Zašto smatram da zločinac Hitler nije u raju

Posljednjih dana u javnosti se ponovno otvorila rasprava o jednom od najtežih teoloških pitanja: može li se čak i Adolf Hitler spasiti? Povod je bila izjava svećenika, don Damira Stojića koji je ustvrdio kako je moguće da se Hitler u posljednjim trenucima života pokajao i zavapio: “Kriste, smiluj mi se”, pa da je zbog toga spašen.

Takva tvrdnja na prvi pogled želi naglasiti veličinu Božjeg milosrđa. I doista, Sveto pismo jasno uči da je Božje milosrđe veće od svakoga grijeha. Nitko nije toliko grešan da mu Krist ne bi mogao oprostiti ako se iskreno obrati. Međutim, jednako je važno ne odvojiti Božje milosrđe od Božje pravednosti niti pokajanje od njegovih plodova.

Ne želim tvrditi nešto što Bog nije objavio. Konačni sud pripada isključivo Bogu. Ipak, na temelju onoga što nam je objavljeno u Svetome pismu, ne vidim razlog vjerovati da je Hitler u raju. Naprotiv, smatram da postoje ozbiljni biblijski razlozi zbog kojih takav zaključak nije opravdan. Smatram da Hitler nije u raju.

Pokajanje nije samo izgovorena molitva

Današnje kršćanstvo ponekad ostavlja dojam da je dovoljno u posljednjem trenutku izgovoriti nekoliko riječi i da je pitanje spasenja zauvijek riješeno. No Biblija pokajanje prikazuje mnogo dublje.

Ivan Krstitelj poziva ljude da donesu “plodove dostojne obraćenja”. Apostol Jakov govori kako se vjera očituje djelima, a ne ostaje samo na riječima. Isus također upozorava da neće svatko tko mu govori: “Gospodine, Gospodine” ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca.

Naravno, postoje situacije kada čovjek više nema vremena pokazati dugotrajan život obraćenja. Bog poznaje ljudsko srce bolje od nas. Ali kada govorimo o osobama koje su svjesno desetljećima planirale, organizirale i provodile golema zla, pitanje pokajanja postaje daleko ozbiljnije.

Istinsko pokajanje uključuje priznanje grijeha, žaljenje zbog počinjenoga zla, odricanje od grijeha te, koliko je god moguće, nastojanje da se nepravda ispravi. Zato je Zakej nakon susreta s Kristom obećao vratiti četverostruko svima koje je oštetio. Zato su prvi kršćani mijenjali svoj način života. Zato su mnogi obraćenici bili spremni podnijeti posljedice svojih ranijih djela.

Teško je zamisliti da bi osoba odgovorna za milijune smrti mogla iskreno doživjeti takvo obraćenje, a da se ono ni na koji način ne očituje. Da je Hitler doista doživio duboko pokajanje, očekivali bismo barem pokušaj zaustavljanja zločina, priznanje vlastite krivnje, naredbu za prekid ubijanja ili spremnost da prihvati odgovornost za ono što je učinio. Povijest ne poznaje ništa slično.

Zašto primjer razbojnika na križu nije isti

Najčešći argument u prilog mogućnosti Hitlerova spasenja jest primjer razbojnika na križu kojemu je Isus rekao: “Danas ćeš biti sa mnom u raju.”

Međutim, smatram da usporedba nije odgovarajuća.

Razbojnik nije bio čovjek koji je desetljećima živio nakon što je upoznao evanđelje pa ga svjesno odbacivao. Ne znamo gotovo ništa o njegovu životu osim da je bio osuđenik. Moguće je da je čuo za Isusa, ali nema razloga vjerovati da mu je prije toga bila potpuno objavljena istina o Kristu i spasenju.

Tek na križu susreće Spasitelja licem u lice. Ondje priznaje vlastitu krivnju, priznaje da pravedno trpi kaznu za svoja djela, brani Isusovu nevinost i ispovijeda vjeru u Kristovo kraljevstvo. Istodobno prihvaća zemaljsku kaznu i umire pod njezinom težinom. On ne traži da bude skinut s križa niti pokušava izbjeći posljedice svojih djela.

Kod Hitlera vidimo sasvim drukčiju sliku.

On je odrastao u kršćanskom kulturnom okruženju. Poznavao je osnovne istine kršćanske vjere. Povjesničari svjedoče da je pokušavao prilagoditi kršćanstvo vlastitoj ideologiji, pa čak i mijenjati njegov sadržaj kako bi odgovarao nacističkom svjetonazoru. Umjesto podložnosti Božjoj riječi, nastojao je Božju riječ podložiti vlastitim ciljevima.

Zbog toga smatram da nije ispravno jednostavno prenijeti primjer razbojnika na križu na čovjeka koji je godinama svjesno odbacivao moralni zakon koji je poznavao i organizirao sustavno uništenje milijuna ljudi.

Božje milosrđe i Božja pravednost uvijek idu zajedno

Kršćani moraju biti vrlo oprezni da u želji naglasiti Božje milosrđe ne umanje ozbiljnost grijeha.

Bog je neizmjerno milosrdan, ali je jednako tako i savršeno pravedan. Na križu se upravo susreću milosrđe i pravda. Krist nije umanjio težinu grijeha, nego je sam ponio njegovu kaznu.

Ne možemo sa sigurnošću tvrditi gdje se nalazi bilo koja pojedina osoba nakon smrti. To vrijedi i za Hitlera. Konačni sud pripada Bogu, a ne ljudima. Međutim, jednako tako ne možemo olako stvarati dojam da je dovoljno izgovoriti nekoliko riječi u posljednjem trenutku života kako bi nestale sve posljedice desetljeća svjesnog i sustavno provođenog zla.

Sveto pismo nas poziva da ozbiljno shvatimo i Božju milost i ljudsku odgovornost. Ono nas uči da je Bog spreman oprostiti svakome tko mu iskreno dođe. Ali nas također uči da pravo obraćenje mijenja čovjeka i donosi plodove koji potvrđuju stvarnost vjere.

Zato osobno smatram da, prema onome što nam je objavljeno u Svetome pismu, nema dovoljno razloga vjerovati da je Adolf Hitler u raju. Ne zato što bi Božja milost bila ograničena, nego zato što nigdje ne vidimo znakove istinskoga obraćenja koje bi odgovaralo težini njegovih zločina.

Naravno, posljednju riječ ima Bog. On jedini poznaje ljudsko srce i jedini sudi pravedno. No ono što je objavio u svojoj riječi dovoljno je da budemo vrlo oprezni prije nego što iznosimo tvrdnje o mogućem spasenju ljudi čiji je život obilježen svjesnim i ustrajnim odbacivanjem Boga te nezamislivim zločinima protiv čovjeka.

Cijelo obrazloženje ove teme možete pogledati u videozapisu: