Nauči nas moliti!
Molitva je jedna od najsvetijih, ali i najzanemarenijih praksi kršćanskog života. Gotovo svi vjernici složit će se da je molitva važna, no malo tko će reći da doista zna moliti, ili da mu je molitveni život uređen, redovit i dubok. Današnji kršćanin često moli spontano, stihijski, kad stigne — i uglavnom u obliku prošnji. No kroz stoljeća Crkva je imala bogatije i dublje razumijevanje molitve, koje nije bilo ograničeno na traženje, nego je obuhvaćalo i hvaljenje, pokajanje, posredovanje, tišinu, i osluškivanje. U ovoj propovijedi razmatramo što nam Isus govori o molitvi u Evanđelju po Luki 11,1–13, te što znači tražiti: „Gospodine, nauči nas moliti.“ Je li moguće da se molitva ne podrazumijeva, nego da se — uči? I ako je tako, tko nam je danas učitelj?
Peta nedjelja nakon Trojstva • Luka 11,1–13
Molitva su „riječi kojima se čovjek obraća višem biću” (Hrvatski jezični portal). Možda zbog posebnosti našeg jezika, u kojem se riječ molim svakodnevno koristi kada nešto tražimo od druge osobe, često nesvjesno poistovjećujemo molitvu s nizom osobnih želja koje predajemo Bogu očekujući njihovo ispunjenje. Kada molimo sami, obično imamo popis molitvenih potreba, a kad se okupimo na zajedničku molitvu, tada dijelimo te iste potrebe s drugima. Primijetimo riječ: potrebe.
No, molitva je daleko više od traženja. Postoji više vrsta molitava: prošnje, zahvalnice, posredničke molitve, hvalospjevi, pokajničke molitve… (usp. Ef 6,18; 1 Tim 2,1; Fil 4,6; Heb 5,7 i dr.). Božji je narod kroz stoljeća imao dublji, sveobuhvatniji pogled na molitvu nego što ga mi danas često imamo. Moramo priznati jedno: nedovoljno poznajemo povijest Crkve prije Reformacije. Kao da je Crkva nastala 1517. ili još kasnije. Mnoge postreformacijske zajednice, bilo prešutno ili otvoreno, žive u uvjerenju da je Crkva prije njih bila barem djelomično iskvarena, ako ne i posve mrtva.
Vidi i ovo: Očenaš u Lukinom evanđelju
Crkva u prvim stoljećima nakon Krista nije bila standardizirana, jer su ju naviještala i gradila tek dvanaestorica apostola. Isprva je bila vrlo slična židovstvu, što je razumljivo s obzirom na to da su većina vjernika bili obraćeni Židovi. Tek kasnije masovno dolazi do obraćenja iz poganskih religija. Vjernici su se okupljali u hramu i sinagogama, postili su dvaput tjedno prema židovskoj praksi, imali svakodnevne molitvene službe u hramu i po kućama, te su slavili Euharistiju jednom tjedno. S vremenom se razvio sustav redovitih, višekratnih dnevnih molitava — unaprijed određenih molitvenih obrazaca utemeljenih na psalmima, koje su se molile u točno određene sate, bilo privatno ili zajednički.
Ono što većina zna o toj praksi veže se uz srednjovjekovne redovnike. Međutim, istina je da su i pobožni Židovi Staroga zavjeta, kao i kršćani Novoga zavjeta, molili u redovitim ritmovima dana. Zvona na crkvama nisu izmišljena da bi pokazivala točno vrijeme svakih petnaest minuta, već da bi označila vjernicima kada je vrijeme za molitvu. U srednjem vijeku došlo je do „trgovačke razmjene“: narod je, zbog feudalnog sustava, ratova i pošasti, morao više raditi na poljima kako bi prehranio i sebe i plemstvo. Nisu više imali vremena za mnogo molitve. Redovnici su se, s druge strane, povukli u samostane, gdje su molili cijele dane, ali nisu imali hrane osim one koju su primali od naroda. Tako je narod radio i hranio redovnike, a redovnici su molili umjesto naroda. Molitva je postala svojevrsna “industrija” duhovnih profesionalaca.
Vidi i ovo: Gospodine, nauči nas moliti
U vrijeme Reformacije mi protestanti odbacili smo redovništvo (s pravom, jer se uvelike iskvarilo), ali nismo ponovno preuzeli osobnu odgovornost za redovitu, svakodnevnu molitvu. Molimo kad stignemo, ako stignemo. Molimo uglavnom prošnje, i to spontano, jer vjerujemo da je tako duhovnije — iako su Božji narod kroz tisućljeća molio drugačije. Tijekom ovog mjeseca razmatrat ćemo više o toj temi, a današnja propovijed neka nam bude uvod u liturgijski način molitve. Čitamo Luka 11,1–4.
1. Molitva je nešto što se treba naučiti – „Gospodine, nauči nas moliti“
Često se uhvatim u jednoj roditeljskoj pogrešci: očekujem od kćeri da nešto zna napraviti, iako je to nikada nisam naučio. Djecu najprije treba poučiti, a zatim razvijati naviku. Primjerice, učimo ju da mora prati zube ujutro i navečer — ali tek nakon što smo je naučili kako se peru zubi. Isto tako s pranjem ruku — najprije pouka, pa tek onda navika.
Tako je i s molitvom. U našem kršćanskom životu često se podrazumijeva da znamo moliti, ali rijetko tko nas tome doista pouči. Najčešće učimo slušajući druge i oponašajući njihove molitve. Najpoznatija definicija molitve glasi: „Molitva je razgovor s Bogom.“ No, slušajući molitve današnjih kršćana, čini mi se da se definicija promijenila.
U današnjem tekstu vidimo da nije bilo dovoljno da apostoli gledaju Isusa kako moli. Luka piše da se to dogodilo „na nekom mjestu“ — mjestu na kojem je Isus očito redovito molio. Luka, koji posebno ističe Isusovu ljudskost, često prikazuje kako se Isus molio. Učenici su to promatrali, ali su znali da im je potrebno i konkretno poučavanje. Ako se molitva mora naučiti, tko će nas poučiti? Vjernici zadnjih petsto godina ili vjernici u tisućama godina prije njih?
2. Molitva je nešto što se može naučiti – „kao što je i Ivan naučio svoje učenike“
Učenici ne samo da su molili Isusa da ih pouči — oni su znali da je i Ivan Krstitelj svoje učenike naučio kako se moli. To je, prema povijesnim izvorima, bila redovita praksa rabina. Svaki rabin poučavao je svoje učenike vlastitom načinu molitve, pa su se po tome razlikovale škole i pravci unutar židovstva. Kada bi učenik odlučio koga će slijediti, postavio bi pitanja poput: „Koja je najveća zapovijed?“ i „Kako moliš?“ — jer je to otkrivalo srce i teologiju učitelja.
Ovdje valja spomenuti jedno važno reformacijsko načelo: Lex orandi, lex credendi — „Zakon molitve je zakon vjere“ ili: „Kako moliš, tako vjeruješ.“ To se može tumačiti dvostruko: s jedne strane, molitva otkriva u što netko vjeruje; s druge strane, način na koji molimo oblikuje našu vjeru. Molitva je sredstvo poučavanja — oblikuje um i srce. Zato je važno moliti dobre, bogate, teološki ispravne molitve — molitve koje vode u slavljenje, pokajanje i zahvalnost.
Ako se molitva može naučiti, zašto to ne bismo učinili? Hoćemo li biti tvrdoglavi i ponosni ili ćemo ponizno reformirati vlastitu molitvu, u skladu s Biblijom — pa makar u nama vrištalo: „Ali oduvijek smo to ovako radili…“
3. Molitva je nešto što se mora naučiti – „Kad molite, govorite…“
Ako je lex orandi, lex credendi točan, onda uočavamo i opasnost: ako ne naučimo ispravno moliti, molit ćemo loše, a to će utjecati i na naše vjerovanje i življenje. Ako ne naučiš moliti, ili nećeš moliti uopće, ili ćeš moliti površno, bez dubine. Iako je gotovo svaka molitva bolja od nikakve, Bogu nije svejedno kako molimo. Dobra, lijepa, istinita molitva je moguća — ako se uči.
Isus ne kaže „ako molite“, nego „kad molite“. Molitva nije opcionalna, nego nužna. Želiš li slijediti Krista, moraš moliti. A ako je to nešto što se treba i može naučiti, onda je to nešto što se i mora naučiti.
Molitva nije improvizacija, već škola duhovnog života. Novozavjetno bogoslužje ne temelji se na starozavjetnim obredima, nego na nebeskoj liturgiji (usp. Heb 8–10) — a to znači da ni mi nemamo slobodu moliti kako god želimo. Moramo učiti moliti, kao što su učili učenici, kao što su učili sveci, kao što su učili svi koji su željeli istinski živjeti u Božjoj prisutnosti.
Autor: Propovjednik Mario Kushner
