Krist Kralj i pravedni sudac

Krist Kralj je i pravedni sudac. O tome nam govori evanđelje na Nedjelju Krista kralja.

Krist kralj

Današnje Evanđelje (Mt 25, 31-46) započinje najavom drugog Isusovog dolaska koji će biti potpuno drugačiji od njegovog prvog dolaska. Na kraju smo crkvene i liturgijske godine, i uskoro započinje radosno adventsko vrijeme iščekivanja Božića, odnosno prvog Isusovog dolaska. Taj Isusov prvi dolazak bio je u skromnosti, jednostavnosti i siromašnosti. Isus je rođen u prostoru nedostojnom čovjeka, a kamoli samoga Božjeg Sina. Nakon rođenja položen je u jasle, a ne u udoban krevet ili u krevet u sobi u nekoj vrhunskoj bolnici kakve danas poznajemo. Upravo ta Isusova skromnost i jednostavnost stoljećima i tisućljećima privlači mnoge ljude da ga slijede u svom životu i da žive po evanđeoskim vrednotama, da žive kako nas Isus uči. Cijeli svoj ovozemaljski život Isus je proveo živeći skromno pružajući primjer svojim učenicima, a kroz naraštaje i svima nama.

Međutim, evanđelista Matej, donosi nam Isusove riječi o tome što će se zbiti na kraju vremena kada će Isus ponovo doći. Njegov drugi dolazak biti će potpuno drugačiji od prvog. U svom drugom dolasku Isus će doći „u slavi i svi anđeli njegovi s njime i sjest će na prijestolje slave svoje“. Više u tom trenutku nema one Isusove skromnosti, nema jednostavnosti i bliskog odnosa sa svakim čovjekom. On dolazi kao vladar svijeta, svih naroda i svega vremena. Pred Isusa Kralja doći će svi narodi svijeta, neovisno jesu li bili kršćani ili ne, jesu li vjerovali u Boga ili ne. Božji sud nikoga neće mimoići jer je samo jedan jedini Vječni Sudac kojem će svaki čovjek morati položiti svoje račune, odnosno pred kojim će svaki čovjek odgovarati za svoj ovozemaljski život i za sve što je činio.

Vidi i ovo: Krist – pravi Kralj

Ono što je ovdje bitno naglasiti jeste da se kod posljednjeg suda ponovo koristi slika Isusa kao pastira. Ta slika često je korištena u Evanđeljima i kroz nju je Isus prikazan kao onaj koji se uvijek brine za svoje stado, odnosno za sve one koji ga slijede i vjeruju u njega i vjeruju njemu. Slika pastira korištena je jer je bila bliska narodu vremena u kojem je Isus živio na zemlji kao čovjek i ne predstavlja ljude u smislu da su glupi i neuki kao ovce već u smislu brige pastira za svoje blago. No, u ovom slučaju slika pastira korištena je da predstavi onoga koji će odijeliti ljude jedne od drugih, odnosno one koji su zaslužili ući u radost svoga gospodara, od onih koji će ići na mjesto vječnih muka, tamo gdje je plač i škrgut zuba. Pastir ovdje dijeli ovce od jaraca, odnosno dijeli na one koji će biti upućeni da idu u Kraljevstvo nebesko i njih smješta sebi zdesna i predstavljeni su ovcama, pastirovim blagom, a jarce, odnosno one koji nisu primili u baštinu Kraljevstvo nebesko smješta sebi slijeva i osuđuje ih na muku vječnu.

Vidi i ovo: Krist – kralj naših života

Važno je ovdje primijetiti da Isus kao Vječni sudac i Kralj dijeli sve narode (I sabrat će se pred njim svi narodi) na one koje smješta sebi zdesna i one koje smješta sebi slijeva i da nema nigdje ni slova o nekim trećima odnosno o onima koji su u nekom trećem stanju gdje čekaju očišćenje od svojih grijeha. Gospodin će jedne poslati u vječnu radost, a druge na vječnu muku, a ne u neko čistilište gdje će ljudske duše čekati nekakvu pomoć od molitava i žrtava onih koji su ostali na zemlji i gdje će otplaćivati neku vremenitu kaznu koju navodno trebaju odraditi dok su u tom trećem stanju. Upravo su ti razni oprosti, koji su tijekom crkvene povijesti izmišljani i u najvećem broju zloupotrebljavani od strane crkvenih velikodostojnika, doveli do Reformacije i do isticanja prihvaćanja jedino Božje Riječi (Sola scriptura) kao jedinog autoriteta potrebnog za spasenje čovjeka.

Upravo Riječ Božja nam govori da će jedni poći s desne strane Isusa u vječnu radost Kraljevstva nebeskog, a drugi u vječnu muku, gdje će biti plač i škrgut zubi. Vrijeme koje nam je dano u ovozemaljskom životu zato trebamo iskoristiti upravo da svakodnevno prihvaćamo Isusa kao svog Spasitelja, da vjerujemo u njegove riječi i da vjerujemo njemu svaki trenutak svog života jer ne znamo ni vremena ni časa kada će se dogoditi ponovni Isusov dolazak, ali jednako tako ne znamo ni kada će Bog od nas zatražiti našu dušu.

Važno je zapaziti da će primiti u baštinu Kraljevstvo nebesko oni koji su ispunjavali djela milosrđa o kojima nam Evanđelje govori riječima: ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni. Međutim, nikako ne smijemo ova djela milosrđa shvaćati doslovno na način da su to jedina milosrdna djela koja nas vode u Božju blizinu, već ih trebamo smatrati kao primjer koji nam Isus daje jer su mogućnosti milosrđa bezgranične kao što su bezgranične i ljudske potrebe. Promislimo koliko puta smo bili u situaciji da treba nekom čovjeku naša pomoć i koliko smo puta odgovorili ovako kako nas Isus uči. Možda smo nekome trebali donijeti kruh iz pekare, potrepštine iz trgovine, nekoga povesti automobilom jer je trebao prijevoz, s nekim starijim i bolesnim provesti vrijeme u razgovoru… nebrojeno je situacija u kojima se čovjek nađe, ali da li prepoznajemo u tim situacijama jednog od ovih najmanjih na koje Isus ukazuje.

Ne smijemo se nikada dovesti u situaciju da idemo proračunato u takve situacije, a onda se drugdje na sva usta hvalimo kako smo nekome pomogli. Ako budemo bili situaciji kada dođemo pred Gospodina koji će nam reći da smo tako činili za života, a mi ga kao ovi pravednici iz evanđeoske slike budemo pitali: kada smo ti to učinili Gospodine, tada znamo da smo živjeli onako kako nas je Isus učio. Činjenje djela milosrđa treba biti potaknuto ljudskom potrebom i vjerom u Boga, a ne mogućnošću nagrade, neke protuusluge i plaće, jer prava plaća će biti ona koju ćemo dobiti od Gospodina. Vjerujte da svi oni koji proračunato idu u svaki svoj humanitarni čin milosrđa i o tome se hvale pred drugima ili danas na društvenim mrežama i slično među onima su za koje Isus kaže da su već primili svoju plaću. Takvi se trebaju zabrinuti neće li biti među onima koji će biti poslani slijeva, odnosno u muku vječnu iako su činili djela milosrđa.

Ovaj evanđeoski tekst nikako se ne smije tumačiti na način da je potrebno činiti samo djela milosrđa i vječni život nam je zagarantiran. Djelima ne možemo zaraditi vječni život. Pravedna i iskrena djela milosrđa možemo činiti jedino po milosti Božjoj (Sola gratia) i s iskrenom vjerom u Boga (Sola fide). Prava i istinska vjera dovodi nas do činjenja djela milosrđa jer baš kao što nas Isus uči: pravi će kršćani biti prepoznati po svojim djelima i međusobnoj ljubavi. Kakva je i kolika vjera u svakome od nas znano je samo Bogu i nitko od nas nema pravo suditi o tuđoj vjeri, o odnosu tog drugog čovjeka prema Bogu i drugim ljudima jer samo Bog ima tu vlast budući da je on jedini pravedni sudac.

Čovjek je uvijek subjektivan i pristran, a osobito smo pristrani prema sebi i svojim najbližima. Svjedočimo to osobito kod pokopa naših bližnjih ili poznatih; kako često ih prozivamo novim anđelima na nebu, pravednicima u raju i sl. No Bog je uvijek jedini pravedan i svakome će pravedno suditi jer je njemu sve znano, pred njim se ništa ne može sakriti. Bog će u svojoj moći i pravednosti suditi i onima koji nisu upoznali Krista i koji su rođeni u nekim drugim životnim okolnostima, u nekoj drugoj vjeri i uvjerenju.

