Povratak otpadnika u Crkvu: Odluke Prvog nicejskog sabora (325. g.)
Prvi nicejski sabor je donio više kanona koji propisuju povratak otpadnika u Crkvu koji su u vrijeme progona otpali od vjere – bilo da su se odrekli Krista, prinijeli poganske žrtve, ili se vratili svjetovnom načinu života.
Povratak otpadnika u Crkvu: Odluke Prvog nicejskog sabora (325. g.)
Prvi ekumenski sabor u Niceji, sazvan 325. godine po nalogu cara Konstantina Velikoga, jedan je od najvažnijih događaja u povijesti kršćanske Crkve. Premda je najpoznatiji po osudi arijanstva i donošenju prvoga dijela Nicejsko-carigradskog vjerovanja, sabor se bavio i nizom pastoralnih i disciplinarnih pitanja. Među njima je bila i veoma osjetljiva tema – kako postupati s onima koji su tijekom progona otpali od vjere, tzv. lapsi ili otpadnici.
Povijesni kontekst
Prije sazivanja sabora, kršćani su bili izloženi teškim progonima, osobito za vrijeme cara Dioklecijana (284.–305.).
U tim su progonima neki kršćani bili mučeni i ubijeni zbog svoje vjernosti Kristu, dok su se drugi iz straha odrekli vjere, predali sveta pisma vlastima, prinosili žrtve poganskim bogovima ili se na drugi način odrekli kršćanstva. Nakon što su progonstva prestala, pojavilo se pitanje: mogu li se ti otpadnici ponovno primiti u Crkvu i pod kojim uvjetima?
Odluke sabora o otpadnicima
Nicejski sabor se ovom temom pozabavio u kanonima 10 do 14 (ukupno je Sabor usvojio 20 kanona) u kojima se odlučuje da se otpadnicima – pod određenim uvjetima – može dopustiti povratak u crkveno zajedništvo kroz pokajanje, ali je također odlučio da oni koji su otpali ne mogu vršiti svetu službu, osobito ako su zaređeni nakon otpada.
Kanon 10
Ako su neki otpali, pa ipak zaređeni bilo iz neznanja, bilo čak uz prethodno znanje onih koji su ih zaređivali, to neka ne šteti crkvenom kanonu; jer, kad se otkrije njihovo stanje, neka budu razriješeni službe.Kanon 11
O onima koji su pali bez prisile, bez otimanja njihove imovine, bez pogibli ili sličnih razloga, kao što se dogodilo za vremena tiranije Licinija, Sveti sabor izjavljuje da, premda nisu zaslužili milost, neka se prema njima postupi milosrdno. Svi koji su bili u pričesnom zajedništvu, ako se iskreno pokaju, neka tri godine provedu među slušačima; sedam godina neka budu među onima koji kleče (pokornicima); ali ne u prinosu (na Euharistijskoj službi).Kanon 12
Svi koji su bili pozvani milošću i isprva pokazali revnost, odbacivši vojnički pojas, pa se potom vratili, poput pasa vlastitoj bljuvotini, tako da su neki čak i novcem i darovima ponovno zadobili svoja vojnička mjesta – neka, nakon što tri godine provedu kao slušači, deset godina budu među onima koji kleče. Ipak, u svim ovim slučajevima potrebno je pomno ispitati njihovu nakanu i kakvo je njihovo pokajanje. Jer oni koji djelima, a ne prividno, sa strahom, suzama, ustrajnošću i dobrim djelima pokažu iskrenost svoga obraćenja, nakon što ispune određeno vrijeme kao slušači, mogu ispravno sudjelovati u molitvama; a zatim biskup može odlučiti još blaže prema njima. No oni koji su ravnodušni i misle da je vanjski oblik, poput samog ulaska u crkvu, dostatan za obraćenje, neka ispune cijelo propisano vrijeme.Kanon 13
O umirućima neka se drži staro kanonsko pravilo, to jest: ako je netko na samrti, neka mu se ne uskrati posljednje i najnužnije popudbina (Viaticum). No, ako se netko, koji je primio pričest u času smrtne pogibelji, ponovno oporavi, neka ostane među onima koji se pričešćuju samo u molitvama. Općenito, za svakoga tko je na umoru i zatraži Euharistiju, neka biskup, pošto ispita, dadne mu je.Kanon 14
O katekumenima koji su otpali, sveti i veliki sabor odlučuje da, nakon što tri godine provedu samo kao slušači, mogu moliti zajedno s katekumenima.
Teološki i pastoralni značaj
Ove odluke pokazuje ravnotežu između milosrđa i crkvene discipline. Sabor ne poriče mogućnost oprosta za one koji su pali pod pritiskom progona, ali istodobno inzistira na ozbiljnosti crkvenih službi. Posebno je istaknuto da oni koji su jednom iznevjerili vjeru ne mogu ponovno zauzimati službene položaje u Crkvi, osobito ako su zaređeni nakon otpada, ali bez znanja Crkve o njihovoj prošlosti.
Također, odluke ukazuje na razliku između osobnog spasenja i javne crkvene službe. Otpadnicima se, nakon pokore, ne osporava vjernički status ni mogućnost spasenja, ali se njihova sposobnost za vođenje i predstavljanje Crkve smatra kompromitiranom.
Zaključak
Prvi nicejski sabor je, među ostalim, postavio temelje crkvene discipline u odnosu na one koji su zbog slabosti pali u vrijeme progona. Sabor je potvrdio da je pokajanje temeljni uvjet za povratak u crkveno zajedništvo, ne isključujući zauvijek ni one koji su teško pali. Različite razine pokore, određene su u skladu s okolnostima i stupnjem krivnje kao i statusom unutar crkvene zajednice. Time je Crkva pokazala da je navjestiteljica evanđelja o milosrdnom Ocu koji s ljubavlju prima svoju izgubljenu djecu i čuvarica svetosti koja ne zanemaruje odgovornost onih koji nose službu.
Odluke sabora o otpadnicima ostaju i danas primjer kako Crkva može naviještati Božju milost i oproštenje, bez kompromisa u pogledu svetosti i istine.
Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
Naslovna fotografija: Kršćanski mučenici, djelo slikara Jean-Léon Gérôme (1883.) – Wikipedia
POVEZANI ČLANCI:
Nicejsko vjerovanje iz 325. godine – temelj Kristologije
Zašto je i protestantima važan Prvi opći sabor u Niceji 325. godine?
