Zašto je i protestantima važan Prvi opći sabor u Niceji 325. godine?
U povijesti Crkve malo je događaja ostavilo dublji i trajniji trag kao što je Prvi opći sabor u Niceji koji se održao 325. godine. Iako se ovaj sabor dogodio prije velikog raskola i reformacije, njegovo značenje nadilazi crkvene podjele. Za protestantske kršćane, koji ispovijedaju vjeru utemeljenu na Svetome Pismu, Prvi opći nicejski sabor ostaje važan stup pravovjerja.
Često se i u protestantskim krugovima javlja misao da pravovjerno kršćanstvo ima svoj početak u 16. stoljeću. Međutim, to je daleko od istine. Reformatori su baštinili, čuvali i naviještali vjeru prve Crkve i pozivali na povratak istoj. Poznato geslo reformacije je bilo Ad fontes što u prijevodu s latinskog ima značenje Vratimo se na izvore. Povratak izvorima je povratak Svetom pismu ali i ranom učenju Crkve koje je suglasno sa Pismom.
Kako ove godine proslavljamo 1700. obljetnicu ovog značajnog crkvenog sabora, osvrnimo se i na protestantsko razumijevanje istog.
Zašto je i protestantima važan Prvi opći sabor u Niceji
1. Obrana božanstva Isusa Krista
Središnje pitanje na saboru bilo je arijansko poricanje Kristova božanstva. Svećenik Arije je tvrdio da je Krist stvoren – uzvišen, ali ne jednak Ocu.
U želji da riješi ovu krizu, car Konstantin sazvao je sabor u Niceji, gradu u Maloj Aziji (današnja Turska), nedaleko od Carigrada. Koncil se održao u lipnju 325. godine i trajao je gotovo dva mjeseca. Sudjelovalo je oko 300 biskupa iz raznih krajeva Rimskog Carstva, uglavnom s istoka, ali i neki sa zapada. Među najistaknutijim sudionicima bio je Atanazije Aleksandrijski, tada đakon, koji će kasnije postati veliki branitelj pravovjerja. Po njemu je Atanazijevo vjeroispovijedanje dobilo naziv.
Nasuprot Arijevoj herezi, sabor je jasno proglasio da je Krist „istobitan” (homoousios) s Ocem, te time očuvao temeljnu biblijsku istinu da je Isus Krist pravi Bog.
Ivan Zlatousti je rekao:
„Ako Krist nije Bog, mi smo idolopoklonici jer se klanjamo stvorenju.” Ovo razmišljanje dijelili su i reformatori.
Jean Calvin je u Institucijama kršćanske religije zapisao:
„Krist ne bi mogao biti naš Otkupitelj kad ne bi bio pravi Bog i pravi čovjek. Stoga moramo priznati njegovo potpuno božanstvo kao i čovještvo, kako bismo u njemu našli pravog Posrednika.”
(Institucije, II.12.1)
Martin Luther je također smatrao pobjedu nad arijanstvom ključnom za kršćansko pravovjerje:
„Arije je zaveo mnoge svojim bogohulnim naukom, koji čini Krista samo jednim velikim učiteljem, ali ne pravim Bogom. Time se ruši evanđelje i obećanja spasenja.”
(Predavanja o Ivanovu evanđelju, 1534.)
Nicejski sabor nije donio nekakvo novo učenje o Kristovom božanstvu, već je potvrdio ono što je Crkva već vjerovala, nasuprot arijanskoj herezi. Ovo je učenje u skladu s objavom o Logosu (Riječi) Kristu za koga evanđelist Ivan kaže: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog” (Iv 1,1).
2. Temelj zajedničke vjeroispovijesti
Sabor je usvojio Nicejsko ispovijedanje vjere koje jasno izražava trojstvenu vjeru: u Oca, Sina i Duha Svetoga. Protestantski reformatori su također usvojili ovo vjerovanje jr je je utemeljeno na Svetom Pismu i predstavlja sažetak apostolske vjere. Ovo je vjerovanje dopunjeno na Drugom općem saboru u Carigradu, odnosno Prvom carigradskom saboru (381.) i danas ga poznajemo kao Nicejsko – carigradsko vjeroispovijedanje.
U članku 8, anglikanskog vjeroispovijedanja poznatog kao Trideset i devet članaka vjere čitamo:
„Nicejsko vjeroispovijedanje, (Atanazijevo vjeroispovijedanje i ono uobičajeno nazvano Apostolsko vjeroispovijedanje, moraju se u potpunosti prihvaćati i u njih valja vjerovati. Jer njih se može dokazati najsigurnijim svjedočanstvima Svetog Pisma.“
Heinrich Bullinger, nasljednik Zwinglija u Zürichu, u Drugom helvetskom vjeroispovijedanju (1566.) piše:
„Priznajemo vjeru sadržanu u Nicejskom, Carigradskom, Efeškom i Kalcedonskom vjerovanju kao istinitu i u skladu s Božjom riječi.”
To znači da su reformatori, iako kritični prema crkvenim tradicijama, priznavali vjeru koja je usklađeno s Pismom. Nicejsko vjerovanje služi kao temeljni orijentir onima koji žele ispovijedati pravu vjeru u Krista, a ne subjektivne ili individualističke interpretacije.
3. Povijesni kontinuitet vjere
Često se od strane katolika (rimokatolika) I pravoslavnih prigovara protestantima da su „prekinuli s Crkvom”. Međutim, reformatori nisu željeli stvoriti novu crkvu, nego obnoviti Crkvu odnosno vjeru koja je jednom predana svetima. Nicejski sabor, kao dio zajedničke predreformacijske baštine, povezuje protestantsku vjeru s Crkvom apostolskih vremena.
Philipp Melanchthon, Lutherov bliski suradnik, zapisao je u Apologiji augsburške vjeroispovijesti (1531.):
„Ne odbacujemo staru Crkvu ni crkvene oce. Jer znamo da su mnogi od njih branili istinu i da su nam ostavili dragocjeno svjedočanstvo o Kristu.”
Za protestantsku savjest, vjernu Pismu, sabori nemaju neograničen autoritet – ali kad vjerno tumače Božju riječ, njihovo svjedočanstvo ima veliku težinu.
Vidi i ovo: Samo Pismo – Sola Scriptura: Jedini ili konačni autoritet?
4. Zajedništvo u istini
Nicejski sabor pokazuje da Crkva nije živjela izolirano, već je u molitvi i zajedništvu tražila vodstvo Duha Svetoga. U svijetu u kojem je bilo mnoštvo različitih tumačenja Pisma, Crkva se okupila kako bi ispovjedila ono što je biblijsko i istinito.
Reformatori su, iako svjesni opasnosti zlouporabe saborskih autoriteta, ipak podržavali saborski duh kada je riječ o obrani evanđeoske istine.
Sve protestantske konfesije, evangeličke, reformirane, anglikanske, već u svojim prvim člancima naglašavaju vjeru u trojedinoga Boga i u Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka – dakle dvije naravi koje su nepomiješane.
5. Ostala pitanja
Osim teoloških pitanja, koncil se bavio i pitanjima crkvene discipline:
Datum Uskrsa: Odlučeno je da se Uskrs slavi u nedjelju nakon prvog punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, kako bi svi kršćani slavili Uskrs istog dana.
Povratak otpadnika u ckrvu: Raspravljalo se o ponovnom prihvaćanju onih koji su pali u vjeri tijekom progona.
Uređenje hijerarhije: Potvrđena je važnost triju patrijarhata – Rima, Aleksandrije i Antiohije – i njihove jurisdikcije.
Zaključak
Prvi opći sabor u Niceji nije (rimo)katolički ili pravoslavni događaj – on pripada čitavoj katoličkoj (općoj) Crkvi. I protestantski vjernici mogu i trebaju gledati na taj sabor kao na povijesni trenutak u kojem je Crkva ispovjedila središnju istinu evanđelja: da je Isus Krist pravi Bog, rođen u vječnosti od Oca, u potpunosti dostojan štovanja i naše vjere.
Vidi i ovo: Jesu li i protestanti katolici?
Za protestante, Nicejski sabor kao i drugi sabori, nije izvor autoriteta iznad Pisma, nego potvrda da se Pismo može – i treba – zajednički ispovijedati, braniti i naviještati kroz povijest.
Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