Mi koji smo za života upoznali Krista znamo kako nam je živjeti jer nama je dano više i zbog toga će se od nas i više tražiti. Žalosno je samo što mnogi koji sebe nazivaju kršćanima i vjernicima često ne vide tu svoju obvezu koju imamo prema Bogu. Spoznavanje Boga i slijeđenje Isusa kroz svoj život je obveza svakog krštenika no mnogi to odbacuju od sebe i smatraju da je dovoljno reći da sam kršćanin, vjernik, pripadnik ove ili one crkve i da nas to čini onima koji će biti Vječnom sucu s desne strane, no istina je ipak drugačija. Vječni sudac će nas smjestiti s desna ili s lijeva zavisno o tome kakav je stvarno bio naš život: jesmo li doista vjerovali u Boga i jesmo li vjerovali Bogu, jesmo li živjeli ili se barem cijeli život trudili živjeti po evanđeoskim primjerima, jesmo li činili djela milosrđa prema drugima i jesmo li svojim životom pokazali da smo Isusovi učenici.

O kraju vremena uvijek je teško razmišljati, ali to je stvarnost koja će se dogoditi jer nam Božja riječ o tome govori. Današnji moderan čovjek koji ima toliko izobilje informacija uglavnom nije sklon promišljati o kraju svog života, a osobito o kraju ovog svijeta. Kao što se dogodio početak života prvog čovjeka tako će se dogoditi i kraj života posljednjeg čovjeka, a sve u slavi drugog dolaska Sina Božjega, pravednog suca svih naroda. Ljudski život je nepredvidiv i nikome, osim Bogu, nije dano znati do kada će mu trajati vlastiti život i zato svaki dan i svaki tren treba imati na umu da naš život ne pripada nama već Bogu koji nam ga je darovao odnosno na neki način posudio da ga koristimo na najbolji mogući način dok On, Stvoritelj i Životvorac ne zatraži od nas da mu vratimo darovani nam dah života. Tada smo sami pred Bogom i nosimo svoj život, vjeru i djela pred Njegovo lice, a On će kao pravedni sudac reći na koju stranu nam je ići, u njegovu radost ili u vječnu muku.

Vidi i ovo: Stanje čovjeka nakon smrti

Iako sve ove misli o kraju života i kraju svijeta izgledaju zastrašujuće, mi kao vjernici koji smo upoznali Krista i njegovu evanđeosku riječ, trebamo biti sretni što nam je dana ta milost da cijeli svoj ovozemaljski život možemo proživjeti uz njega, a i da u vječnom životu možemo biti uz njega. Upravo ta nada i vjera daje svakom kršćaninu snagu za hod kroz život u kojem se suočavamo s radostima i žalostima, s uspjesima i neuspjesima, s padovima i uzdignućima i sl. Evanđelja koja su nam ostavljena u baštinu izvor su radosti u čovjeku kršćaninu, a ne izvor nekih teških zapovjedi i ograničenja što mnogi smatraju.

Živjeti po Evanđeljima znači živjeti po Kristu i s Kristom i u Kristu, a to znači živjeti za život vječni, živjeti za život s desne strane svoga Kralja. Imati takvoga kralja kakav je Isus neprocjenjivi je Božji dar koji nikada ne smijemo odbaciti. Već danas, odnosno, već sada prihvatimo Isusa za našeg jedinog Kralja i Spasitelja jer ne znamo kada će doći onaj trenutak da nas Isus pozove pred svoje lice, a tada će biti kasno za našu odluku. Kada gledamo realnost nekada kršćanskih zemalja uočavamo kako mnogi odlaze iz crkvi i javno se izjašnjavaju da više ne vjeruju u Boga, ali se ne pitaju što će biti s njima kada dođu pred Pravednog suca i kako će biti živjeti u vječnosti odvojen od Boga.

Upravo sve ovo o čemu smo slušali posljednjih nedjelja iz Evanđelja potvrđuje nam da naša vjera nije uzaludna, jer imamo Pastira koji brine o svome stadu, imamo Kralja koji nas vodi, ali imamo i Pravednog suca koji će suditi po pravdi, a ne po ljudskim mjerilima. I zato smo radosni što smo kršćani i što smo upoznali i imamo Isusa Krista za kralja.

Autor: Saša Maligec

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.