“Tko je moj bližnji?” – Prispodoba o milosrdnom Samarijancu

13 srpnja, 2025 HORIZONTI VJERE

Današnje evanđelje pred nas postavlja pitanje: „Tko je moj bližnji?” ali još više – „Kome sam ja bližnji?” U vremenu kada se mnogi zatvaraju u vlastite krugove, kada prevladavaju podjele, predrasude i ravnodušnost, Krist nas poziva da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski. Ova prispodoba nije tek moralna pouka – ona je poziv na obraćenje srca, na življenje Evanđelja u svakodnevici, na nasljedovanje samoga Krista, pravoga Samarijanca, koji se saginje nad ranama svijeta.

Evanđelje:

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Evanđelje po Luki 10,25-37

“Tko je moj bližnji?”

Današnje evanđelje donosi nam svima poznatu prispodobu o milosrdnom Samarijancu. Ona se nalazi samo u Evanđelju po Luki. U ostalim evanđeljima možemo pronaći slične odlomke, koji se navode i u ovoj prispodobi, a tiču se zapovijedi ljubavi. U Evanđelju po Mateju (22,34–40) i u Evanđelju po Marku (12,28–31) čitamo o zakonoznancuu koji pita Krista koja je najveća zapovijed. U tim evanđeljima Krist navodi dvije zapovijedi ljubavi, dok u Lukinom evanđelju zakonoznanac sam izgovara te riječi.

Jedan zakonoznanac pita dakle Krista, želeći Ga iskušati: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” Zakonoznanci, odnosno učitelji Zakona, bavili su se ponajprije Petoknjižjem, odnosno Torom (pet Mojsijevih knjiga), ali su dobro poznavali i ostale knjige Staroga zavjeta. Radilo se, dakle, o učenome čovjeku, čovjeku Knjige, književniku koji je bio učitelj vjere. On postavlja Kristu pitanje ne s namjerom da nešto nauči ili da od Njega dobije neki odgovor, već kako bi Ga iskušao. Pretpostavlja da Krist neće znati odgovoriti na njegovo pitanje, ili da će dati krivi odgovor – ili da možda uopće neće odgovoriti. Time bi mu se pružila prilika da Ga optuži kao lažnog učitelja.

Krist, kao i u drugim slučajevima kada Mu se postavljaju pitanja radi kušnje, odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Zakonoznanac se sada našao u nezgodnoj situaciji. Ako bi odbio odgovoriti, doveo bi u pitanje svoje poznavanje Zakona. Zato odgovara navodeći zapovijedi koje se nalaze u Zakonu, odnosno Petoknjižju: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” (Pnz 6,5; Lev 19,18). U Evanđelju po Mateju navode se tri načina na koja treba ljubiti Boga: „…svega srca svoga, i sve duše svoje i svega uma svojega”, dok se u Evanđelju po Marku, a i ovdje u Luki, spominju četiri izraza, pri čemu se dodaje i: „svom snagom svojom.” Unatoč tim manjim razlikama, bit ostaje ista: Boga valja ljubiti cijelim svojim bićem, svim svojim silama i sposobnostima. A bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe.

Krist pohvaljuje njegove riječi: „Pravo si odgovorio; to čini i živjet ćeš.” Te dvije zapovijedi temelj su cijeloga Zakona. Ako ljubimo Boga svim srcem, dušom, snagom i umom, ispunjavat ćemo sve što se tiče ljubavi prema Bogu. Ako ljubimo Boga, ljubimo i svoje bližnje. Ako je ljubav prema Bogu ishodišna točka, a ljubav prema sebi mjerilo ljubavi prema bližnjem, tada ćemo ispuniti sav Zakon koji se odnosi na ljubav prema drugima. No jedno je znati, a drugo činiti. Zakonoznanac je znao što piše u Zakonu. Znao je zapovijedi, ali izgleda da ih nije i vršio. Zato mu Krist kaže: „To čini.” Kao što nije dovoljno vjerovati u Boga, nego valja vjerovati Bogu, tako nije dovoljno teoretski poznavati Sveto Pismo, Kristove riječi, odnosno kršćanski nauk – sve to treba i živjeti.

Vidi i ovo: Praktični načini kao pomoći bližnjemu u nošenju tereta

Zakonoznanac je sada suočen sa svojom savješću. On, koji je htio kušati Krista, sam biva stavljen na kušnju. Zna da su ove dvije zapovijedi najveće i jednakovrijedne. No svjestan je da ih ne izvršava savršeno, osobito u odnosu prema bližnjima. Zato se pokušava opravdati i pita Krista: „A tko je moj bližnji?” Svi smo skloni opravdavati sebe kada smo suočeni s činjenicom da u nekim stvarima nismo autentični kršćani. Tražimo izgovore, uspoređujemo se s drugima, relativiziramo neke Kristove riječi ili nauk Svetoga Pisma. Nastojimo dati neko vlastito tumačenje koje usklađujemo s vlastitom praksom i pogledom na svijet. Međutim, ako smo doista kršćani, tada trebamo usklađivati svoj život s kršćanskim naukom, a ne kršćanski nauk prilagođavati vlastitom načinu života i razmišljanja. To, nažalost, danas vidimo kod liberalnih, ili kako sebe vole zvati – progresivnih teologa i kršćana. Kada svoje stavove i postupke ne mogu opravdati ni Pismom, tada tumače i Pismo i crkveni nauk na način koji im odgovara.

Prema tadašnjem židovskom shvaćanju, bližnji je bio prije svega član obitelji, u širem smislu susjed, ali samo ako je bio pripadnik izraelskoga naroda. No u Zakonu stoji i ovo: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!” (Lev 19,33–34). Dakle, Zakon kaže da i pridošlicu treba ljubiti kao samoga sebe. Izgleda da ovom poznavatelju Zakona te riječi nisu bile sasvim jasne, pa zato pita: „A tko je moj bližnji?” Krist će odgovoriti na to pitanje jednom prispodobom – prispodobom o milosrdnom Samarijancu – navodeći ga da sam dade odgovor.

„Neki čovjek”, iako mu se ne navodi narodnost, u tumačenju ove evanđeoske prispodobe oduvijek se smatra Židovom. Silazio je iz Jeruzalema u Jerihon. Vjerojatno je bio na hodočašću u Hramu i na povratku prema Jerihonu naišao je na razbojnike koji su ga opljačkali, pretukli i ostavili napola mrtva. Dok je tako ležao, prolazi jedan svećenik, vidio ga je i mirno prošao pored njega. Možemo pretpostaviti da svećenik nije bio siguran je li ovaj čovjek živ ili mrtav. Ako bi dotaknuo mrtvaca, postao bi obredno nečist. No bio bi nečist i da je dotaknuo njegovu krv. Ako je bio na putu prema Hramu, to bi za njega bio dodatni problem. S druge strane, njegova je dužnost bila pomoći čovjeku u nevolji. Ipak, odlučuje ostati obredno čist radije nego da pomogne bližnjem. Isto čini i levit. Iz istih razloga kao i svećenik, zaobilazi umirućega čovjeka. S jedne strane, i svećenik i levit postupaju u skladu sa Zakonom. Moglo bi se reći da su se držali svojih religijskih propisa. No kao ljudi vjere, trebali su više pozornosti posvetiti čovjeku u nevolji nego vjerskim pravilima. Krist je često ukazivao na opasnost vanjske religioznosti koja nema sućuti prema čovjeku. Arhimandrit Varnava (Giangu) kaže: „Kada smo učvršćeni u svojoj ‘pobožnosti’, u slijeđenju određenih crkvenih pravila i samopravednosti, tada nismo sposobni ući u odnos s drugim, niti razumjeti drugoga. Kada je religijski život isključivo ispunjavanje pravila, on ne može imati iskustvo odnosa, izlaska iz sebe i svoje sebičnosti, prepoznavanja vlastitih strasti i slabosti te razumijevanja drugoga.”

Nakon svećenika i levita, ranjeniku prilazi laik. No taj laik nije Židov nego Samarijanac. Takav obrat u priči zasigurno zakonoznanca nije ostavio ravnodušnim. Židovi i Samarijanci bili su zakleti neprijatelji. Samarijanci su bili mješavina Židova i pogana. Vjerovali su u pravoga Boga objavljena u Starome zavjetu, ali su isprva štovali i poganske idole. Od Svetoga Pisma prihvaćali su samo Petoknjižje. Održavali su obrezanje, imali su vlastiti hram na gori Gerizim (gdje je Abraham trebao prinijeti Izaka) i čekali su Mesiju. Židovi su ih mrzili i smatrali otpadnicima.

