralna u odnosu na Božji narod; stoje unutar savezne zajednice na način na koji djeca dvojice nevjernika ne stoje.

Čest je prigovor da Pavao u istom stihu opisuje i nevjernoga bračnog druga kao posvećenoga:

„Ta muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom.“ Ako su djeca „sveta“ i stoga ih treba krstiti, zašto se ne bi krstio i nevjerni bračni drug, koji je „posvećen“ ili „posvećena“? Rješenje leži u biblijskoj povezanosti krštenja i učeništva, zajedno sa stvarnošću autoriteta unutar doma.

Veliki nalog povezuje krštenje s učeništvom: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih…“ (Matej 28,19). Krstimo one koji će biti učenici. Vjerni roditelj ima od Boga dan autoritet o kojem Pavao očevima veli: „nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim“ (Efežanima 6,4). Dijete je zakonito stavljeno pod taj autoritet i bit će poučavano u vjeri. Nevjerni odrasli bračni drug, međutim, može aktivno odbiti to učeništvo. Pavao izričito dopušta tu mogućnost u 1. Korinćanima 7,15: „Ako li se nevjernik hoće rastaviti, neka se rastavi“. Razlika je stvarna: dijete ne može zakonito odbiti učeništvo vjernog roditelja na način na koji to može odrasli bračni drug. Ako se nevjernik hoće rastaviti od vjernoga, izlazi iz odnosa u kojem je „posvećen/a“ i iz Božjega naroda.

Odsutnost kategorije nekrštenih pripadnika

NZ ne priznaje kategoriju ljudi koji su „unutra“, a ipak namjerno ostaju nekršteni. Krštenje dosljedno djeluje kao inicijacijski obred kojim se pojedinci uključuju u vidljivi Božji narod.

U Djelima 2,41 oni koji „prigrliše riječ njegovu“ bili su kršteni, „te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša“. Krštenje prethodi tome da se netko pridruži zajednici. Pavao slično opisuje krštenje riječima „u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni“ (1. Korinćanima 12,13). Veliki nalog opisuje proces učeništva kao jednokratno krštenje i zatim neprekidno poučavanje (Matej 28,19). Krštenje označava ulazak u vidljivu saveznu zajednicu. Ono nije potvrda o završenom učeništvu.

Taj obrazac stvara značajan problem za svako stajalište koje djecu vjernika tretira kao one koji su doista „unutra“, a istodobno im uskraćuje znak. Ako se toj djeci obraća kao članovima savezne zajednice, onda NZ ne daje temelj da ih se ostavi u produljenom stanju nekrštenih pripadnika. Nikakva takva međukategorija nije nikada opisana ni podrazumijevana. NZ naprotiv radi s dvije osnovne kategorije: onima koji pripadaju Božjem saveznom narodu i „onima vani“. Nikada ne gradi treću kategoriju savezne djece koja se priznaju kao pripadnici zajednice, kojima se obraćaju savezne obveze, a koja su ipak formalno isključena iz znaka saveza dok osobno ne ispovjede vjeru. NZ polazi od pretpostavke da oni koji su unutra primaju znak saveza.

Vidi i ovo: Argument za krštenje dojenčadi – ispovijest bivšeg baptiste

 Krštenje i obrezanje

NZ dakle tretira krštenje kao obred ulaska u vidljivi Božji narod. Također uspostavlja izravnu povezanost između njega i obrezanja. Pišući Crkvi kušanoj da usvoji židovske obredne zahtjeve, Pavao kaže Kološanima: „U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristovim: s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih“ (Kološanima 2,11–12). On ne tretira krštenje i obrezanje kao nepovezane obrede. Stavlja ih zajedno i povezuje oba s onim što je Bog učinio u Kristu. U SZ-u tjelesno obrezanje ukazivalo je na obrezanje srca (Levitski zakonik 26,41–42; Ponovljeni zakon 10,16; 30,6; Jeremija 4,4; 9,25–26); u NZ-u krštenje ukazuje na istu stvarnost.

Riječ je o podudarnosti uloge, a ne o tvrdnji da su ta dva obreda istovjetna u svakom pogledu. Obrezanje se davalo samo muškarcima; krštenje se daje muškarcima i ženama. Obrezanje je vezivalo osobu uz Abrahamov dom i uz narod Izraela — uključujući stranca koji ulazi u taj narod. Krštenje ne pretvara najprije poganina u Židova pod zakonom. Ono spaja Židova i poganina s Kristom, a u njemu s Izraelom kakvim ga Bog sada određuje: Abrahamovim potomstvom, onima koji jesu „obrezanje“, više ne udaljenima od građanstva izraelskoga (Efežanima 2,11–13; Filipljanima 3,3). Te razlike, iako stvarne, ne poništavaju paralelu koju Pavao povlači.

Izraz „po vjeri“ u stihu 12 treba uzeti ozbiljno. Stvarnost koju krštenje označava prima se vjerom. To je već bilo istinito za obrezanje u Abrahamovu vlastitom slučaju: „znak obrezanja primi kao pečat pravednosti koju je po vjeri zadobio još neobrezan“ (Rimljanima 4,11). Ipak je Izak primio isti pečat u dobi od osam dana. Ono na što znak upućuje prima se vjerom. No to samo po sebi nikada nije značilo da znak mogu primiti samo oni koji trenutačno mogu ispovjediti vjeru.

Ako je krštenje obred uvođenja u Božji narod, i ako sam Pavao stavlja krštenje uz obrezanje, onda je upravo uskraćivanje toga znaka djeci koje NZ već tretira kao one koji su unutra ono što zahtijeva tekstualni temelj. NZ jasno daje novi znak, ali ne ukida princip uključenja cijelog doma.

Odgovor na Ortlundovu kritiku

Gavin Ortlund preispituje odnos krštenja i obrezanja iznoseći zanimljiv izazov pedobaptizmu tvrdeći da, ako slijedimo starozavjetni kontinuitet obrezanja — koje se dijelilo po nacionalnim i međugeneracijskim linijama — trebali bismo logično krstiti i unuke vjernika, neovisno o vjeri roditelja. On tvrdi da se obrezanje vršilo jednostavno na temelju toga što je netko tjelesni potomak Abrahamov, i to stavlja u kontrast s praksom krštenja samo djece vjernika koja je danas norma u mnogim crkvama. No njegova je pretpostavka netočna. Abrahamu nije naređeno samo da obreže svoj dom; kako vidimo u Postanku 18,19, bio je izabran kako bi poučio svoju djecu i svoju buduću obitelj „kako će hoditi putem Jahvinim“. Vjernost Bogu podrazumijevala se pri primjeni obrezanja.

Ortlund se snažno oslanja na Jošuu 5, ukazujući na masovno obrezanje u Gilgalu kao primjer davanja znaka saveza bez obzira na vjeru roditelja. Međutim, taj argument temeljno krivo čita povijesni kontekst Jošue 5. Generacija obrezana u Gilgalu bila je ona koja je korporativno obnovila savez u Ponovljenom zakonu 29 („Danas stojite svi pred Jahvom, Bogom svojim… da stupite u Savez s Jahvom, Bogom svojim“, 29,9.11) i vjerno slijedila Jošuu preko Jordana. Ta se generacija predstavlja kao jasan kontrast generaciji svojih otaca, koja zbog nevjere nije ušla u Obećanu zemlju.

Priroda vidljive Crkve i Jeremija 31

Kredobaptisti se često pozivaju na Jeremiju 31,31–34 tvrdeći da se zajednica Novoga saveza sastoji samo od regeneriranih vjernika. Odjeljak obećava da će svi članovi Novoga saveza poznavati Jahvu, imati zakon upisan u srce i doživjeti oproštenje. Ako to proroštvo određuje sadašnju ekleziološku stvarnost, onda je savezna zajednica po definiciji sačinjena od onih s istinskom, unutarnjom vjerom, pa bi se znak saveza trebao shodno ograničiti.

Međutim, apostolski spisi na najpraktičnijoj razini ne poklapaju sa takvim čitanjem. U Jeremiji 31,33 Bog obećava: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce.“ Ipak apostoli pišu crkvama kojima se obraćaju kao svetima, a zatim im govore da ne kradu, da ne lažu, da ne čine blud, da odlože srdžbu, da ljube svoje žene. Zašto ih poučavati papirom i tintom ako je zakon već upisan u njihovo srce? Ako su, s druge strane, zapovijedi usmjerene na duhovno mrtve, sredstvo je pogrešno: mrtve se ne budi govoreći im da ne lažu. Stoga apostoli podrazumijevaju svet narod koji još uvijek treba biti poučen zakonu. Apostoli nisu pisali kao da je to proroštvo već redefiniralo ekleziologiju. Podrazumijevaju zajednicu koja još zahtijeva moralnu pouku, koja je još sposobna za preljub i prijevaru, i koju se još uvijek mora pozivati k praktičnom poznavanju Gospodina. Stoga „nego će me svi poznavati“ (r. 34) ne podupire pristup „regeneriranog članstva“.

Autor Poslanice Hebrejima to potvrđuje. Opširno navodi Jeremiju 31 da opiše blagoslove Novoga saveza, a zatim odmah izriče neka od najstrožih upozorenja u cijelom NZ-u o mogućnosti otpadništva (Hebrejima 6,4–8; 10,26–31), o ljudima koji su „postali dionici Duha Svetoga“ i o formuli „krv Saveza kojom je posvećen“, a koji ipak mogu otpasti. Kad bi on Jeremiju 31 razumio kao ustanovljenje da svaki član vidljive Crkve već poznaje Gospodina u punom smislu koji proroštvo obećava, ta bi upozorenja bila nedosljedna. Isti autor koji najopširnije citira proroštvo najsnažnije upozorava saveznu zajednicu protiv kršenja saveza. To je koherentno samo ako Jeremija 31 opisuje cilj i smjer Novoga saveza — inauguriranog u Kristu, ali još ne potpuno dovršenog — a ne sadašnju ekleziološku stvarnost.

Kad Pavao vrši crkvenu disciplinu, poseže za starozavjetnom formulom: „Iskorijenite opakoga iz svoje sredine“ (1. Korinćanima 5,13; usp. Ponovljeni zakon 13,6; 17,7). U Ponovljenom zakonu 13,6 ta formula glasi „Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine“, a u 17,7 „Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine“. Kontinuitet je namjeran. On se ne vidi kao dio zbora koji funkcionira radikalno drukčije nego što je funkcionirao u SZ-u. NZ podrazumijeva ideju vidljive Crkve, te da je disciplina nakon činjenice — a ne preventivno isključivanje na ulazu — određeno sredstvo očuvanja saveznog integriteta.

Na dan Pedesetnice krštene su otprilike tri tisuće osoba, a uskoro su slijedile još tisuće. Nedugo zatim Ananija i Safira pogođeni su smrću zbog laganja Duhu Svetomu (Djela 5) — izravna paralela s Akanovim kršenjem saveza ubrzo nakon masovnog obrezanja u Gilgalu (Jošua 7). U oba Zavjeta upečatljivom događaju dijeljenja znaka saveza slijedi ozbiljno kršenje saveza unutar iste zajednice. Oba znaka djeluju kao oznake ulaska u vidljivu saveznu zajednicu, a obje zajednice prepuštene su da se s nevjernošću nose disciplinom i sudom, a ne savršenom kontrolom ulaza. Kad je Šimun čarobnjak nakon krštenja otkrio pokvareno srce, apostolski odgovor nije bio proglasiti njegovo krštenje nevaljanim, nego ga pozvati na pokajanje (Djela 8,22). Mehanizam za suočavanje s lažnom ispovijedi nikada nije bila savršena provjera na ulazu, nego vjerna disciplina poslije.

Odgovor na argument o „potomstvu“

Čest baptistički prigovor poziva se na Galaćanima 3 i Rimljanima 9, tvrdeći da, budući da se

„potomstvo“ Abrahamovo sada određuje u terminima osobne vjere, znak saveza treba ograničiti na one koji su takvu vjeru pokazali. To čitanje krivo razumijeva prirodu Pavlova argumenta.

Pavlovi argumenti u Galaćanima 3 i Rimljanima 9 pokazuju da je vjera temelj baštine, a ne novo ograničenje kome se može dijeliti znak saveza. On ne govori o novosti novoga saveza. Pokazuje da tjelesno potomstvo od Abrahama nikada nije bilo dovoljno da zajamči baštinu obećanja. Razlika između

„djece tijela“ i „djece obećanja“ bila je prisutna od početka: Izak, a ne Jišmael; Jakov, a ne Ezav. Ipak, samoga dana kad je Bog ustanovio obrezanje i izričito označio Izaka kao dijete obećanja, Jišmael je bio obrezan zajedno sa svakim drugim muškarcem u Abrahamovu domu (Postanak 17,23–27). Od ustanov-ljenja znaka saveza dijelio se cijelom domu koji se poučavao „kako će hoditi putem Jahvinim“ (Postanak 18,19), a ne ograničavao samo na izabrane.

Da je Galaćanima 3 namjeravala ustanoviti da znak saveza trebaju primati samo dokazani vjernici, retrospektivno bi osudila Jišmaelovo obrezanje. Pavao nikada ne izvodi taj zaključak. Njegov argument tiče se temelja baštine (vjera, a ne etnicitet ili djela zakona), a ne novog ograničenja kome se može dijeliti znak saveza.

Isus i djeca

U Luki 18,15–17 roditelji donose dojenčad — brephē — Isusu na blagoslov. Kad učenici to stanu braniti, Isus ih dozove i reče: „Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.“ Lukina uporaba brephē precizna je; riječ se posebno odnosi na dojenčad ili vrlo malu djecu, a ne na stariju djecu sposobnu za složene ispovijedi vjere.

Strukturna ironija je značajna. Isus poučava da odrasli moraju primiti kraljevstvo s ovisnošću i povjerenjem svojstvenim toj dojenčadi. Kredobaptistički sustav zapravo obrće tu logiku zahtijevajući da dojenčad pokaže razinu razumijevanja i osobne ispovijedi primjereniju odraslima prije nego što mogu biti priznata kao članovi Crkve.

Pastoralni ustupak prinošenja djece

Budući da kredobaptizam stvara pastoralni i teološki vakuum glede djece vjernika, mnoge su crkve razvile praksu prinošenja djece. Ta ceremonija, nigdje zapovijeđena, djeluje kao prešutno priznanje da djeca vjernika imaju poseban status koji zahtijeva javno priznanje i roditeljsku predanost. Od roditelja se traži da daju zavjete glede duhovnog odgoja djece, a od crkve se često traži da ih u tome podrži.

Tekstovi koji se uobičajeno navode u prilog toj praksi ne pružaju dostatan temelj. Luka 18 opisuje roditelje koji traže Isusov blagoslov za svoju djecu. On ne ustanovljuje obrazac za strukturirane liturgijske službe prinošenja. Luka 2 opisuje prinošenje Isusa u hramu, koje je spajalo Marijino čišćenje nakon poroda s otkupljenjem prvorođenoga muškog pod Mojsijevim zakonom. Nema nikakve strukturne sličnosti s prinošenjem sve djece obaju spolova pred crkvom.

Prinošenja djece otkriva napetost unutar sustava. Kredobaptizam službeno drži da djeca vjernika nemaju savezni status dok osobno ne ispovjede vjeru. Praksa prinošenja priznaje da u toj djeci ima nešto značajno što zahtijeva zajedničko priznanje. Ceremonija postoji zato što teologija ne može potpuno zanemariti stvarnost koju službeno poriče.

Vidi i ovo: 7 činjenica zbog kojih protestanti krste djecu

Zaključak

Argument za krštenje djece ne počiva primarno na nalaženju izričite zapovijedi ili jasnog novozavjetnog primjera krštenja dojenčeta. Počiva na dosljednim pretpostavkama koje NZ čini o vjerničkim domovima, na kategorijama koje odbija stvoriti i na saveznoj logici koju nastavlja upotrebljavati.

NZ se djeci vjernika obraća saveznim obvezama, uključuje ih u korporativni govor Crkvi i nikada za njih ne gradi zasebnu kategoriju nekrštenih pripadnika, niti vanjskih promatrača od kojih se ipak očekuje da se podređuju nauku Crkve. Na vjerničke domove primjenjuje istu vrstu generacijskih i kućnih pretpostavki kakve se nalaze kroz cijeli SZ. Kad se te pretpostavke ozbiljno shvate, uključenost djece vjernika u saveznu zajednicu — i dijeljenje znaka saveza njima — iskazuje se kao najprirodnije i najkoherentnije čitanje same novozavjetne ekleziologije.

Autor: Robert O’Brien