Kristovo uzašašće i značenje neba (Aleksandar Šmeman)
Ovaj članak protoprezbitera Aleksandra Schmemanna razmatra što znači Kristovo uzašašće na nebo u kontekstu kršćanske vjere, odbacujući pojednostavljena materijalistička tumačenja i naglašavajući duhovnu dimenziju „neba“ kao uzvišene stvarnosti dostupne svakom čovjeku u Kristu.
Kristovo uzašašće i značenje neba
„Uzašao na nebesa“ – nastavlja Simbol vjere nakon ispovijedanja Kristova uskrsnuća od mrtvih – „sjedi s desne Ocu“. Naše sljedeće pitanje, prema tome, glasi: što u današnje vrijeme znače i na što nas pozivaju ove riječi, ova tvrdnja da je Krist uzašao na nebo?
U svojim govorima više sam puta govorio o kršćanskom shvaćanju neba. Činio sam to zato što neprijatelji religije često zloupotrebljavaju tu riječ, tvrdeći da je kršćanstvo zadržalo „primitivno“, „predznanstveno“ shvaćanje neba kao nekakvog fizičkog mjesta u svemiru na kojem se navodno nalazi Bog. Odatle i stara, često spominjana opaska prvog astronauta koji je, kako kaže, „bio na nebu, a Boga ondje nije vidio“.
Međutim, ovo drevno vjerovanje nema ništa zajedničko s kršćanskim razumijevanjem neba.
Nebeski govor u simboličkom jeziku
Da, naravno, kršćanski izraz „nebo“ potječe iz prostorno-naturalističke simbolike koja je svojstvena svim kulturama, te ga možemo usporediti s našim svakodnevnim izrazima poput: „visok – nizak“, „širok – uzak“ itd. Jer kad kažemo da je jedan čin „visok“, a drugi „nizak“, jasno je da ne govorimo o fizičkom prostoru, nego o duhovno-moralnoj procjeni. Isto tako, kada kažemo da je čovjek „širok“ ili „uzak“, to nema nikakve veze s njegovom tjelesnom građom.
Na gotovo svim jezicima svijeta, riječ „nebo“ ima ne samo prirodno značenje, nego i duhovno-simbolički smisao. Ona označava sve ono što je čisto, uzvišeno, pa i onostrano. Čovjek antike, sukladno svom tadašnjem pogledu na svemir, često je ovu simboliku shvaćao doslovno. Stara kozmologija dijelila je svemir na tri „kata“: nebo, zemlju i podzemlje. Sve što je dobro i svijetlo stavljalo se u nebo, a sve zlo i strašno u podzemlje.
Ali kršćanstvo nema nikakve veze s takvom kozmologijom. Dovoljno je prisjetiti se poziva apostola Pavla: „Težite za onim što je gore, ne za onim što je na zemlji“ (Kol 3,2), ili pak oduševljenog usklika svetog Ivana Zlatoustog: „Zašto bi mene zanimalo nebo, kad ja i sam postajem nebo?“
Dakle, svaki pokušaj da se na temelju izraza „nebo“ kršćane optuži za neznanstvenost, primitivizam, praznovjerje ili glupost, nije samo pogrešan, nego i – jednostavno – nepošten.
Nebo kao duhovna dimenzija stvarnosti
S druge strane, nema nikakve sumnje da je u kršćanskoj vjeri ovaj pojam od ključnog značenja. Već u prvim riječima Biblije, u izvještaju o stvaranju, stoji: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post 1,1). Nebo dakle nije nešto „onostrano“, nije „drugi svijet“, nego duhovna, vertikalna dimenzija ovoga svijeta, čitavog stvorenja.
Nebo je sve ono u svijetu što je uzvišeno, čisto, duhovno. Nebo je ono u čovjeku što kršćanstvo naziva „duh“, „duša“. Nevjernici materijalisti nijekaju i samo postojanje te duhovne, uzvišene i svete stvarnosti. Po njima se sve može objasniti „odozdo“, iz materije i njezinih fizičkih zakona.
Za kršćane, pak, smisao života se ne mjeri zemljom (materijom), nego nebom. Ne spoznaje se nebo pomoću zemlje, nego zemlja pomoću neba.
Čovjek – nositelj neba u svijetu
Nositelj neba u svijetu je čovjek. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Dana mu je moć spoznaje, savjest da razlikuje dobro od zla, duh da prepoznaje ljepotu i savršenstvo. No, u svojoj slobodi čovjek može otpasti od tog nebeskog u sebi. Može poželjeti živjeti samo u okvirima zemaljskog, „spuštenih očiju“, što znači i spuštenog duha i srca.
To je ono što kršćanstvo naziva grijehom i padom, vjerujući da je Krist došao spasiti čovjeka upravo od tog pada – od odvajanja od neba.
Krist – darovatelj i obnovitelj neba
Kristovim dolaskom na svijet, Njegovim utjelovljenjem, nebo je ponovno zasjalo na zemlji. Krist je pokazao život usmjeren k Bogu – k uzvišenom, istinitom, dobrom, čistom i lijepom. Pokazao je ono od čega se čovjek bio odvojio kad je svoj život sveo samo na zemlju.
Krist je otkrio i darovao nam nebo. U sebi nam je pokazao smisao života kao neprestano uspinjanje, kao ushođenje, uznošenje. I ne samo zemlju, nego i smrt, odnosno podzemlje (govoreći simboličkim jezikom), ispunio je nebeskom silom i božanskim savršenstvom.
Krist je sišao na zemlju, ušao u smrt – i s Njime se i u život i u smrt ponovno vratilo nebo. Otvoren je put prema pobjedi nad onim što je isključivo zemaljsko, čija je krajnja sudbina – tama i smrt.
Nakon što je sve to učinio, Krist uzašao je na nebo. To za kršćane znači da je u Kristu čovjek uznesen na nebo, vraćen Bogu, vraćen spoznaji Boga i jedinom istinskom, vječnom životu.
Vjera u Kristovo uzašašće – vjera u vlastito uznošenje
Svaki put kad ispovijedamo svoju vjeru u Onoga koji je „uzašao na nebesa“, ne govorimo samo o Kristu, nego i o nama samima. Ako vjerujemo u Krista, ako ga ljubimo, tada smo i mi na nebu – ili je barem naša vjera, naš duh i naša ljubav usmjereni k nebu, k Bogu.
Nebo tada prepoznajemo kao naš pravi život, i u tom prepoznavanju ispunjava se i naš zemaljski život – ispunjava se radošću i smislom. Jer život u Kristu postaje uspinjanje, postaje neprestano uznošenje.
Autor: Aleksandar Šmeman
Izvor: bitno.net
Vidi i ovo: Krist uskrsnu! Svijet pokušava obezvrijediti to klicanje!