Za razliku od svećenika i levita, koji su, nažalost, iz obrednih i religijskih razloga pokazali bešćutnost prema bližnjem, Samarijanac se sažalio. Ranjenik, Židov, ni po čemu nije bio bližnji Samarijancu, niti je Samarijanac bio bližnji njemu. Samarijanac kao stranac pristupa strancu. Ne poznaje ga. Ne pita ga za narodnost ili vjeru. Pred njim je čovjek u nevolji. I djelima mu pokazuje ljubav. Koliko su današnji kršćani daleko od takve ljubavi. Žalosno je vidjeti da se kršćani međusobno mrze. Neki mrze pripadnike drugih konfesija. Mrze i one unutar vlastite Crkve koji u nečemu drugačije misle. Mrze pripadnike iste konfesije, ali druge narodnosti. Koliko je to daleko od Kristova nauka koji nas poziva da ljubimo i neprijatelje (Lk 6,27–38). U današnje vrijeme kada je sve dostupno na internetu i društvenim mrežama, svjedočimo kako neki kršćani šire isključivost, raspiruju mržnju pa čak i pozivaju na nasilje.

Samarijanac odmah pristupa ranjeniku. Zavija mu rane, polijevajući ih uljem i vinom. Maslinovo ulje ublažavalo je bol, a vino djelovalo antiseptički. Ljudi onoga vremena nisu poznavali medicinu kao danas, ali su znali iz iskustva što pomaže. I Židovi i Grci koristili su ulje i vino u liječenju rana. Ranjenik je bio preslab da se sam popne na magarca, pa mu Samarijanac pomaže. Možemo pretpostaviti da je životinja bila preslaba za dvoje, pa je Samarijanac hodao pored nje. Dovodi ga u svratište i pobrinuo se za njega. Sutradan daje gostioničaru dva denara. Prema nekim izvorima, to je bilo dovoljno za smještaj i hranu na dulji period. Osim toga, Samarijanac se obvezuje da će nadoknaditi dodatne troškove pri povratku.

Krist na kraju ne odgovara izravno na pitanje zakonoznanca, nego ga pita što je on zaključio iz priče. Tko je bio bližnji čovjeku kojeg su napali razbojnici? Odgovor zakonoznanca zanimljiv je: ne želi izgovoriti „Samarijanac”, nego kaže: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Krist mu odgovara: „Idi pa i ti čini tako.” Drugim riječima budi kao Samaritanac. Kako je to zakonoznancu bilo teško čuti. No, time Krist upućuje zakonoznaca da ne pita „Tko je moj bližnji?” nego „Kome sam ja bližnji?” Bližnji nije samo onaj kojem je potrebna pomoć. Bližnji je i onaj koji je blizu onima u potrebi. Često smo usmjereni na sebe, na to kako nas drugi ljube i poštuju. Krist, međutim, poziva da krenemo od sebe. Koliko mi ljubimo druge? Koliko smo milosrdni, spremni oprostiti? Kome smo mi bližnji? Naši bližnji su svi potrebiti. Možda ne možemo svima jednako pomoći. Nekoga možemo nahraniti, nekoga odjenuti, drugoga utješiti, ohrabriti, uputiti na one koji mogu više. Ljubav će uvijek naći pravi put i način.

Ova prispodoba ima i duboku simboliku. Prema tumačenju svetih otaca, Jeruzalem je raj, a Jerihon ovaj svijet. Ranjenik je Adam, koji nakon izgona iz raja silazi u svijet. Razbojnici su demoni, koji su mu skinuli odjeću besmrtnosti. Svećenik označava Mojsijev Zakon, a levit proroke. Zakon i proroci nisu mogli ozdraviti paloga čovjeka. Samarijanac je Krist, koji dolazi čovjeku. Ulje i vino su sakramenti. Živinče je Kristovo tijelo, koje nosi naše bolesti i slabosti (usp. Iz 53,4). Gostionica je Crkva, gostioničar je slika apostola i njihovih nasljednika. Dva denara su Stari i Novi zavjet – a po nekima i dvije Kristove naravi. Povratak Samarijanca označava drugi Kristov dolazak, kada će pastiri primiti svoju plaću. To je ozbiljna poruka za pastire, tj. za sve svećenike koji trebaju liječiti i brinuti za povjereno im stado.

Na početku evanđelja zakonoznanac pita: kako baštiniti život vječni? Život vječni baštinimo ako već sada živimo za Krista. Naša ljubav prema Bogu, bližnjemu, strancu, čovjeku u potrebi – potvrđena našim djelima – pokazuje da Krist živi u nama. Neka nam Gospodin pomogne da ne budemo samo slušatelji, nego i vršitelji riječi Kristove. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Predhodne objave:

Popularne objave: